NOVINAR-ANALITIČAR GODINE, I. ŠIMIĆ ANALIZIRA (A)POLITIČNOST BOSANSKIH FRATARA

Najprije Ivan Lovrenović u Danima, analizirajući rezultate drugoga kruga hrvatskih predjedničkih izbora, posebno zemljopisnu disperziju onih koji su glasovali za Milana Bandića, proglašava kapitulacijom zdravoga razuma, konačnu hercegovinizaciju političkih stavova ovdašnjih Hrvata, u Hercegovini očekivanu (zna se), ali bome i u Bosni. Ivan Šarčević, bosanski fratar i kolumnist sarajevskogOslobođenja, u svom zadnjem tekstu razočarano uviđa da „zaglupljeni apatridi“, praktikanti „neobrazovanoga i licemjernoga etnokonfesionalnog rodoljublja“, ne žive samo u Hercegovini.

Oni su se izgleda razmilili puno šire i dublje, sve tamo do onih „tobožnjih povijesnih granica države Hrvatske“. Da ironija nepravedne hrvatske sudbine, često upravljane raznim povijesnim krivotvorinama, bude još i veća, izgleda - svedoče to rezultat
spomenutih izbora - da nemali broj tih poklonika politike „zločina i pljačke“ ima prebivalište (samo privremeno, vjeruje Šarčević, tek iščekujući sirenski zov „matice“) u Tuzli i Sarajevu, naprimjer. Vješto i maliciozno konstruirajući analogije između naše sudbine u Bosni i Hercegovini i sudbine erdeljskih Nijemaca u Rumunjskoj, namjerno ispustivši suštinske razlike, velečasni Šarčević još se jednom obrušava na svoje omiljene žrtve.

Razočaranje sluge Božjega Ivana Šarčevića mora biti veliko. On se zacijelo pita gdje je to u svojim propovjedima i tekstovima (po)griješio, kako je moguće da u Sarajevu, tu pred nosom, gdje je valjda svaki Hrvat imao privilegij barem jednom slušati njegove angažirane homilije ili čitati osuđujuće novinske uratke, kako je dakle moguće da tu ima onih koji svojim glasom odobravaju politiku koju je na zadnjim izborima simbolizirao Milan Bandić.

Čak i da je bio sve ove godine na tom poslu sam, da toj istoj pastvi nisu oči pokušavali otvoriti i njegovi kolege Luka Markešić i Petar Anđelović recimo, da im se u novije vrijeme nije pridružio mlađahni i poletni Petar Jeleč, da im svi skupa nisu tako uvjerljivo ukazivali na različite hercegovačke zločinačke projekte, njegovi argumenti su toliko utemeljeni da ih je morao uvažiti svaki Hrvat Sarajlija, većina Hrvata u Bosni, i još poneki pošteni Hercegovac.

Oštro zbori i optužuje Ivan Šarčević. On izgleda sve zna i sve je shvatio. Naše razloge (hercegovačke, hercegbosanske, razloge većine Hrvata u Bosni i Hercegovini) niti sluša, niti želi čuti. Kad je napokon primjetio da ta većina u velikoj mjeri ne dijeli njegove političke stavove, onda tu većinu proglašava zaglupljenom. Da bi cijela stvar izgledala uvjerljivije, on nam spočitava naše političare, kao da i nama tih političara – prečesto nevjerodostojnih, korumpiranih - nije puna kapa; prokazujući vlastodršce on nastoji kompromitirati legitimne narodne zahtjeve i ciljeve.

Može li Ivan Šarčević, može li pošten itko u ovoj zemlji ne znati da su uvijek curili, i da će Hrvati iz Bosne i Hercegovine dugoročno potpuno iscuriti ne stvori li se ustavni okvir koji će jamčiti nacionalnu ravnopravnost, razvoj, jednako dobar život kao drugdje.

Zanimljiva je (taman koliko i nakaradna) teza promotora neteritorijalizirane konstitutivnosti prema kojoj će na kraju ispasti da su glavni krivci i za višestoljetni hrvatski uzmak na prostorima onoga što zovemo Bosna i Hercegovina isključivo oni koji danas nastoje spasiti barem što se još spasiti da. Krivci nisu ni slavni hrvatski srednjevjekovni velikaši, vojskovođe, crkveni velikodostojnici, nisu krivi ni turski osvajači (jer Turci narodu u pravilu nisu smetali Bogu se moliti, a zar narodu išta više i treba), nije to ni srpski ovovjekovni hegemonizam i unitarizam, još manje mogu biti krivi komunisti (tko je htio, i tada je mogao Boga vazda moliti, a zar narodu išta više i treba). Za sve hrvatske nedaće i gubitke kriv je Tuđman i Hercegovci, pri čemu se još sa sigurnošću ne može reći tko je na koga presudnije, đavolski utjecao.

Je li jaz između dviju „škola“ mišljenja o pojmovima kao što su (više)nacionalna država, domovina, zavičaj, konstitutivnost, jednakopravnost, mišljenja o sadržaju tih pojmova odnosno formi njihova ostvarenja, je li taj jaz među Hrvatima u Bosni i Hercegovini tako velik i nepremostiv kako to sugeriraju ostrašćeni stavovi Ivana Šarčevića?

Može li se uopće (makar i svijećom) pronaći neki zajednički nazivnik između onih koji su jugoslavenstvo „pretočili“ u bosanstvo, koji su jednu domovinu nabrzinu zamijenili drugom (što li im je slijedeće), i onih koji su i jednoj i drugoj spomenutoj državi odricali bjanko pravo na „domovinsku“ atribuciju, onih za koje „antijugoslavenstvo“ i „antibosanstvo“ samo po sebi nije grijeh, nije bogohulno (kao za Ivana Šarčevića), nego prvenstveno krik protiv nepravednih država i režima? Na čiju će stranu prevagnuti? Onih koji se kao krpelji hvataju uvijek novih gospodara/država ili onih koji se ne libe tim gospodarima „zaviriti u zube“?

Da su se svi ljudi ovdje, i u sva vremena, doslovno ravnali samo onim biblijskim, donekle oportunističkim stavom „Bogu Božje, caru carevo“, ne „talasaj“, trpi i šuti, ne bismo li i danas živjeli u nekim predcivilizacijskim društvima, nebi li naše institucije još uvijek bile robovlasničke ili feudalne? Zar bismo danas, naprimjer, smjeli govoriti o prirodnim pravima svih naroda na samoodređenje, zar bismo uopće smjeli tragati za boljim i pravednijim?

Za razliku od Kraljevstva Nebeskog koje je zajednička domovina dušama svih ljudi tamo gore, po svemu sudeći prostrana domovina bez vidljivih granica, domovina dušama svih vjera (o različitim našim etnijima, kako narode u Bosni i Hercegovini vole zvati u Sarajevu, da i ne govorimo), gdje sam Bog svime ravna i sve određuje, ovdje dolje (u ovoj grebenoj dolini suza, rekao bi Matan iz Prosjaka i sinova) stvari stoje ponešto drukčije.

Ovdje su narodi i njihove domovine mnoge, ovdje svi ljudi ne govore istim jezikom, ovdje se za mnoge osobne ili kolektivne identifikacije pita srce a ne duša. Najčešće ne imajući ništa protiv izvjesna blagostanja u Vječnosti (uz propisno kajanje zajamčenoga svima), ovdje dolje ljudskim odabirima vrlo često upravlja želja za boljim životom, za sigurnom budućnošću svoje obitelji i potomaka, ljudi u potrazi za tim boljim životom vrlo često napuštaju zavičaje, zanemaruju tradiciju i vlastiti jezik, zatomljuju svoje kulturne specifičnosti, odriču se vjere ili je mijenjaju za neku drugu. (I ne pitaju u Austriji ili Australiji ti naši Hrvati što je s našim nacionalnim pravima i ravnopravnosti, kako je genijalno primjetio još jedan sarajevski katolički svećenik, prononsirani borac za hrvatska politička prava.)

To se, što zaboravlja ili prešućuje naš fratar Šarčević, ne događa samo u sklopu „humanih preseljenja“ o kojima on voli pisati, koristeći uvijek crno-bijelu tehniku, taj trivijalni obrazac koji je u književnosti i ozbiljnome „pisanju“ preživljen još u devetnaestom stoljeću. Razna spontana, humana i nehumana (valjda bismo se nas dva Ivana mogli složiti da je ovo zadnje najgore među njima) preseljenja ovom se narodu događaju stoljećima, još prije nego je Tuđman postao važan, a Hercegovce se počelo nešto pitati. Pitanje je, ključno je pitanje oko kojeg se mi tako žestoko sporimo, kako te procese zaustaviti!?

Da mene i mog imenjaka Ivana Šarčevića ne čeka linearna eshatološka sudbina, u koju nam je obojici – kao uzornim katolicima – bez suvišnih pitanja vjerovati, onda bismo se u nekom budućem životu mogli vratiti u ove zemlje (Hercegovinu i Bosnu), vratiti se na ovo „mjesto zločina“, i provjeriti plodove stabala/modela koje ćemo podignuti idućih godina. S takvim iskustvom danas bismo lakše birali i ono što nam se – s pravom - ne čini idealnim.

Danas nam svojevrsni vodič može biti tek sveukupna narodna povijest (kao nekakav oblik našega prethodnog života), sve one mijene i modeli koji su nas zadesili u vremenu prije ovoga našeg najnovijega (o kojemu mi kao svjedoci ili akteri teško možemo suditi hladne glave), a čiji plodovi nisu baš slatki. O tome najrječitije govore – brojke: udio u stanovništvu, brojne davno zatrte i zaboravljene crkve i samostani, župe – čak cijele stare biskupije – bez vjernika.

Uz sve ograde i razočaranja „narodom“, nama danas ostaje, koliko god nam to teško padalo, prihvatiti volju većine unutar svoga etnija, taj ovozemaljski mehanizam traganja za boljim društvom. I nadati se da će većina ovaj put odabrati barem najmanje loše rješenje.

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE