Čoviću, Ljubiću: NEMA VIŠE UZMICANJA!

NEMA VIŠE UZMICANJA!" width="220" height="130">

Piše: Ivan Šimić


Jednom sam već napisao: da većina Hrvata u Bosni i Hercegovini i ne želi „treći entitet“, ako ima, i ako će biti Republike Srpske, zar uopće više trebamo raspravljati o ustavnom „master-planu“, počnimo se baviti detaljima.


Neka vrsta koncesije na rušenje Republike Srpske koju su tražile i dobile tzv. probosanske snage (uglavnom bošnjačke, a ima i nešto Hrvata podkoncesionara), poput svake koncesije, ne može trajati vječno. Nevoljki hrvatski „stand-by“ na realizaciju prirodnoga prava konstitutivnoga naroda na jednaku ustavnu poziciju u višenacionalnoj zajednici, protegao se na, evo, punih petnaest godina. Kao osiromašeni otac (ako se dobro sjećam) u onoj monodrami Josipa Pejakovića, kada mu je navrh glave sinovog rastezanja škole i zdravoga razuma, i mi smo svoje federalne partnere više puta mogli (i trebali) pitati: koliko vam još razreda (godina) treba da uvjerite Srbe u privlačnost neetnički regionalizirane Bosne i Hercegovine? Da je našim pregovaračima (kad god se sjetim onog Mate Granića pomislim kako smo još dobro prošli tko nas je sve zastupao) doteklo pameti u „predbračni“ washingtonski ugovor ugraditi članak kojim Bošnjacima dajemo petnaest godina za rušenje Republike Srpske, uz obvezu da u slučaju neuspjeha idemo prirodnim putem izgradnje troentitetske države, Alija Izetbegović i Haris Silajdžić taj bi članak zacijelo bili potpisali.



Osluškujući sa zebnjom aktualne pregovore, i sluteći kuda se sve to „nagelo“, pitanja i strahovi kao da se natječu u svojoj zloslutnosti. Tko danas - i u ime kakvog prava ili pravednosti - ima obraza od Hrvata tražiti da pristanu na srpsko-bošnjačku državu u kojoj nam se velikodušno nudi tobožnja institucionalna ravnopravnost? Koja je to vrsta (međunarodnoga) bezobrazluka koja uporno ignorira volju većine Hrvata (nadam se i njihovih političkih predstavnika) i još nam jednom nameće nepravedno rješenje prema fait accompli načelu? Kakva to kratkovidna hrvatska pamet (politička, intelektualistička, kulturnjačka) mora biti pa da prihvati dvoentitetsku državu triju (kao) konstitutivnih naroda? Može li, nakon svega, ta pamet biti toliko kratka i vjerovati kako će Republika Srpska ikada biti ukinuta, nastojeći odgoditi neodgodivo? Na prvi pogled možda zvuči paradoksalno i odudara od javnih lamentiranja bošnjačkih stranaka, ali što ako je cementiranjem dvoentitetske državne strukture, bošnjačko-srpske, upravo postignut krajnji bošnjački cilj, nakon što su shvatili – ili im je to jasno rečeno - da Republici Srpskoj ionako ne mogu odbiti ni pera?


Odmah nakon rata još se i moglo razumjeti sklonost da se eksperimentira s ustavnom strukturom koja ide na ruku Bošnjacima: domaća i inozemna javnost je bila pod svježim dojmom ogromnih žrtava bošnjačkoga naroda, nije bilo skoro nikakva iskustva institucionalne konstitutivnosti i izigravanja njezinih „zaštitnih“ mehanizama u demokratskom političkom kontekstu, vjerovalo se neku vrstu srpske samokatarze ili vanjskoga discipliniranja. Sada kad je valjda i zadnjoj hrvatskoj i bošnjačkoj budali jasno da od ukidanja Republike Srpske nema ništa, kad će i kozmetičko slabljenje njene ustavne pozicije (o tetitorijalnom potkresavanju - koje je s stajališta pravednosti i prema Bošnjacima i prema Hrvatima daleko važnije – više nitko i ne razmišlja) biti predstavljeno kao veliki srpski ustupak, bio bi konačno red da se sarajevska čaršija probudi iz građanskoga sna.


Proteklih petnaest godina bošnjačke elite mogle su, barem u Federaciji, iskoristiti da nas političkom praksom „navuku“ na ideju neetnički kantonizira ne Bosne i Hercegovine u kojoj je moguće ostvariti istinsku ustavnu ravnopravnost. Umjesto toga, još od same prve velike prijevare na koju smo nasjeli kroz Washingtonski sporazum, u toj Federaciji traje sustavno derogiranje hrvatske ustavne pozicije. Umjesto da nas (taman s „figom“ u džepu) nastoje dobiti za saveznike, ne ispraznim humanističkim frazama nego upravo političkom praksom, Bošnjaci su se institucionalnim nasiljem svojski trudili gurnuti nas Srbima u naručje. Federacija je manje-više uvijek funkcionirala kao prostor bošnjačke političke samovolje.


Ovih turobnih dana između dvaju „zavrtanja ruku“ u Butmiru kao da se još jedanput računa s čuvenom hrvatskom „kooperativnošću“ kojom smo od jednog konstitutivnoga naroda dovedeni u tragični položaj poslušne nacionalne manjine o čijim se stavovima gotovo uopće ne vodi računa. Kako dani prolaze, pribojavam se da će u istupima naših prvaka Dragana Čovića i Bože Ljubića imperativ neprihvatljivosti dvoentitetskog ustava polako uzmicati pred kapitulantskim kondicionalom kojim se uvijek nastojalo sakriti nedostatak liderske hrabrosti: te „trebalo bi“, te „ne bi se smjelo“, te „morali bismo“. Do jučer su nas ispravno uvjeravali kako su ovo ključni trenutci na narodnu budućnost, a već sutra će nas htjeti uvjeriti da ima vremena, kako ćemo valjda u nekoj narednoj iteraciji ustavnih promjena postati ravopravni, gdje nam se žuri, neće (Herceg) Bosna nikuda pobjeći.


Napokon, ako je istina da će SAD i EU pokušati nametnutu ostanak dvoentitetske strukture, onako kako su to i do sada činili, onda je pravo (i krajnje) vrijeme za odlučne političke akcije. Poslije dugih petnaest „godina samoće“ u kojima je pozicija Hrvata u Bosni i Hercegovini dodatno brutalno osakaćena - ustavno i biološki - mi naprosto više nemamo pravo na nova odgađanja i ustupke.


Dragan Čović i Božo Ljubić su po logici demokratskoga legitimiteta najpozvaniji stati na čelo narodnoga pokreta, oni nemaju pravo na uzmak i „farbanje“ naše pozicije. Na njima je i odgovornost: ukoliko se dogodi nasilni ostanak dvoentitetske države, a nakon svih zaklinjanja u to kako je ona njima i njihovim strankama neprihvatljiva (jer je hrvatskom narodu neprihvatljiva), njih dvojica moraju odstupiti i ne pokušavati nam zamazati oči nekakvim budućim prilikama. Ako je Krešimir Zubak imao herca ne potpisati onaj glupi Daytonski sporazum (tamo daleko, preko bare, u izolaciji američke vojne baze, odakle se ni pješke niti plivajući nije moglo pobjeći), onda nema nikakvog opravdanja da naši današnji prvaci u Butmiru pristanu na još jednu kapitulaciju.


Ne stranka nego pokret, neki hrvatski pokret za treći entitet (HPTE), kad ga bude, lišen bilo kakvog šovinizma i isključivosti, mora objasniti (prvenstveno Bošnjacima) da je država Bosna i Hercegovina moguća jedino kao troentitetska zajednica njenih konstitutivnih naroda. Insistiranje na unitarnoj, građanskoj državi ili zadržavanje dvoentitetske, voda je na mlin dezintegracije i neizbježno će voditi daljnjem udaljavanju nacionalnih zajednica. Pa, bujrum!


Podjeljena a cijela. To se zove i jest razuman kompromis.


17.10.2009.
Pincom.info

2 komentara

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade