MARINA LIJEPO ZBORI
Bili smo djeca.U našem je mjestu živjela žena čiji se muž nikada nije vratio iz Drugog svjetskog rata niti je ona ikada saznala što je bilo s njim.
Sama je podizala troje djece u čistom siromaštvu što i nije bila iznimka u to vrijeme.Izniman je bio taj dodatni emotivni križ koji sam joj vidjela u očima punim neke duboko usamljene i osamljene ozbiljnosti kad god bi nas upitala (a to je bilo svaki put kad bismo došli kod nje) nekako konspirativnim tonom i ponavljajući sve po dva puta: „Što kažu!? Što kažu!? Je li umro Tito!?Je li umro Tito!?“ Mi smo tada jedino shvaćali da želi od nas saznati što govore u središnjem Dnevniku JRT-a jer ona nije imala u kući TV prijemnik a mi jesmo.
Naša mater (koja bi nas više puta poslala kod nje da joj pomognemo raditi oko duhana na primjer ) nam je objasnila da se Iva možda nada da joj je muž još živ i da negdje pritajen čeka da padne komunizam kako bi se bez straha od dodatnog progona vratio na svoje mjesto u svoje mjesto, život, dom, obitelj, svome bračnom i roditeljskom životu.
Iva je umrla 1979.godine.
Kad stojim pred grobom naših roditelja i našega brata koji je poginuo u Domovinskom ratu kao dragovoljac ( prije smrti naših roditelja) moram biti okrenuta prema redu grobova u kojem je i njen grob.
Navalim razmišljati o svemu onome što ne bih ni željela da im Glasnici Božji dojave tamo u Vedrom Kraju, nadamo se.
O tome kako i ovaj današnji naraštaj hrvatski, ovaj pobjednički, slavni uz pomoć Božje Providnosti i teško postradali (braneći se od nasilnoga zadržavanja u Titovoj tamnici naroda) trpi i sada u poraću sa svih strana nedostatak nužne doze pristojnosti i poštivanja i to blago rečeno.
O tome kako većinski, nepostradali dio naroda izabire protuprirodne vođe jedinstvene, možda i u svjetskim razmjerima, po toj protuprirodnosti.
O tome kako je postpobjednička veleizdaja bizarni hrvatski patent .
O tome kako politički transvestiti i bešćutni dijelovi naroda i danas brane pločice sa imenom Josipa Broza po hrvatskim trgovima i zaokružuju na izborima branitelje lika i djela Josipa Broza kao da je to pozitivna povijesna osoba a ne netko protiv koga nebrojene duše , čitave obitelji vape strogo pred Bogom i na ovom i na onom svijetu.
O tome kako taj ranjeni dio hrvatskog Tijela još čeka da u središnjem Dnevniku HRT-a jave da je napokon maknuto ime Josipa Broza sa najljepšega zagrebačkoga trga.
O tome kako je to protuprirodno te dodatno muči i užasno raskopava rane dijelu hrvatskog naroda koji nije samo neizravno (samo materijalnom krizom) viktimiziran u „Titovo vrijeme“ ili sada u nedavnošnjem obrambenom ratu za domovinsku slobodu i samostalnost nego i vrlo izravno (nestali, poginuli, pobijeni, zarobljeni, mučeni, porušeni, protjerani, rastavljeni, oboljeli, ožalošćeni…)
O tome kako je taj manjinski, izranjeni dio Tijela nečista savjest i nekih dijelova svoga vlastitoga naroda (onih koji su negativno sudjelovali i onih koji se čak hvale ili baš nešto i ne hvale propustima ) i kao da je najbolje da što prije izobolijevamo, postanemo nevidljivi i nečujni i poumiremo.
O tome kako su nam potrpali naše časne generale u zatvore (od branitelja do branjenika???...) kao da su ratovali u Srbiji.
O tome koliko je branitelja samo sebe usmrtilo i o tome kako bešćutni dio naroda koji mirnoćom na to podržava one bešćutnike s namjerom ne shvaća da ih to samo po sebi teško tereti pred Bogom i Čovjekom.
O tome kako mrtav čovjek nije samo vaga mesa nego i jedan svijet za se koji veže druge i jedna ožalošćena obitelj ili pak oduzeta mogućnost da je stvori.
O tome kako nas i sad prati antibog krakati a ljubav posipaju brašnom zaborava.
O tome kako su oni koji su uvijek bili vjerni –ti su sada periferni.
O tome kako se društvo labavo ophodi prema još mladoj hrvatskoj slobodi.
O tome kako zlikovci uživaju u slobodi i u svojoj djeci pred očima djece svojih žrtava .
O tome kako više nikome ne treba netko tko je dragovoljno jurišao na napadačke (bratstvenojedinstvene) tenkove, vedra, okrugla i vruća srca kao da trči u svatove a ne u pogibelj.
O tome kako oni koji gotovane sve a koji se prave da vole slobodnu i samostalnu Hrvatsku samo zato što je to sada ( za njih nedraga) stvarnost, riječi „domoljub“ ili „branitelj“ izgovaraju kao da su to sinonimi za nešto ruralno,neobrazovano,prije
O tome kako često (čak i svećenici i novokomponirani domoljubi i „akademski građani“) ne shvaćaju koliko je nepažljivo i neprimjereno kada govore za poginulog branitelja da je izgubio svoj život u Domovinskom ratu. Tako se kaže za propalicu, a ne za nekoga tko je svoj život i svoju smrt upotrijebio na najsavršeniji način, pogotovo ako je to dragovoljac –sin svega svoga naroda a ne samo svoje mame.
O tome kako je i sad teško biti Hrvat a tako lako postati. Samo se proglasiš ili učlaniš u nešto, uključiš se u interesnu prostituciju.
O strančarenju i strankovanju i stranjanju.
O tome kako neki krasno žive od političkog sudjelovanja a razumiju se u politiku kao ja u nogomet.
O tome kako se mnogi ne stavljaju u ponudu na odgovorne i časne položaje (koji upravo traže nesebičnu požrtvovnost) zato što misle ili ne misle da imaju ili nemaju ljudske i stručne kvalitete nego da osiguraju vlastitu materijalnu, prokreativnu i svaku moguću lagodu, sigurnost i bezbrižnost sebi i svojima a nije im od viška ni ako se baš oni uspiju upisati pozitivno u trajno sjećanje društva.
O tome kako se takvi ne opozivaju nikako ili ne na vrijeme a i onda ih samo pomaknu.
O tome kako takvi jednim migom kemijske olovke upropaste tuđe sudbine kao da im je to džepna igračka.
O tome kako su sve privatizirali skorojevići ili čak ljudi sa antiosobinama.
O povratku na kazan.
O kapitalističkim sovhozima i kolhozima.
O šoupolitici i verbalnoj kozmetici.
O primitivizmu kao sirovini.
O obraćanju biračima kao kretenskoj masi.
O proždiranju kuća udovičkih.
O bratu i ratu.
O desnoj ruci i lijevom džepu i obratno
O tome što je to Hrvat –valja li to jesti.Je li to nešto lijepo i gordo ili je to neki prokleti narod sa svijetlim iznimkama.
O davanju i jamljanju.
O tome koliko smo ponizni taoci Evrope.
O tome kako more ne stoji na zemlji.
O uzrocima sablazni.
O perfidnoj muškoj madame gustih obrva koja nam uvaljuje Balkana.
O haaškoj skripti i daytonskoj kripti.
O crnim golubovima u noći.
O nevidljivim očima.
O tome kako se budala nametne društvu pa još ucjenjuje kruhom nekoga tko obiluje duhom.
O hedonizmu i nadmetanju slabića.
O degutantnoj komociji nepotizma.
O naglasku na komociji.
(Sin promaknut u šefa na prijedlog oca i podrškom djelatnice kojoj muž radi u toj istoj društvenoj ustanovi kao i njih troje a spomenuti otac joj je šef ?...)
O ružnim šalama i budalama koje discipliniraju ljudska prava.
O kriminalnoj armaturi društva.
O napakosti u srži.
O ljudima kao mani čovječanstva.
O tome kako su kvalitetni potonuli a laki proplivali.
O tome kako su skorojevići najtrajnija rana narodova bića
O grotesknim uljezima u braniteljskim pravima.
O tome kako je za šarlatane pozitivna diskriminacija u egzistencijalnom podupiranju (na prokreativnu radost naroda) dati prednost bližnjem od poginulog hrvatskog branitelja a ne najprirodniji način zahvalnosti i dužnost društva prema tom poginulom sinu svega naroda a ne samo svoje mame.
O svakakvoj šutnji.
O natovaranju teških emocija.O napadu na zdravlje i samopoštovanje.
O tome kako je i svećeniku lakše sresti grešnog karijeristu punog tko zna kakvog novca (dati će mu za zvonik pa će mu ime upisati u zidove umjesto imena one sirote iz biblijske prispodobe što je dala sve što je imala).
O tome kako ni mnogi svećenici ne odgovaraju testovima ovoga vremena.
O tome kako baš oni učitelji koji su u Titoslaviji pred svima trgali djeci križiće s lančića sada istežu uši djeci od te djece ako se ne uvrste u crkvenu procesiju. A ljudi se samo gurnu laktovima i podsmjehnu toj ideološkoj transves(ti)tiji ne shvaćajući zašto im se povijest lako i brzo ponavlja. Djeco,danas ćemo crtati druga Tita (nismo čak od prekjučer). Djeco, napišite čestitku majci za Dan žena i nemojte joj zaboraviti zahvaliti što vas je rodila u Titovoj domovini. Djeco, sastavite pjesmicu o prvoj ljubavi ili o ljepoti krajolika (ja ću vam ugurat Tita na kraju ). Svaka je nevinost bila Titova, osim one.
O tome kako se na otvaranju okašnjelog spomenika (na kojemu nema imenja niti piše kome se načelno podiže) poginulim braniteljima u govoru ni ne spomenu , barem kategorijski, ožalošćeni bližnji. Kao da nisu baš zato važni nego baš zato nevažni – stvoreni da bi bili potrošna roba, žrtva, hrana za druge,stoka biblijska, što li !? Glavno da se temeljito ispozdravljaju „široki rukavi“ i oni što kroče širokim putem a narodu prijeti milostinja iz njihovih ruku.
O tome kako je i svećeniku teže sresti dostojanstvenog pravednika (umornoga od stvarnosti i stradanja i preplašenog portretom društva) jer ga takav susret obvezuje pred Bogom.
O tome kako je i današnji život živa preslika Kalvarije a presjek ljudske zajednice odgovara ondašnjem. O tome kako svatko slobodno bira lik za se kada bude testiran.
O protuprirodnosti.O blesićizmu i blesićizaciji.
O tome kako se svaka vrsta žrtve (ako se radi o smrtniku, pučaninu) u društvu nakon presude osjeća ismijano i silovane duše i gore zbog toga nego zbog onoga što joj je počinitelj učinio.
Zakoni presude i pomoć institucija i pasivno promatranje društva plaše potencijalne žrtve a ohrabruju potencijalne počinitelje.
O interesnoj prostituciji u svakoj instituciji i kako je Zrće mila majka.
O tome kako vrijeme liječi rane samo onima koji govore o tuđim ranama.
O tome kako rasipa oprost onaj u kome je vesela kost. Njemu yugovina ne udi.
O tome kako će krotki baštiniti zemlju ( kada ih spuste u blato) a grešni karijeristi i razni profiteri devetom koljenu nagrnuše zlato.
O janjičarima komunizma u Saboru.
O tome kako bi nekima svijetlile ruke u mraku (kada bi se poprskale luminolom) od krvi vlastitoga naroda.
O abrahamima sa Dedinja.
O mojsijima sa Sljemena.
O narodovoj pijanci u pustinji.
O tome kako su i poslovice ostale bez značenja i vrijednosti.
O tome kako nam i sad trebaju budnice i davorije.
O tome kako sada narod gine šutke i kako nas vode političke lutke.
O teatru ljudoždera i paradi humanista.
O tome kako se sada mraz svjetli tamo gdje su popadali hrvatski pijetli.
O tome kako je pouka o Domovinskom ratu stjerana u obiteljski okvir i na učitelje koji su samo promijenili pozdrav.
O tome kako mogao sam biti svašta ali onda ne bih bio čovjek.
O tome kako me umoriše glupi i kvarnjaci u istoj klupi.
O tome kako kukavice nisu ptice nego gliste šutljivice.
O skoro autističnoj samoći pravednika.
O tome kako je ovdje nešto vrlo odsutno.
O tome kako to nije „drug Tito“.
O brzom i lakom ponavljanju povijesti.
O tome što je to Čovjek.
O tome što je to Hrvat – valja li to jesti?
Marina Alerić Bebić
Primjedbe