JUČER JE U BiH, NA PROSTORIMA GDJE ŽIVE HRVATI PROSLAVLJENA OBLJETNICA USPOSTAVE HRVATSKE REPUBLIKE HERCEG BOSNE

Petak, 28. Kolovoza 2009.
herceg_bosnaUz obljetnicu HRHB, čini mi se prigodnim objaviti ovaj recital fra Ante Marića. Kao opomenu svima koji su sudjelovali u strukturama HR HB. I kao odgovor svima koji su je rušili. I kao po(r)uku novim naraštajima da se za slobodu treba boriti. Slobodu treba sanjati. I za nju se žrtvovati. Jer u njem nema mržnje spram drugog i drugačijeg. Jer je jedina njegova poruka: Ljubi svoju zemlju, poštuj svoje da bi te i drugi poštovao.
Čini mi se prigodno za Dan Hrvatske Republike Herceg Bosne (28. kolovoza 1993.) objaviti upravo ovaj recital fra Ante Marića, izveden prigodom jedne obljetnice smrti pokojnog Mate Bobana.

Kao opomenu svima koji su sudjelovali u strukturama HR HB.

I kao odgovor svima koji su je rušili.

I kao po(r)uku novim naraštajima da se za slobodu treba boriti. Slobodu treba sanjati. I za nju se žrtvovati.

Jer san Bobanovog naraštaja nije dosanjan.

Jer je previše onih koji ne znaju "kolika je cijena Zemlje da bi je kupili ili prodali, koliko je vode u rosi, koliko je teška kap krvi il' suze".

Zato bih sretan bio da i bez pitanja autora, ovaj tekst - koliko god predug za elektronske stranice, bude umnožen kao poruka, kao zavjet mladih naraštaja.

Jer u njem nema mržnje spram drugog i drugačijeg. Jer je jedina njegova poruka: Ljubi svoju zemlju, poštuj svoje da bi te i drugi poštovao. Čuvaj svoju goru Pobjednu. Ne daj svoje snove. Ne prodaji svoju zemlju, poštuj kosti po njoj posute.



" I - Mori me san što se stoljećima ponavlja u vlas isti. Ležim na pristojnom proplanku Svetigore. S rukama na uzglavlju. U dubokom snu. Do moje glave od praskozorja okrenuta vila s mačem. Vila Svetigorka Hrvatica. Lagani joj lahor raznosi kose. Onaj lahor što uvijek iste jačine i svježine čarlija na gomilama, nekropolama stećaka, kraj srušenih kula i crkava. Odjednom vila nešto mačem pokazuje i viče...



II - Eno ih. Dolaze. Oni su tako redoviti. Iza sebe ostavljaju plač, smrtni hropac, trupla raskasapljenih tijela, polomljene mačeve, strijele, koplja...



I - Želim otvoriti oči, a kapci su tako teški da ih ni pomaknuti ne uspijevam. Želim nadignuti glavu da vidim tko su ti što ih svakim djelićem tijela osijećam, što topot njihovih konja razdire svaki kutak duše. Ne mogu. I opet nastaje mir, a vila napušta moje uzglavlje. Ćutim kako odlazi selima i gradovima s vrčem melema ljekobiljnog u ruci. Vraća se u zore do mene snena. Skače s konja spletenih griva u pletenice. Konj nastvalja grabom i nestaje s topotom svojih kopita. Vila tiho zbori rasplićući svoje kose. To sliči romonu plača...



II - Opet su sve pepelu dali. Nisu kamen na kamenu ostavili. Stukli su palače i dvore, stukli stolne crkve i zavjetne kapele. Vode su rijeka krvlju obojili, gore su spalili, čeljad pomorili, kraljeve i knezove što pobili, što osakatili, što robljem učinili. Sklapala sam oči umrlima, trla suze ucviljenima, bodrila preostale da iz pepela grade. I počeli su. Sve će opet izrast kao što je bilo.



I - Tko su ti što pale i ruše, upitati htjedoh, a jezika pokrenuti ne mogu. Zašto su to učinili i nestali. Zašto nisu na zemlji ostali. Zašto je samo pale i ljude ubijaju. I zašto uvijek dolaze kad se ljetina žetvi okrenula. Zašto ih u vrijeme oranja nema, u vrijeme sjetve. Gdje su za žega ljetnih. San moj teče. Stoljeća kroz srce bruju i kazuju. Pričaju o ovoj i onoj bitki, ovom i onom polju, ovoj i onoj gori. A vila, kao da mi je u san zavirila...



II - Nema polja krvavog na kojem uz junake nisam jahala. I kad se slavilo i kad su se bitke gubile. Nema gora, do posljednje Petrove, s koje za dolinama i rijekamam ne pogledah. Na mojim su rukama kraljevi hrvatski zadnje riječi izgovarali i izdisali. Nikada suze pustili nisu, samo su očima svojim životu poglede pružali i mrtvi ostajali navijeke živi.



I - Pogleda vila prema meni usnulom, htjede mi nešto reći, pa zašuti, a meni se jezik razveže. Upitah vilu Svetigorku: A dokle, vilo pobratimo, dokle će nam zemlju ognjiti, dokle ognjišta sažgavati, dokle sumporom užarenim rijeke isušivati, dokle kamen od kamena rastavljati, dokle će čeda naša moriti, čast djevojkama uzimati, dokle ćeš junacima hrvatskim na poljanama krvavim rukom ledenom oči zaklapati...



II - Sve do gore posljednje: Gore pobjedne. Gore koja će u zavežljaj sve jade, u oku sve suze, u grlu sve jauke, u duši sve bole skupiti. Kad će sa mnom na gumnu svi pobijeni u kolo ruke splesti. Kad će kraljevi hrvatski pod krunama svojim na tronu sa žezlom u ruci svoje darovnice isčitavati, i ići svojim zavjetnim crkvama i kapelama, kad će opet na polju sijač bezbrižno sjeme sijati, a ždrijebad uokolo nesigurnim kasom s ledinama jedno postati.



I - Kad ćemo Gori pobjednoj, vilo posestrino! I ima li Gore pobjedne ovom puku Hrvata. Polja su nam u krvi ogrezla, gore su samo jauke čule. Pod svakom je jelom junak izdahnuo, nema šume ni proplanka gdje iz grobova pobijenih trave nisu izrasle. Koliko mi je još na proplanku prisojnom moje Svetigore s rukama na uzglavlju sniti ovu moru, nemoćan kriknuti, nemoćan reći, nemoćan učiniti, nemoćan se ustati i stati.



II - Snivaj junače, do uzglavlja ti stojim. Do Gore pobjedne ti si došao na svom snu. Ali ga i drugi moraju čuti. Moramo im ga ispričati. Da ga nauče, zapamte, da im se u dušu utisne i iz nje nikada ne iziđe. Kao što sam ja tebi, i kao što si ti meni u san zavirio, tako će morati svi. Od čeda u kolijevci do starca na smrtnoj postelji.



I - A kako, vilo, preklinjem te svim svetinjama. Kako da snivam. Kad ničim maknuti ne mogu.



II - San ne umire. Možda onaj koji ga sniva, ali san ne. Sni se rode da se ispune. I ovaj se ispunja. Da do svoje Gore pobjedne stigne i do gumna zasjedne.



I - Kada, vilo, kada?!



II - Kad narod ushtjedne snove zajahati. Kad se mane kala zemaljskog. Kad djeca ocu i materi vjerna ostanu, kad ljuba svome junaku i on njoj, kad junak svojoj sablji i ona njemu, kad jahač svome konju i on njemu, kad zora danu i dan noći, kad riječ vjeri i vjera životu, kad prisega djelu i djelo pobjedi. Kad ne mognu izračunati kolika je cijena zemlje da bi je kupili i prodali, koliko je vode u rosi, koliko je teška kap krvi il' suze. Kad se ruka ne obezobrazi i ispruži da bi Judin novac prihvatila.



I - E, vilo moja, to je tako daleko i tako blizu. Gora je pobjedna u svačijoj duši, riječi, djelu, ako je zaželi. Gora je pobjedna u svakom danu, u svakoj godini, u svakom stoljeću, ona je u životu, samo se na nju uspeti treba. Gora je pobjedna u mori moga sna. Samo da se pokrenem.



II - Gora je pobjedna na mom licu, u dohvatu moga mača, ona se zaplela u moje kose. Gora je pobjedna tu, evo nas na njoj. Po njoj kročimo, na njoj živimo, na njoj umiremo, na njoj jesmo, ili nismo.



I - Stoj do uzglavlja moga vilo Svetigorko. Iz sna me ne budi. Neka snivam na Gori pobjednoj moje grude zemlje Hrvatske.


hrhb.blogger.ba
3 komentara

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade