DIJELOVI IZ PREDAVANJA GOSPODINA RELKOVIĆA PRIJE SKORO TRI GODINE U ŠVICARSKOJ

1. Što je Hrvatima iz BiH Bosna i Hercegovina? Je li BiH Hrvatima majka ili maćeha? Kako se administracija BiH (i međuna­rodni protektor) ponaša prema jednom od svojih ustavnih konstitutivnih naroda? Kako se Hrvati ponašaju prema državi kojoj su konstitutivni narod? Onog trenutka kad najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda nestane ili budu pretvoreni u klasičnu manjinu, nestat će ovakve BiH. Republika Srpska će otići svojim putem, a drugi će dio biti država samo jednog naroda - Muslimansko-Bošnjačkog. Tako će narod koji je referendumskim osigurao međunarodnu legitimaciju BiH, koji se prvi digao na njezinu obranu od agresije i koji ju je na kraju oslobađanjem velikih prostora uoči Daytona i doveo do mogućnosti da opstane, biti kažnjen da ga u njoj nestane. HVO se prvi suprotstavio agresIJI I uništenju BIH, a sada ga se tretira kao agresorsku vojsku. Primjer televizije, medija - koja bi majka svojem djetetu priječila da govori materinjim jezikom? Haaške optužnice Hrvatima impliciraju osvajačku ulogu čak i tamo gdje su bili u enklavama!'

2. Što je Hrvatima Hrvatske BiH? Što je, dakle, Hrvatskoj BIH? Nepoželjna, gubava susjeda? Vrući kesten kojega se ne želi imati ni blizu ruku? Nešto nedefinirano s čime ne zna­mo što bismo? Hrvatska se državna politika prema BiH mijenja ne samo od izbora do izbora, sukladno stranci ili strankama na vlasti, nego i tijekom istoga mandata stranke iz zajedničke vladajuće koalicije ponšaju se prema BiH dvojako, pa čak i dijametralno suprotno (primjer su, recimo SDP i HSLS u proteklom mandatu). A isto tako je često sasvim suprotan pristup različitih razina vlasti (recimo Predsjednika i Vlade). Ali i odnos Bosanskohercegovačkih vlasti prema Republici Hrvatskoj je nekonzistentan. Posebno je nekorektna nezahvalnost za obranu i oslobađanje BiH, ali i zbrinjavanje oko pola milijuna njezinih građana tijekom rata, pa čak i u vrijeme hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH.

3. Što je Hrvatima Hrvatske hrvatski narod iz BiH? Što su Hrvatskoj Hrvati iz BIH? Jesu li nam oni rođaci kojih se stidimo? Smetnja i uteg u hodu prema europskim prostranstvima i koji nam opterećuju državni proračun? Hercegovci kao prototip lopova i primitivnih? Hrvati BiH prošli su dvostruku žrtvu. Kako je opstojnost same Republike Hrvatske bila usko vezana uz opstojnost BiH tako su se Hrvati iz BiH žrtvovali za državu svojega naroda s druge strane Save i Dinare, kao i za samu BiH, da bi na kraju umjesto zahvale za dvostruku žrtvu dobili dvostruko ignoriranje! Je li Republika Hrvatska svjesna udjela Hrvata iz BiH u vlastitom demografskom preživljavanju? Bez toga udjela Hrvatska bi bila pusta zemlja! Je li Republika Hrvatska svjesna udjela brojnih znanstvenika, vjerskih i kulturnih djelatnika i raznih drugih istaknutih pojedinaca koji čine njezin društveni i kulturni identitet pred svijetom? Na kraju smijemo li uopće postaviti poneko analoško pitanje? Što je Englezima BIH? Što je Francuzima BIH? Što je Amerikancima BIH? Zbog njihovih na Balkanu, očito im je BIH, koja im inače nije ništa, mnogo više nego nama Hrvatima, kojima je kolijevka iz koje je izišlo ponajviše od našega života! Ako Velika Britanija javno očituje da ima svoje strateške interese u Iraku, ako SAD javno kaže da brani svoje strateške interese u Afganistanu, zašto se Hrvatska plaši i pomisliti da ima pravo na strateške interese u BIH? Uostalom ako Velika Britanija brani svoj strateški interes na Balkanu, pa i u samoj BIH gdje ne žive Englezi, ako SAD brani svoje strateške interese na Balkanu, pa i u samoj BIH gdje ne žive Amerikanci, zar je grijeh i zločin da i Hrvatska ima svoj strateški interes u BIH, gdje za razliku od Engleza i Amerikanaca ipak žive (ako prežive) starosjedioci Hrvati! Zašto je, međutim, najpreciznija definicija onog što je trenutačno Hrvatima BIH tako višeznačno neBIH?

4. Što je Hrvatima uopće država? I na kraju ostajemo umjesto pred pitanjem „Što je Hrvatima Bosna i Hercegovina?“, pred pitanjem „Što je Hrvatima uopće vlastita država?“. Lako je narodu koji u trenutku stvaranja svoje države ima relativno jasan teritorij i nenasilne susjede. On u godinu dana može sažeti stotinu godina, a u jedno desetljeće čitavo tisućljeće državnog nepostojanja. To je primjer mirnog raspada Čehoslovačke, ali i primjer slobodnog osamostaljenja Slovenije (sedmodnevni slovenski rat nije bio srpski, nego JNA-ovski obilježen). Radi brže homogenizacije i izgradnje državnog aparata, Slovenija se mogla koliko god je htjela grubo ponijeti prema JNA, pa joj na to nitko nije uzvratio i okupacijom dijela teritorija. Hrvatsko je pak državno osamostaljivanje bilo uvjetovano jednim prijetećim i tko god danas iz svih ratnih posljedica isključi to prijeteće ne odnosi se korektno prema narodu koji je znao da će morati najprije biti žrtva da bi nakon toga možda uspio postati samostalan i suveren. Dodatni je problem bio i taj što se državnost hrvatskog naroda postavljala dvosmjerno. U istom trenutku napadnut, na istu i zajedničku obranu natjeran, hrvatski je narod trebao izgrađivati državnost u dvije sasvim različite države. U jednoj u kojoj je suveren, i u drugoj u kojoj suverenitet dijeli s druga dva naroda od kojih je jedan izravni rušitelj te države.
Nema naroda na svijetu koji bi, u trenutku rađanja vlastite državnosti, uvjetovan dvodržavnim okvirom, uspio apotekarski razdvojiti svoju suverenost u jednoj od svoje konstitutivnosti u drugoj državi u kojoj se većina njegova naroda iz tronacionalne teritorijalno nadovezuje na teritorij samostalne nacionalne države. U istom trenutku biti uvjetovan oblikovati dvije države nije prednost, nego svojevrsna nasilna podijeljenost za jedan narod. I tko u odvijanju takvog procesa jednom narodu gleda samo negativne poteze, a ne nagrađuje njegovu dvostruku žrtvu nije dobronamjeran, pa niti zahvalan tom narodu niti za ono što mu je taj narod omogućio. Tu otvoreno mislim na Muslimansko-Bošnjački narod u BiH, kao i na predstavnike međunarodne zajednice koji bez prvotne žrtve hrvatskog naroda s obje strane hrvatsko-bosansko­hercegovačke granice, kao ni bez završne osloboditeljske akcije združenih hrvatskih snaga iz obiju država, ne bi dobili šansu kreiranja suverene Bosne i Hercegovine. Umjesto zahvalnosti hrvatski je narod dobio etiketu i sekundamog agresora!!! A eksperimentalno, prekrajanje Daytona najčešće se provodi na štetu najmalobrojnijeg, hrvatskog naroda u BiH. Jasno treba znati i naglasiti da Hrvati nisu krivi što su državotvorni u dvije države, pa se ne trebaju sami u drugoj ­ BiH - ponašati kao da su opterećeni nekom hipotekom i pristajati da ih se tretira kao konstitutivne. Hrvatska dvodržavnost nije nastala hrvatskom megalomanijom, nego višestoljetnom hrvatskom žrtvom i podijeljenošću od strane drugih, posebno osvajačkog posezanja Turskog carstva. Na kraju zaključimo kako političke stranke i kratkoročne političke elite neće oblikovati nikakvu dugoročnu općehrvatsku strategiju na koju jedan narod ima neotuđivo pravo. To trebaju učiniti institucije čiji vijek nije opterećen kratkoročnim izbornim mandatima. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika i druge dugoročne ustanove u Hrvatskoj kao i slične kulturne i društvene institucije u hrvatskom narodu izvan Hrvatske, subjekti su koji trebaju osmisliti opću strategiju hrvatskog zajedništva. (I tu se ne treba odmah plašiti paralele s Memorandumom SANU i strahovati da je to isto, jer i SANU ima pravo osmišljavati srpsku strategiju, ali je ključno pitanje u tome je li ona imperijalno orijentirana prema tuđim životnim prostorima ili okrenuta zaštiti vlastita identiteta u suživotu s drugima.) Valja nam uočiti da se u promišljanju vlastita strateškog zajedništva nigdje ne spominju europske ili neke druge integracije u kojima se (mi Hrvati iz više država) opet možemo zajedno naći. Činimo to iz najjednostavnijeg razloga što naše zajedništvo treba biti naša volja, naša odluka i naš čin, bez obzira na bilo kakav globalni ambijent u kojem se nalazimo ili ćemo se naći. Hrvati su u povijesti više puta mislili da će se sve posložiti samim tim što postaju dio nekog šireg političkog konteksta koji će im donijeti rješenje njih samih. A upravo se događalo obrnuto, pa se nakon razočaravanja i svijesti o tome da se ništa nije riješilo samo od sebe, hrvatski narod morao pripremati na to da će taj neodgodivi put do samodefiniranja strategije vlastita zajedništva tražiti nove vlastite žrtve. Stoga, jednostavno rečeno, umjesto neprestanog postavljanja pitanja prava svoje elementarne opstojnosti i od raznih drugih subjekata dopustivog nacionalnog zajedništva Hrvati napokon trebaju znati postaviti i svoje vlastite dugoročne, strateške i hrabre - odgovore!


Priredila Dunja Gaupp

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade