RAMA, NERETVA, HUM

Rama, Neretva, Hum!

Bjeličasta svjetlost iz kamena zrači!

Platno obojano sunčano zlatnom.

Blag nespokoj plavolikim nebom se kotrlja,

u stijene duboko zelen-usječena rijeka...

i čempresi, što njišu se na vjetru,

kao kose zamišljene drage.

Ovdje zaborav iznova se rađa, nad gradom sunce ishlapljuje blago,

mirišu lipe,

s juga leti čežnja -

putovanja zovu, ti odazivaš se tromo.

Krenut jednom treba,

treba krenut jednom!

Možda danas, a možda i nikad...

Ostaje dolina, ostaju doline:

na sjeveru prepoznajem Ramu,

na jugu poštujem Neretvu,

a preda mnom ukazuje se Hum

...

Matej Škarica, Sjećanja na rijeke