SVJEDOK ISTINE

Josip Jurčević, povjesničar
Razgovarao Andrija Tunjić
Haško tužiteljstvo ne zanima istina
Pred sudom sam položio prisegu da ću govoriti „istinu, cjelovitu istinu i ništa osim istine“, što znači da sam tamo stvarno bio svjedok istine/ Tužiteljstvo je najveći dio svog ispitivačkog vremena potrošilo u pokušajima diskreditacije mojih svjetonazorskih polazišta i javnotg djelovanja / Teza o udruženom zločinačkom pothvatu izvrsno se uklapala u interese srbijanskog agresora i nekih međunarodnih neokolonizatorskih struktura/ Velikosrpstvo je bio institucijski program u kojem su neprekidno sudjelovale državne i društvene strukture, odnosno društvene elite/ Stabilnosti na ovim prostorima neće biti dok ne bude dubinski dekonstruirana velikosrpska ideja metodama koje je međunarodna zajednica uspješno primijenila u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata/ Suočavanje sa zločinima koje je pola stoljeća činio jugoslavenski komunistički režim predstavlja osnovnu civilizacijsku obvezu, koja proizlazi i iz rezolucija Vijeća Europe i Deklaracije koju je usvojio Hrvatski sabor/ U Hrvatskoj se mogu očekivati značajnije promjene tek kad građani Hrvatske postanu svjesni da su već dva desetljeća slobodni/ Jasenovački logor je osnovan od ustaškog režima, a Crkva na čelu s nadbiskupom Stepincem je sustavno osuđivala to zločinačko mjesto/ Neupitno je, ali se primjereno ne ističe, da je holokaust započeo dosta prije Drugog svjetskog rata i da je produženo trajao nakon završetka rata u komunističkoj istočnoj Europi/ Ustaški režim je vodio višestruke i dosta precizne popise logoraša, pa bi se na temelju te i druge građe mogao utvrditi približan broj smrtno stradalih osoba u Jasenovcu/ Prema do sada raspoloživim podacima, poratni logor Jasenovac trajao je najmaje do 1947. godine/ Haško tužiteljstvo očito slijedi političke ciljeve i zanemaruje istinitost/ Medijsko praćenje i odnos prema haškim suđenjima u Hrvatskoj daleko je ispod razine važnosti koju ta suđenja imaju za hrvatsku budućnost i hrvatski identitet
Povjesničar Josip Jurčević, autor ekspertize o Bosni i Hercegovini sredinom prošlog mjeseca svjedočio je u Hagu kao svjedok vještak u procesu protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine. O svjedočenju, uzrocima i posljedicama velikosrpskog agresorskog rata na prostorima bivše Jugoslavije, te o radu haškog suda i mogućim presudama govori za Vijenac.
Gospodine Jurčević u drugoj polovici rujna svjedočili ste u Hagu. Za koga ste svjedočili, za tužiteljstvo ili obranu?
Obrana generala Praljka predložila me Haškom tribunalu za svjedoka vještaka, što je sudsko vijeće i prihvatilo. Prije osam mjeseci u pisanom obliku predao sam ekspertizu naslova Bosna i Hercegovina 1990. – 1995. godine, a od 11. do 19. rujna boravio sam u Haagu gdje sam odgovarao na različita pitanja sudskog vijeća, tužiteljstva i obrana šestorice Hrvata iz BiH. Formalno sam bio svjedok-vještak obrane generala Praljka, ali pred sudom sam položio prisegu da ću govoriti „istinu, cjelovitu istinu i ništa osim istine“, što znači da sam tamo stvarno bio svjedok istine, na što me posebno upozorio i predsjedavajući sudskog vijeća, uz napomenu da se u protivnom izlažem zatvorskoj i novčanoj kazni.
Kako je tužiteljstvo ocijenilo vašu ekspertizu?
Tužiteljstvo je posredno dalo najvišu stručnu ocjenu mojoj ekspertizi, jer nije pokušalo dovesti u pitanje niti jednu jednostavnu i složenu činjenicu ili znanstvenu interpretaciju koje su iznesene u ekspertizi.
Znači li to da ekspertiza potvrđuje tužbu?
Naprotiv. Ekspertiza nedvojbeno ruši neutemeljenu konstrukcija tužiteljstva o navodnom zajedničkom zločinačkom pothvatu kojem su na čelu bile državne institucije Republike Hrvatske. Tužiteljstvo je najveći dio svog ispitivačkog vremena potrošilo u – ipak - naivnim pokušajima diskreditacije mojih svjetonazorskih polazišta i javnotg djelovanja, kako bi se kod sudskog vijeća izazvao negativan utisak o znanstvenoj motivaciji s kojom sam pisao ekspertizu.
U čemu se sastoji vaša ekspertiza? Na čemu je zasnovana?
Ekspertiza je kauzalno dijakronijska, što znači da su povijesni događaji i procesi sagledavani kao cjelovitost uzroka, događanja i posljedica. Sadržaj ekspertize sastoji se od tri osnovna dijela. U prvom dijelu su najprije ukratko prikazani osnovni procesi i značajke povijesti bosanskohercegovačkog prostora od najstarijih vremena do 1990. godine. Potom je obrađen povijesni i institucijski kontekst procesa raspada bivše Jugoslavije, s posebnom specifikacijom svih ključnih institucijskih aktera na republičkoj, jugoslavenskoj i međunarodnoj razini.
Drugi dio ekspertize bavi se nizom važnih tema na prostoru BiH od 1990. do 1995. godine, a temelji se na velikom broju knjiga, radova i izvornih dokumenata. Naslovi poglavlja jasno ilustriraju tematski raspon: 1. BiH – država tri konstitutivne nacije; 2. Glavne političke koncepcije struktura konstitutivnih nacija; 3. Osnivanje nacionalnih političkih entiteta; 4. Referendum; 5. Oružane snage nacionalnih entiteta u BiH; 6. Međunarodan zajednica i BiH, 7. Značajne ratne teme. Treći dio ekspertize - koji nosi naziv Odnos Republike Hrvatske prema BiH (1991.-1995. godine) - je najizvorniji, jer se isključivo zasniva na golemom broju (više desetaka tisuća) dokumenata, koji su podrijetlom s prostora BiH, RH i iz međunarodne zajednice.
Kako je strukturirana ekspertiza toga?
Njezina se struktura iščitava iz naziva poglavlja: 1. Državno politička razina; 2. Izbjeglice; 3. Naoružavanje i opremanje postrojbi Armije BiH; 4. Ustrojavanje i obuka postrojbi ARBiH na teritoriju Republike Hrvatske; 5. Liječenje ranjenih vojnika ARBiH i Muslimana/Bošnjaka civila u Republici Hrvatskoj od 1992.-1995. godine; 6. Humanitarne organizacije u RH za prikupljanje pomoći Bosni i Hercegovini; 7. Eksteritorijalno školstvo BiH u Republici Hrvatskoj 1992.-1994. godine; 8. Suradnja RH i BiH na području športa i kulture.
Koliko je sve to važno?
Ovaj dio ekspertize je daleko najvažniji, jer dokumentarnom uvjerljivošću u cijelosti opovrgava stereotipe koji su godinama sustavno izgrađivani i koji su - u svim vidovima javnog života u RH, BiH i međunarodnoj zajednici - postali „apsolutne istine“ o temeljnom odnosu države RH prema državi BiH. Ekspertiza je nedvojbeno pokazala da je najviša struktura vlasti RH pružala golemu pomoć opstanku države BiH, a naročito Armiji BiH.
I to ste dokazali?
Naravno. Primjerice, u RH su MUP i HV obučavali elitne postrojbe oružanih snaga BiH, u RH su formirane pojedine postrojbe ARBiH, hrvatski MUP je u RH provodio mobilizaciju za potrebe ARBiH, mreže logističkih baza ARBiH su nesmetano i uz golemu pomoć MORH-a djelovale u Hrvatskoj, HV je na sve načine dostavljao oružje ARBiH, mnogi djelovi stožera HV tijesno su surađivali sa stožerom ARBiH, časnici HV odlazili su služiti u Armiju BiH sa jamstvom da se mogu vratiti u HV itd. Na isti način potpuno neupitno svjedoče i brojni dokumenti i statistike s političkog, humanitarnog, zdravstvenog, kulturnog i drugih vrsta međudržavnih institucijskih odnosa RH prema BiH.
Mislite da je to dovoljan dokaz obrane?
Dovoljan jest, samo je pitanje hoće li ga sud uvažiti. S objektivnog motrišta je apsurdna teza da su državne institucije RH kreirale i sudjelovale u navodnom udruženom zločinačkom pothvatu protiv države BiH, jer o tome ne postoji doslovno nijedan relevantni dokument. Isto tako je iracionalna teza – koju je potpuno nestručno konstruiralo haško Tužiteljstvo – da je taj navodni hrvatski udruženi zločinački pothvat imao operativni povijesni kontinuitet barem od Banovine Hrvatske iz 1939. godine.
Kako je moguće da je uopće nastala i da opstaje konstrukcija o udruženom zločinačkom pothvatu? Odnosno, tko i kakvi interesi su proizveli i nadalje uporno (p)održavaju tezu o udruženom zločinačkom pothvatu hrvatske države?
Cjelovit odgovor na ovo pitanje je složen i nadilazi prostor kojeg pruža ovaj razgovor. No, početku suočavanja hrvatskog društva s ovim pitanjem sigurno će bitno pripomoći saznanje da su tezu o udruženom zločinačkom pothvatu kreirale interesne političke skupine u Hrvatskoj. Ta teza se, naravno, izvrsno uklapala u interese srbijanskog agresora i nekih međunarodnih neokolonizatorskih struktura, pa su hrvatske upravljačke strukture postupno postale samo loše sluge loših gospodara. O svemu tome stručno i razgovijetno govori ekspertiza, koja će – s prilogom najvažnijih dokumenata - biti uskoro objavljena u obliku knjige, kako bi javnost imala prigodu i sama prosuđivati što nam se to događa.
Jesu li vaši argumenti činjenično i povijesno utemeljeni?
U ekspertizi su činjenice utemeljene na relevantnim dokumentima, a interpretativno-sintetičke prosudbe su jasno uobličene do razine koja je znanstveno izvan svake razumne sumnje. Prema tome, ekspertiza ima izuzetnu stručnu konzistenciju, te njenu znanstvenu utemeljenost i pouzdanost nije čak ni Tužiteljstvo pokušalo dovesti u pitanje. Ako je nekome to zanimljivo, cjeloviti video zapis mojeg svjedočenja može se pogledati na web stranicama www.slobodan praljak.com.
Što je istina o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije? Jesu li oni građanski, kako bi neki htjeli, ili su posljedica velikosrpskoga projekta?
Osnovna istina o tzv. ratu na prostoru bivše Jugoslavije je jednostavna i razgovijetna, jer se radilo o izuzetnom nerazmjeru odnosa snaga između strana u sukobu. S jedne strane se nalazila srbijanska agresija koja je raspolagala golemom vojnom snagom, te pripremljenim političkim, promidžbeno-ideološkim, znanstvenim i drugim javnim institucijama, kao i s veoma jasno postavljenim ratnim ciljevima. S druge strane nalazile su se potpuno razoružane bivše jugoslavenske republike, koje su bile u početnom procesu novog državnog ustrojavanja, i to u kaosu i nedefiniranosti prijelaza iz totalitarne komunističke paradigme i upravljačkog sustava prema građansko-demokratskoj paradigmi i upravljačkom sustavu.U tako nepovoljnom odnosu snaga, sve tadašnje vojne i druge stručne procjene nisu davale nikakvu šansu obranama novonastalih država. Uz to, i međunarodna zajednica je sa svim svojim mehanizmima – gospodarskim, političkim i drugima – nedvojbeno bila protiv novonastalih država.
Za to imate dokaze?
Da. Srbija je imala sve pretpostavke za vođenje rata, dok druge države nastale raspadom Jugoslavije, nisu imale doslovno ni jednu pretpostavku za bilo kakav oružani sukob. Stoga je - kako tada, tako i danas – svakom imalo razumnom pristupu potpuno nedvojbena osnovna činjenica da je Srbija uz „nasilno“ srbiziranu Crnu Goru bila agresor, a Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo bili su žrtve agresije. U prilog ovome svjedoče i mnogobrojne druge činjenice na svim razinama promatranja.
Navedite koju.
Primjerice, oružani sukobi su se vodili samo na prostorima napadnutih država. Nositelj svih agresija bile su oružane snage Srbije i Crne Gore, a pomagali su im – prema istom scenariju u RH, BiH i Kosovu - dijelovi Srba koji su bili državljani napadnutih država. Doslovnu i posebnu fizičku opipljivost ima činjenica da je država Srbija i Crna Gora bila jedini agresor a ostale države su kao žrtve agresije, podnijele teške i goleme fizičke posljedice srbijanske oružane agresije: ubijanja, progonstva, razaranja, masovna silovanja i mnoga druga zla koja su se događala isključivo na teritoriju napadnutih država. Prema tome, tvrditi da se radilo o građanskom ratu jest notorna krivotvorina, iracionalnost, nemoralnost i protuzakonitost.
Na osnovu kojih povijesnih činjenica može se dokazati da su ti ratovi višestoljetni velikosrpski projekt?
O institucijskoj genezi velikosrbijanske agresivnosti svjedoče brojni objavljeni povijesni izvori, te veći broj stručnih knjiga i radova. Posebno su uvjerljivi pokazatelji i pojašnjenja u historiografskim, politološkim i demografskim djelima, koji dokazuju dugotrajnost i koncepciju velikosrbijanskog projekta. Taj projekt države Srbije određen je nasilnim osvajanjima teritorija susjednih država, a stabilnost osvojenog osigurava se etničkim čišćenjem ili drugim nasilnim (administrativnim i kulturološkim) posrbljavanjem nesrpskih naroda. Ta koncepcija se u 19. stoljeću još mogla nekako uklopiti u tadašnja poimanja „civiliziranih“ načina i prava za ostvarivanje nacionalnih interesa.
Zašto se ne bi mogla primijeniti i danas, kao što sje uostalom primijenjena i od 1990. do 1995?.
U svijetu se potpuno promjenio stari svjetonazor i praksa, pa od druge polovice 20. stoljeća svjedočimo kako se ostvarivanje nacionalnih, ili drugačijih strukturiranih složenih interesa, civilizacijski legitimira i provodi mekanim („soft“) metodama: financijski, znanstveno, kulturološki, maspsihološki, tehnološki, itd. Velikosrbijanski projekt nije pratio te procese, nego i nadalje sadrži osvajanje teritorija, oružanu silu, razne vrste nasilja, etničko čišćenje te sustavno razaranje kulturne i druge identitetske baštine. Drugo, velikosrbijanski projekt je stalno dobivao svekoliku potporu državnih i društvenih institucija u Srbiji, te potporu različitih prosrbijanskih institucija koje su nastajale izvan Srbije. To se odnosi i na potporu nekih država i međunarodnih organizacija, koje u Srbiji vide čimbenika za ostvarivanje svojih interesa. Treće, bez obzira na protok vremena, mijene, lomove i propasti državnih naziva i okvira u kojima je sudjelovala Srbija, u srbijanskom društvu je ključnu moć neprekidno zadržavala institucijska struktura koja je njegovala velikosrbijanski projekt.
Može li se reći da je to prošlost, povijesna činjenica?
Ne. Zabrinjavajuće je da je ta struktura u Srbiji jednako snažna i sada, nakon svih mirovnih „postignuća“. Stabilnosti na ovim prostorima neće biti dok ta struktura ne bude na sve načine i dubinski dekonstruirana, i to poznatim metodama koje je međunarodna zajednica uspješno primijenila u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.
Garašanin je začetnik ideje o velikoj Srbiji koja je kasnije dotjerivana. Tko je najviše doradio, osmislio Garašaninovu ideju?
Nakon Garašanina, velikosrpstvo je bio institucijski program u kojem su neprekidno sudjelovale državne i društvene strukture, odnosno društvene elite, u kojima je bio veliki broj veoma istaknutih osoba. Oni koji nisu prihvaćali projekt bili su eliminirani; fizički ili na druge načine. Sjetimo se samo sudbine Ivana Stambolića. Dakle, glavni akter nisu samo pojedinci, nego institucijski sustav koji je – u različitim povijesnim okolnostima - razrađivao, pripremao i prilagođavao operativno provođenje velikosrbijanskog projekta. O tome najbolje svjedoči kolektivno djelo - Memorandum SANU iz 1986. godine.
Hoćete reći da nedavna velikosrpska agresija nije posljedica Drugog svjetskog rata?
Drugi svjetski rat je u cijelom svijetu ostavio niz starih neriješenih problema, a otvorene su i nove krize. Tako je bilo i na južnoslavenskom prostoru. Usprkos velikih negativnih iskustava s prvom Jugoslavijom, ipak je uspostavljena druga jugoslavenska država, s obnovljenom srbijanskom dominacijom i dodatnim ubrzivačem problema – komunističkim totalitarizmom. Na taj način su očuvani temelji na kojima se razvijala srbijanska agresivnost, pa se rezultati drugog svjetskog rata utoliko i mogu povezivati sa svim kasnijim događanjima, ali bit problema srbijanske agresije ipak ima starije korijene i složenije uzroke.
Zašto Drugi svjetski rat nije završio 1945.?
Jugoslavenski komunistički režim je – tijekom svjetskog rata i nakon njega - bio potpuno svjestan da bez rata ne bi uspio osvojiti vlast. Stoga su sve ratne teme, kao i akteri komunističke vojske, u cijelom razdoblju nakon rata zadržali izuzetno povlašten status u stvarnom i simboličkom životu. Oružana sila bila je glavni zaštitnik komunističke mirnodopske vlasti, a pozivanjem na ratne zasluge i teme režim je proskribirao i vršio obračun s bilo kakvim pokušajima ili prijedlozima društvenih promjena u Jugoslaviji. Osim toga, to je bilo sukladno komunističkoj doktrini diktature proletarijata, koja je i u doba mira određena kao najžešći i najnemilosrdniji rat protiv svih vrsta klasnih neprijatelja. Radilo se o revoluciji koja neprekidno teče i eliminira sve što je nepodobno komunističkom režimu
Može li se Drugi svjetski rat završiti bez izjednačavanja zločina, fašističkih i komunističkih?
Golemi su razmjeri i posljedice masovnih pogubljenja i drugih zločina koje je krajem rata i nakon rata počinio jugoslavenski komunistički režim. Cjelovito suočavanje s tim najtežim zločinima, kao i nizom drugih zločina koje je pola stoljeća činio jugoslavenski komunistički režim, predstavlja osnovnu civilizacijsku obvezu, a ona također proizlazi i iz rezolucija Vijeća Europe i Deklaracije koju je usvojio Hrvatski sabor.
Zašto se u Hrvatskoj opstruira izjednačavanje fašizma i komunizma?
Ne radi se o neselektivnom izjednačavanju različitih totalitarnih režima i njihovih zločina, koji su prakticirani u Hrvatskoj, nego o tome da se u Hrvatskoj sustavno opravdavaju ili relativiziraju zločini i zločinačka bit komunističkog totalitarizma, a simboli i kultovi komunizma se predstavljaju društveno poželjnima. Po tome je Hrvatska najradikalnija neokomunistička europska država, što znači da bivše komunističke strukture ili njihovi biološki i ideološki nasljednici još uvijek drže golemu moć u institucijama hrvatske države i društva.
Nakon posjeta kardinala Bozanića mjestu zločina u Jasenovcu što će se promijeniti u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj se mogu očekivati značajnije promjene tek kad građani Hrvatske postanu svjesni da su već dva desetljeća slobodni i da imaju pravo odlučivati o svojoj sudbini, te kada na upravljačke položaje izaberu stručne, moralne i socijalno odgovrne osobe. Skori predsjednički izbori su prigoda za početak tog važnog procesa.
Je li crkva kriva za Jasenovac?
Već i sama potreba da se postavi to pitanje, govori o kolikom se javnom nezanju radi u Hrvatskoj. Jasenovački logor je osnovan od ustaškog režima, a Crkva na čelu s nadbiskupom Stepincem je sustavno osuđivala to zločinačko mjesto, kao i druga zla, te je uz velike rizike pružana pomoć svim ugroženim osobama bez razlike na njihovu vjeroispovjest ili etničko podrijetlo.
Za Stepinca je nedavno i Branko Lustig rekao da je spašavao Židove i da mu nije jasno zašto nije proglašen pravednikom među narodima? Što vi mislite zašto nije?
Stepinac je i prije rata organizirano pomagao Židovima koji su proganjani s njemačkog prostora. Brojni dokumenti i preživjeli Židovi nepobitno su svjedočili o izravnom i posrednom sudjelovanju nadbiskupa Stepinca u spašavanju Židova tijekom svjetskog rata. Prema tome Stepinac stvarno jest pravednik među narodima, a činjenica što nije i formalno proglašen šteti statusu časne institucije pravednika među narodima i odvodi nas na područje različitih interesa kojima nije stalo do općeg dobra.
Kada će se saznati prava istina o stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu?
Stradavanje Židova u 20. stoljeću imalo je goleme razmjere, i to ne samo u brojčanom smislu. Neupitna je ključna odgovornost nacističkog režima, ali do sada su ostala bez odgovora mnogobrojna pitanja koja se odnose na posrednu ili izravnu odgovornost ostatka čovječanstva zbog grijeha nečinjenja, ili nedovoljnog ili nepravodobnog činjenja. Izgleda da još nema spremnosti na suočavanje s pitanjem je li se holokaust mogao potpuno ili u nekoj mjeri prevenirati. Glede toga, neupitno je, ali se primjereno ne ističe, da je holokaust započeo dosta prije Drugog svjetskog rata. Isto tako, nerado se javno govori o produženom holokaustu nakon završetka rata u komunističkoj istočnoj Europi. O tome, primjerice, postoje brojni arhivski dokumenti u Hrvatskoj.
Može li se točno ustanoviti broj ubijenih u Jasenovcu? To vas pitam i zato što se na popisu ubijenih u Muzeju holokausta u New Yorku nalaze i imena ubijenih koji su pobijeni na drugim mjestima diljem Jugoslavije?
Dokumentaciju ustaškog logora Jasenovac, iz Jasenovca i drugih pismohrana, preuzele su partizanske postrojbe i komunističke vlasti, a povijesna građa je na različite načine postupno postajala sve nedostupnija. Ustaški režim je vodio višestruke i dosta precizne popise logoraša, pa bi se na temelju te i druge građe, koja se velikim dijelom nalazi u Beogradu, te različitih postojećih svjedočanstava, mogao utvrditi približan broj smrtno stradalih osoba u Jasenovcu.
Zašto nije utvrđen?
Zato što je komunistički režim zlorabio žrtve rata u političke svrhe, pa su onemogućena objektivna istraživanja i saznanja. Ta praksa se nastavila nakon državnog osamostaljenja i u Hrvatskoj i u Srbiji, te se i nadalje manipulira s brojem žrtava u Jasenovcu. Tako je, između ostalih, i Spomen područje Jasnovac objavilo poimenični popis navodnih žrtava iz logora Jasenovac. Očito se radi o određenim političkim zahtjevima, jer se učestalo pojavljuju svjedoci koji dokazuju da se u tom popisu nalazi sve više osoba koje su stradale na drugim mjestima. Te igre brojevima žrtava u Jasenovcu trajat će sve dok se javno ne dogodi suočavanje s činjenicom da je logor Jasenovac bio zločinačko mjesto bez obzira na broj smrtno stradalih u logoru.
Je li Jasenovac bio logor poslije 1945?
Jasenovac je nedvojbeno bio jedan od mnogobrojnih logora koje su komunističke vlasti koristile nakon završetka rata za različite vrste obračuna s nepoželjnim osobama. Prema do sada raspoloživim podacima, poratni logor Jasenovac trajao je najmaje do 1947. godine. Znakovito je da se i u slučaju poratnog logora Jasenovac, kao i onog ratnog, govori samo o Jasenovcu, a potpuno se prešućuju mnogobrojni drugi logori i stratišta.
Tko će pisati povijest o Domovinskom ratu, povjesničari ili Hag?
Objektivnu, stručnu povijest Hrvatskog domovinskog rata mogu pisati samo povjesničari jer je to njihovo zanimanje, a haška dokumentacija i presude bit će tek dio izvora. Jedna od slabosti Haškog tribunala je i u tome što se dopustilo da se Tužiteljstvo javno predstavlja kao sud i da neutemeljeno tvrdi kako mu je cilj napisati povijest. To je isto, kao kad bi povjesničari tvrdili da će oni u Hagu donositi presude umjesto sudskih vijeća.
Zašto se različito interpretiraju događaji u Domovinskom ratu?
Razlozi i motivi su mnogobrojni, od nestručnosti i neznanja do svjesnog krivotvorenja radi postizanja različitih svrha, ciljeva i učinaka. Međutim, najveću odgovornost za lov u mutnom snose institucije hrvatske države, jer dugo godina nisu sustavno prikupljale dokumentaciju te nisu organizirale ni finacirale znanstvene projekte koji bi proveli objektivna istraživanja i napisali temeljne knjige. Kad su tek nakon 2002. g. odobreni prvi znanstveni projekti, bili su nedostatno podupirani ili su uglavnom dijeljeni podobnima koji će ispunjavati političke zahtjeve. Na taj način je otvoren prostor svakovrsnom voluntarizmu.
Nakon svjedočenja kakav su dojam na vas ostavili suci i tužiteljstvo?
Sudsko vijeće je pokazalo veliki interes za ekspertizu, a tužiteljstvo me iznenadilo gotovo nevjerojatnim nepoznavanjem osnovnih činjenica pa čak i banalnih podataka. Cjelovito gledajući, glavni problem je u propisanoj proceduri, što sudsko vijeće donosi presudu samo na temelju onoga što mu predoči tužiteljstvo i obrana. Pritom, tužiteljstvo očito slijedi političke ciljeve i zanemaruje istinitost, a obrane su financijski neravnopravna stranka, bez pomoći svojih država i uglavnom su skromnih materijalnih mogućnosti, koje su nedostatne za ozbiljnija istraživanja.
Jesu li suci više skloni činjenicama ili političkom utjecaju?
Tijekom usmenog ispitivanja suci su me isključivo pitali o činjenicama i nije se primjećivala njihova politička pozadina. Posebno pozitivan utisak na mene je ostavio predsjedavajući sudac, koji je nastojao veoma detaljno utvrditi činjenice koje je smatrao važnima za proces. No, gledajući druge procese i čitajući već donesene presude, neuobičajeno je velika neujednačenost između pojedinih vijeća i sudaca u jednom vijeću.
Znači li to da haški sud nije objektivan?
Haški sud kao cjelina ne može biti objektivan, zbog niza ograničenja i slabosti koji su mu unaprijed zadani. Primjerice, sud nema ovlasti suditi za agresiju i zločine protiv mira, niti ima ovlasti suditi bilo kojim kolektivitetima, nego samo pojedincima. Zbog toga sud ne može razlikovati agresora i žrtvu. Zatim, pravila suđenja nisu unaprijed donesena, nego ih - u hodu - veoma različito stvaraju sudska vijeća. Pritom je posebno problematično što se primjenjuju dva dosta različita pravna sustava – kontinentalni i anglosaksonski.
Je li točno da se pakira Gotovini?
Nažalost, protiv Gotovine je zbog pakiranja u Hrvatskoj i podignuta optužnica u Hagu, a potom je pakiranje sve intenzivnije i obuhvatnije nastavljeno udruženim snagama.
Kakve će za Hrvatsku biti posljedice eventualne osude za etničko čišćenje?
Pravni, povijesni, materijalni, moralni i socijalni teret osude, koja je veoma izvjesna, nosit će ne samo država, nego i svi građani Republike Hrvatske. Međutim, hrvatsku javnost se izbjegava suočiti s činjenicom, da će i za državu i za građane, u svakom pogledu biti daleko štetnija osuđujuća presuda koja bi se mogla izreći u procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH.
Kako komentirate pisanje naših novina o suđenju u Hagu? Jesu li napisi objektivni ili ima navijanja za tužiteljstvo?
Medijsko praćenje i drugačiji odnos u Hrvatskoj prema haškim suđenjima je daleko ispod razine važnosti koju ta suđenja imaju za hrvatsku budućnost i hrvatski identitet. Napisi u medijima su neprofesionalni, površni i izrazito navijački za tužiteljstvo. Pojedini najutjecajniji mediji i pojedini novinari postupaju kao plaćeni službenici tužiteljstva, što i nije čudno kad isto postupaju i najvažniji dijelovi izvršne i pravosudne vlasti u Hrvatskoj.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade