HOMILIJA KARDINALA BOZANIĆA

Homilija zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na misi u prigodi 10. obljetnice smrti prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana Zagreb, katedrala, 10. prosinca 2009.

Dovoljno je pitati se: radi čega čovjek želi biti nositelj odgovorne dužnosti u državi; je li u životu platio osobnom žrtvom svoja uvjerenja; je li ih zanijekao, brzo mijenjao pred prijetnjom gubitka svojih komocija, što je spreman uložiti za istinu i dobro drugoga. Bez obzira na slojevitost života dr. Franje Tuđmana, on je sebe uložio za slobodu drugoga čovjeka i pokazao iznimnu ljubav prema hrvatskomu narodu, ne niječući slobodu drugima.


Liturgijska čitanja: Iz 41,13-20; Mt 11,11-15.





1. Teško da je naviještena riječ proroka Izaije večeras u našoj prvostolnici prošla mimo bilo koga od nas, da je ostala nezapaženom i da nas nije dirnula. Ponuđena nam je, poziva nas da je, kao ključ čitanja, stavimo na teško čitljive stranice našega vremena. Ako tako postupimo, uočit ćemo obilježja koja nisu nova. Oduvijek je postojala težnja čovjeka za pronalaženjem izvora svoje sreće, za gašenjem žeđi na način koji pobuđuje još veću žeđ. U svim tim pokušajima pronalazila su se opravdanja pod raznovrsnim nazivima. Ponekad su se u povijesti nametale umjetno stvorene žeđi, promicale su se potrebe, kako bi se prodavala vlastita roba, ideologija i ovisnost o moći, najčešće praćena širenjem straha. Koliko li smo puta samo čuli da smo premaleni, bespomoćni; da se uzalud nadati da je moguće nešto promijeniti. I zbog toga naše vjerničko srce radosno dočekuje riječi proročke utjehe: Ne boj se, crviću! Ne boj se, ličinko!
Ispod površine svake ljudske gladi i žeđi postoji dublja žeđ koja zahtijeva našu hrabrost da je tražimo, žeđ za vječnošću u našoj nestalnosti; postoji glad za hranom od koje se ne gladuje.

2. Naša se današnja molitva oslanja na Božju riječ, koja poziva da se ne bojimo. Kao što je strah, ta posljedica grijeha, najveća kočnica za dobro u našemu osobnom životu, jednako je i s bićem naroda. Neutemeljenost našemu strahu razotkrivena je Božjim jamstvom da je on uvijek s nama. Ta nas istina prati od samih početaka Biblije, od Mojsija i proroka do Evanđelja i Otkrivenja. U toj predivnoj utjesi živimo hod prema Božiću: u sigurnosti da Gospodin nastavlja dolaziti, biti nam pomoć, da bismo i mi željeli i mogli ostati s njim. Upravo to: 'biti s njim', 'ostati s njim' jest kršćanski život u vjeri, nadi i ljubavi.
U više navrata prorok Izaija naviješta Gospodina kao Otkupitelja svoga naroda, onoga koji nije samo osloboditelj, zaštitnik, tješitelj i odvjetnik, nego onoga koji nam je najbliži; onoga koji na sebe preuzima našu povijest i po ljubavi joj vraća vrijednost, vraćajući i svakomu od nas dostojanstvo Božjega djeteta. "On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela" (Tit 2,14), piše sveti Pavao. Narod je to koji je Božjim Duhom očišćen od sebičnosti i straha. Samo takav je kadar donositi plodove dobra.
Živjeti došašće znači uzeti ozbiljno Božju riječ: "Ne boj se!", vjerovati u njegovu moćnu ljubav i njemu povjeriti svaki strah i nemir. Čovjek, i onda kada na sebe stavlja oklop lažnih sigurnosti, nosi svijest o vlastitoj slabosti i nestalnosti. Ne želeći prihvatiti istinsku sigurnost dopušta da njime ovlada strah. Odatle proizlazi krug težnja za posjedovanjem, za nepravdom i nasiljem. Iz straha se čovjek skriva pred Bogom, stavlja maske, širi nepovjerenje i smišlja načine iskrivljavanja istine. Onaj tko ne želi svijet zagaditi strahom i lažima čuje ohrabrujuću Božju riječ: "Ne boj se, ja ti pomažem".
Kad bismo barem imali više pouzdanja u tu riječ, ozbiljnije ju unijeli u svoje živote. No, mi smo skloniji od Boga tražiti opravdanja za njegove postupke, pa čak i buniti se što se stvari ne odvijaju prema našim očekivanjima i mjerilima. U napasti smo da tražimo lijek svojim nemirima, ne računajući na Boga.

3. Braćo i sestre, puno je ljudi i događaja po kojima nam Bog daje upoznati dolazak svoga Sina i svoju prisutnost u našemu životu; puno je toga što čitamo u liku preteče, Ivana Krstitelja, koji je osjećao i upozoravao na prisutnost Mesije; koji ga je posvjedočio riječju, življenjem i svojom smrću za pravednost. A sve to iz vjernosti poslanju koje mu je Bog povjerio.
Božja riječ: Ne boj se! u njemu je preživjela dvojbe i kušnje, navale zla i širenje neistina. Ivan Krstitelj otkriva da je istinska veličina malenost i poniznost; da prava moć leži u odricanju težnje za moći, u nesebičnosti i služenju, u stavljanju Boga ispred svih ljudskih opravdanja i mudrosti.
Isus ističe Ivana Krstitelja kao proroka koji je vezan uz Stari zavjet, ali ujedno je simbol svih svjedoka prošlih vremena koji su budili pitanja, bili osporavani ne odričući se slobode i istine kao Božjih darova. Onda, kao i danas, istina koja ima izvorište u Bogu, koja razobličuje dvoličnost moćnih ovoga svijeta, nije olako prihvaćena. Nastoji se staviti je u redovitost, ukrotiti njenu snagu, prebrisati joj značenje, prešutjeti važnost i prikazati je kao opasnost za budućnost ljudske sreće. Na tragu Preteče, o tome svjedoče i danas kršćani i ljudi koji iskrenim srcem traže i slijede istinu i koji prozivaju nepravdu i gušenje slobode koja dolazi od Boga. O tome govore desetine milijuna kršćana ubijenih samo u dvadesetome stoljeću, koje se tako olako naziva naprednim stoljećem.
Braćo i sestre, naša nas povijest s Bogom uči da, ako smo kršćani, ne ćemo moći izbjeći progonstva, nekad manja, nekad veća; dohvatit će nas poneki bič poruge, prozivanje, nekorektnost i blaćenja od onih koji svoju istinu mogu glasnije viknuti, jer imaju dovoljno novca i moći, jer siju strah i ljude ucjenjuju. Razumljivo je da i nas danas proročka i evanđeoska riječ pita: koliko nas košta pripadnost Evanđelju; koliku smo cijenu spremni platiti za pošteno življenje i svjedočenje istine; koliko smo trpjeli ili trpimo zbog ljubavi prema istini?

4. Danas, na desetu obljetnicu smrti predsjednika samostalne hrvatske države, dr. Franje Tuđmana, u sabranosti i molitvi dublje promišljamo o svojoj nedavnoj povijesti. Osjećamo da se u njezinu predstavljanju programatski događaju iskrivljavanja i da se ne prestaju skladati melodije po notama onih koji misle da se istina može zaustaviti po diktatu novih silnika.
Mi ponizno promatramo nama darovan hod u vremenu, a kršćanska odgovornost prema istini nas obvezuje da ne previdimo dobro. To je dio našega proročkoga poslanja danas. Možemo odvagivati pojedine postupke i odluke političke naravi u svjetlu vjere; možemo imati različita mišljenja o njima, ali ne smijemo zanijekati dobro.

Sjećamo se dobro, a neki bi nam htjeli izbrisati to sjećanje te se posebno trude u mlade usaditi neku novu simpatičnost slike govoreći o razdoblju komunizma u našoj Domovini. Da tomu nije tako dovoljno svjedoči spomen na vrijeme početka demokratskih promjena kada je istina iz šapta tamnica i straha komunističkog totalitarizma prelazila u javni govor. Dovoljno je sjetiti se drhtaja slobode nakon desetljeća tjeskobe. I u tome se ozračju ne može previdjeti pokojni Predsjednik.
Ne vrjednujući ga ovdje kao čovjeka u svim njegovim dimenzijama ljudskosti, obveza nam je podsjetiti na vrijednosti iz kojih je, njegovom velikom zaslugom, živjelo oduševljenje nakon sloma komunističkih okova.
Čitati taj dio naše povijesti u svjetlu Božje riječi ne će nas kao vjernike odvesti u površne povijesne prosudbe, nego do onoga na čemu se treba temeljiti radost ljudi koji žele dobro drugim ljudima i svome narodu.

5. Predsjednik Tuđman u svome životopisu ima raznih stranica. Sve njih povjeravamo Bogu, duboko svjesni da je Bog jedini pravedni sudac ljudskoga srca. Ipak, na tim stranicama ostali su živjeti plodovi koji govore o pomacima, traženjima, propitivanju vlastitih uvjerenja i stavova… Dužni smo zaustaviti se posebno na onima na kojima nedvojbeno progovara žrtva i nesebičnost, zauzetost za istinu, ulaganje sebe i odricanje od svojih komotnosti za slobodu drugih. To je bilo prepoznato od hrvatskih ljudi u vremenu kada zgrada, izgrađena na komunističkim lažima, nije mogla opstati u starome obliku.
Samo žrtva i nesebičnost vjerodostojno izgovara istinu. Pokojni Predsjednik mogao je ostati u svome miru; mogao je – kako su to mnogi i učinili, među kojima i oni koji su mu postali najvećim neprijateljima – izdaleka promatrati što će se dogoditi, a zatim priključiti se komotnijemu putu. On je znao da se nalazi na mjestu s kojega se njegov glas može čuti daleko; bio je svjestan snage neistina i dimenzija zla koje je koristilo sredstva straha i nasilja. Mogao je prihvatiti lagodnost, ali je pred spoznajom istine odgovorio žrtvom.
To je prvi važan oslonac koji vrijedi i danas: svatko tko želi biti prepoznat kao nositelj odgovornosti u društvu, mora biti prepoznat kao čovjek koji ulaže sebe, koji nema svojih interesa do te mjere da drugi pod njima trpe. Dovoljno je pitati se: radi čega čovjek želi biti nositelj odgovorne dužnosti u državi; je li u životu platio osobnom žrtvom svoja uvjerenja; je li ih zanijekao, brzo mijenjao pred prijetnjom gubitka svojih komocija, što je spreman uložiti za istinu i dobro drugoga. Bez obzira na slojevitost života dr. Franje Tuđmana, on je sebe uložio za slobodu drugoga čovjeka i pokazao iznimnu ljubav prema hrvatskomu narodu, ne niječući slobodu drugima.

6. Proročku riječ o dokidanju straha toliko smo puta tijekom rata protiv Hrvatske slušali kao utjehu. Bilo je trenutaka sumnje u kojoj je malenost, sićušnost pred zemaljskim gospodarima dovodila do malodušja. Kada se činilo da nas ništa ne može izbaviti od potpunoga uništenja, postojali su ljudi koji su sačuvali glas proroka i Evanđelja te ponavljali: ne bojte se! Sjećam se riječi blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića koji je puno puta ponavljao da je pravo čudo što smo opstali. I politički i vojno i gospodarski, sve je govorilo protiv obrane prava naroda i pravednih težnji napaćenih ljudi za vlastitom državom, ali su neprijatelji bili odneseni vihorom koji su sijali. Predsjednik Tuđman nosio je u sebi tu dragocjenu klicu otklona od straha.
Osim toga, bilo je to vrijeme prijelaza; ono vrijeme koje je kasnije dobilo ime 'tranzicija'. Takva su vremena s obilježjima nečega što prestaje i s obilježjima praga, a ona traže ljude brzih i čvrstih odluka, spremnosti na posljedice koje je teško predvidjeti, biranje suradnika uz rizik da će neki od njih, nažalost, lako okrenuti leđa. To je vrijeme i ljudi koji se ulaguju; koji žele stvoriti dojmove za nove pogodnosti; ljudi koji znaju preinačivati životopise, mijenjati partije; ljudi koji preko noći od progonitelja i provoditelja totalitarističke ideologije postaju čovjekoljubivi borci za ljudska prava.
U takvome smo vremenu živjeli i s pokojnim Predsjednikom, a i on sam je u sebi osjetio njegovu težinu, svjestan da ljudi starog totalitarnog i zločinačkog sustava mogu donijeti nove plodove samo duhovnim obratom. Međutim, to je iznimno teško, jer se otvorio prostor raznih zloporaba, do nemoralnog stjecanja materijalnih dobara. Te zloporabe nisu prezale da se na tuđoj žrtvi gradi još veća nepravda. Posljedice osjećamo do danas, jer se melodija komunističke ideologije nastavila svirati, ali drugim instrumentima.

7. Bez obzira na sve to, ili, bolje: baš zahvaljujući svemu tome, nosimo pouzdanje da se od uloženih vrijednosti može živjeti budućnost. Zato molimo za Domovinu i zahvaljujemo za svaku očitovanu žrtvu, kako stradalnika rata, s posebnom ljubavlju prema braniteljima-dragovoljcima koji su čista srca branili tuđe živote, tako i drugih ljudi: političara, svećenika, umjetnika, kulturnih djelatnika, medicinskoga osoblja, vojnika i policajaca, koji su uz nemale žrtve, uloženoga znanja i vremena, prenijeli nadu našemu vremenu.
I danas, kada osjećamo da se taj polog žrtve s raznih strana želi razgraditi i da se dižu zidovi nove tjeskobe i straha, ostaje nam proročka zadaća i odgovornost. Nije svejedno tko i na koji način obnaša svoje dužnosti u narodu. Ako se obescijeni nesebičnost, ako se promiče neisplativost ulaganja svoga života u dobro drugih, nismo dostojni svojih predaka. Kao vjernici znamo da konačni sud ne daje povijest, nego Bog, gospodar naše povijesti i vječne sreće, onaj koji pustinju pretvara u cvjetnjak, a sušnu zemlju u izvore. Njega molimo milost za sve naše pokojne.
Zahvalni štovatelji pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana nadahnjuju danas molitvu Crkve da mu Bog, bogat milosrđem i najpravedniji sudac svakoga života udijeli vječni dar svjetlosti u Božjoj svjetlosti.
Za hrvatski narod i domovinu Hrvatsku zajedno sa slugom Božjim Ivanom Pavlom II. molimo Božji blagoslov: "Dragi hrvatski puče, neka te Bog blagoslovi. Djevica Marija, Odvjetnica Hrvatske, Najvjernija Majka, neka bdije nad tvojom sadašnjošću i tvojom budućnošću! Njoj povjeravam svaki tvoj naum slobode, mira i napretka u solidarnosti, svaku tvoju nadu i svako tvoje zalaganje za ljudske i vjerske vrijednosti.
Neka Bog blagoslovi Hrvatsku" (Ivan Pavao II., Govor u zračnoj luci u Splitu, 4. listopada 1998.). Amen.


--------------------------------------------------------------------------------

Po zavrsetku mise pjevala se Lijepa naša i Bože čuvaj Hrvatsku


_________________
www.croradio.net
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE