BERLIN PAO, ODŽAK NIJE

Berlinski zid u Hrvatskoj još nije srušen

Znakovito je da proslavi 20. obljetnice rušenja Berlinskog zida kao simboličnog čina sloma komunizma nitko od visokih hrvatskih dužnosnika nije bio nazočan, a vjerojatno ni pozvan. Za one koji znaju tumačiti diplomatski protokol i politički rječnik poruka je jasna. Hrvatska se još nije oslobodila svoje komunističke ideološke prtljage, pa prema tome nije ni poželjna na toj svečanoj obljetnici.

Uistinu se valja upitati je li Hrvatska potpuno raskrstila s propalom ideologijom i njezinim simboličnim i stvarnim repovima. Jednostavni odgovor glasi da nije. Počnimo od vrha vlasti. Hrvatski predsjednik Stipe Mesić jedan je od najgorljivijih branitelja propale ideologije i njezinih derivata. Stalno se pozivajući na antifašizam, on namjerno izostavlja drugi totalitarni sustav kroz koji je Europa i Hrvatska u njoj trpjela u 20. stoljeću. Ne treba se tome čuditi, jer je i sam bio komunist među čak 70.000 bivših članova SKH koji su pristupili HDZ-u kao pokretu za stvaranje hrvatske države. Naravno, ne treba zaboraviti da je pravni, pa u neku ruku i ideološki, sljednik SKH današnji SDP. Zadnji predsjednik SKH Ivica Račan sve do svoje smrti bio je predsjednik SDP-a s mentalnim sklopom partijskog aparatčika. Nije besmisleno ukazati da je pod Ivicom Račanom promijenjen hrvatski Ustav, ali ne na način da se demokratiziraju politički odnosi u državi, nego samo da se ovlasti koje je prije toga imao u tzv. polupredsjedničkom sustavu predsjednik Tuđman prenesu na njega kao kancelara, odnosno premijera. To svakako nije u duhu hrvatske političke tradicije u kojoj je vječan samo Hrvatski sabor. Nije li, na primjer, da u Ustavu garantirano pravo na referendum kao najizravniji način demokratskog izjašnjavanja birača postoji najblaže rečeno tek kao fikus. Naravno, za to ne snosi samo odgovornost SDP, nego i vladajući HDZ, ali zar to nisu dvije stranke slične ideologije.

Idemo dalje. U svim državama bivšeg sovjetskog bloka u Europi nakon sloma komunizma provedena je na ovaj ili onaj način lustracija koja je trebala spriječiti bivše dužnosnike komunističkih tajnih službi, pa čak i dužnosnike komunističke partije da obavljaju javne dužnosti. Dakle nije se išlo na bilo kakav fizički progon pripadnika komunističkog pokreta, nego samo na njihovo odstranjivanje iz javnog života. To se u Hrvatskoj nije dogodilo, iako je bilo nekoliko pokušaja u Saboru. U njemu to nije moglo proći jednostavno zbog toga što su neki čelni ljudi Hrvatskoga sabora bili suradnici jugoslavenskih tajnih službi. Po nekim pouzdanim izvorima u prvom sazivu Sabora bilo ih je čak 68. Jednom prilikom je pok. Vladimir Bebić "bombarder s Kvarnera" koji pošteno nije krio svoju obavještajnu prošlost i bio jedan od iskrenih komunista kakve treba poštovati izjavio je da je bio iznenađen kad je kao zastupnik u Saboru sreo mnoge koji su radili za Udbu i KOS. Usput rečeno jedina država nastala raspadom Jugoslavije koja je donijela zakon o lustraciji je Makedonija. U Hrvatskoj sa sadašnjim sastavom vrha vlasti, počevši od predsjednika Republike do Sabora i Vlade, jednostavno ne postoji klima za takvo raščišćavanjem s komunističkom prošlošću.

O ovoj temi mogao bi se napisati cijeli traktat, ali ću se zadržati samo na još nekoliko neoborivih činjenica. Europski parlament usvojio je 2. travnja ove godine Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu. U rezoluciji koja se poziva na brojne dokumente Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i samog Europskog parlamenta u opsežnoj preambuli navodi se između ostalog: da ni jedna politička stranka nema monopol na tumačenje povijesti, da službena politička interpretacija povjesnih činjenica ne smije biti nametnuta parlamentarnom ili nekom drugom većinom, da krivo tumačenje povijesti može potaknuti isključivu politiku i potaknuti mržnju i rasizam, te da Europa ne može biti ujedinjena ako nije u stanju usvojiti zajedničko stajalište na svoju povijest i ocijeni nacističke, staljinističke, fašističke i komunističke režime kao zajedničku ostavštinu i provede poštenu i sveobuhvatnu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću. Na temelju takvog uvoda u 17 točaka se predlažu konkretne zadaće ne samo zemljama članicama Europske unije, nego i zemljama kandidatkinjama, što znači i Hrvatskoj, ali i zemljama koje to nisu ali su članice šireg sastava Vijeća Europe. Među 17 točaka Europskog parlamenta ističe se iskazivanje poštovanja svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi, te se odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Podvlači se važnost očuvanja sjećanja na prošlost, jer ne može biti pomirbe bez istine i podsjećanja, te potvrđuje jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke orijentacije. Da ne bih duljio navest ću još dvije točke iz rezolucije koja se može naći na internetskoj stranici www.europeanparliament.gov. U točki 15. pozivaju se sve članice Europske unije ali i zemlje kandidatkinje da 23. kolovoza proglase Danom sjećanja za žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, te da se taj dan obilježi s dostojanstvom i nepristranošću. U točki 16. Europski parlament izražava svoje uvjerenje da krajnji cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim totalitarnim režimima jest pomirba, što može biti ostvareno priznanjem odgovornosti, traženjem oprosta i podsticanjem moralne obnove.

Kao prvo, ta za Hrvatsku važna rezolucija Europskog parlamenta, usvojena s 553 glasova uz 44 protiv i 33 suzdržana, uopće nije registrirana u hrvatskim medijima, iako nekoliko njih imaju svoje dopisnike u Bruxellesu. Hrvatski sabor još je uvijek nije uvrstio i svoj dnevni red, a da ne govorimo da 23. kolovoza u Hrvatskoj, s iznimkom Dubrovnika gdje su komunisti na Daksi pobili civile među njima i brojne antifašiste, datum uopće nije obilježen. Zavladala je „silenzio stampa“ iz jednostavnog razloga što u hrvatskim medijima, kako javnim tako i komercijalnim, još uvijek ima vlasnika, urednika i novinara koji nose biljege komunističke i udbaške prošlosti, pa je na određeni način rezolucija Europskog parlamenta uperena protiv njihove nečiste savjesti. Zbog takve ideološki obojene vlasti, te jugofilskog komunističkog mentaliteta, počevši od predsjednika Mesića pa naniže, u Hrvatskoj Berlinski zid još uvijek nije srušen. Zato nitko od predstavnika vlasti Republike Hrvatske nije ni mogao nazočiti značajnoj obljetnici u Berlinu, a dio zida koji je postavljen pred veleposlanstvom Savezne Republike Njemačke u Zagrebu trebao biti podsjetnik Hrvatskoj da kad su zločini komunizma u pitanju još nije raščistila sa svojom prošlošću u ime pomirenja i moralne obnove.

Vjekoslav Krsnik