KAKVOGA PREDSJEDNIKA TREBAMO?



Velikogospojinska vjernička okupljanja diljem Hrvatske osobita su prilika i za molitvu za domovinu, za njezinu bolju budućnost, za nove ljude koji bi bili dorasli riješiti nagomilane poteškoće i podići zemlju na svoje noge. U toj molitvi za nove ljude posebno bi mjesto trebalo dati budućem predsjedniku države jer - u aktualnom stanju hrvatskoga društva i budući da će uskoro biti predsjednički izbori - sudbinski je važno kakav će biti budući predsjednik države. Budući da su Hrvatskoj stvarno potrebni novi ljudi, sposobni i neopterećeni kompromitirajućom prošlošću, koje bi trebale dati sve relevantne političke stranke ili koji bi došli kao nestranački ljudi, taj bi proces važne i nužne kadrovske obnove trebao kao normalni, redoviti i demokratski proces početi upravo od najvažnije službe u strukturi državne vlasti - od predsjednika države.

Budući hrvatski predsjednik trebao bi biti čovjek iz redova šutljive većine, bez kompromitirajuće prošlosti, čovjek izgrađenog i življenog vrijednosnog sustava, demokratskog habitusa, široke kulture i realni patriot. U okolnostima u kojima su ljudi na vlasti znali i uspjeli uspostaviti samostalnu i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku, u kojima su je hrvatski branitelji umjeli i uspjeli obraniti i omogućili joj stvarno priznanje u međunarodnoj zajednici te u okolnostima da odredbe Ustava RH de facto nisu u punini zaživjele, sudbinski je važno da novi predsjednik svojim služenjem hrvatskim ciljevima, hrvatskim nacionalnim interesima i svim hrvatskim građanima bude prvi nositelj vlasti oslobođen svih balasta koji su opterećivali ili opterećuju sve dosadašnje nositelje vlasti. Na putu izlaska iz bivše nenaravne i neravnopravne državne zajednice i iz komunističkoga totalitarističkog sustava, Hrvatska ne bi uspjela ostvariti samostalnost da prvi predsjednik nije na ideji nacionalnoga pomirenja u pokret za samostalnu Hrvatsku uključio i važan dio hrvatske ljevice. No, već tijekom Domovinskog rata, a osobito nakon njega, brojni pripadnici te ljevice, promijenivši tek retoriku, »osvojili« su sve relevantne političke stranke, ključne položaje u gospodarstvu, privatizaciji i pretvorbi, ključne položaje u strukturama državnih vlasti na svim razinama, u medijima, kulturi i ukupnom društvenom životu, a istodobno sačuvali su i organizirali različite centre moći izvan državnih i društvenih struktura. Posljedica toga ljevičarskog »osvajanja« jesu gotovo sve sadašnje nedaće: od nezadovoljavajućeg ostvarivanja hrvatskih nacionalnih ciljeva i funkcioniranja zakonitosti, jednakosti i pravne države, preko strukturalne krize hrvatskoga gospodarstva, zastoja stvarnih demokratskih procesa i sve dublje moralne i etičke krize u društvu do obezvređivanja, ideološkog, političkog i medijskog, autentičnih hrvatskih vrijednosti, komparativnih prednosti i ljudskog potencijala... (Na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu nije bio ni jedan od glavnih sudionika »Oluje«!? Bi li nešto takvo bilo moguće u ikojoj drugoj državi?)

U takvim okolnostima sve teže opće, duhovne, gospodarske i upravljačke krize u Hrvatskoj, sada, gotovo 20 godina od formalnoga pada komunizma, predstojeći predsjednički izbori trebali bi biti početak kadrovskoga ozdravljenja u hrvatskim državnim upravljačkim redovima. Budući predsjednik trebao bi doći iz većinskog dijela hrvatskih građana koji nikada nisu niti sada zagovaraju ni lijevi ni desni ekstremizam, dakle trebao bi biti čovjek koji nije bio ni član Komunističke partije ni »rukovoditelj« u »socijalističkoj« omladini ni pripadnik ikoje komunističke ili strane tajne službe ili organizacije. Pripadnici ideološko-političke ljevice, kojih u Hrvatskoj nikada nije bilo više od 10 posto stanovništva, pokazali su svoje domete gotovo puna dva desetljeća presudno utječući na Hrvatsku, pa je kucnuo čas da novi predsjednik, bilo kao stranačka bilo kao nestranačka osoba, dođe iz one šutljive hrvatske većine.

Isto tako budući hrvatski predsjednik trebao bi biti zdrava i psihički uravnotežena osoba, sposobna okupiti nekompromitirane i kompetentne suradnike koji također dolaze iz te hrvatske šutljive većine. Bitno je nadalje za budućega predsjednika da bude osoba izgrađenog i življenog vrijednosnog sustava koji počiva na univerzalnim naravnim etičkim zasadama jer samo takva osoba može ostvarivati, promicati i štititi najviše vrednote zapisane u Ustavu RH, kao što su: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava ljudske osobe i obitelji, nepovredivost vlasništva, vladavina prava i višestranački sustav. Samo osoba lišena ikakvoga iskustva sudjelovanja u represiji i lišena ikakvih povlastica te izrazito demokratskog habitusa kao budući hrvatski predsjednik može biti jamac nastavka i ubrzanja stvarne demokratske preobrazbe hrvatskoga društva koja neće biti moguća sve dok stvarnu ideološku, svjetonazorsku i političku pluralnost ne budu što vjernije održavala i sredstva društvene komunikacije, osobito Hrvatska radio-televizija, dnevni listovi i web-portali. Budući hrvatski predsjednik treba biti osoba koja voli ljude, osobito hrvatski narod i hrvatsku državu, koja je iskreno zainteresirana za objektivnu istinu o hrvatskoj prošlosti te je spremna i žrtvovati se za hrvatske nacionalne ciljeve i interese, osobito u obrani od ekstremizama svih predznaka. Po funkciji, budući predsjednik predstavljat će Hrvatsku u međunarodnoj zajednici te je potrebno da bude osoba široke kulture, principijelnih stavova i dijaloški otvorena.

Očito veliki su i brojni zahtjevi koje bi trebao ispuniti budući hrvatski predsjednik, pa je doista zadaća hrvatskih vjernika takvoga budućega predsjednika izmoliti od Boga i, kad dođe vrijeme, na izborima izabrati što bližega tim zahtjevima.


Ivan Miklenić | Glas Koncila, Broj 33-34 (1834-1835), VELIKA GOSPA, 2009.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE