HIPOKRIZIJA MORALA SVIH TITOISTA


Tomislav Vuković




Jože Dežman, povjesničar, o žrtvama nakon Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije




Hipokrizija morala svih titoista na ovim prostorima






Ove je godine u Ljubljani objavljena monumentalna monografija od 432 str. u izdanju "Družine": »Izvješće Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobišta 2005-2008«, koju je uredio Jože Dežman. Po interdisciplinarnome pristupu i brojnosti autora, tematskoj raznolikosti i faktografskom sadržaju, opremi i kvaliteti fotografija, ona svakako treba biti primjer i uzor, posebice Hrvatskoj, točnije svim dosadašnjim hrvatskim vlastima, kako se jedna država treba primjereno odnositi prema žrtvama svih totalitarnih režima, pa i onima koje su stradale bez suda i presude nakon Drugoga svjetskog rata na području nekadašnje Jugoslavije. Bez ideološke uskogrudnosti i politikantstva, ona progovara o dosad otkrivenim masovnim stratištima na području Republike Slovenije koji svjedoče o isplaniranim i sustavno počinjenim ubojstvima, metodologiji zločina, identifikaciji žrtava, ali i o nalogodavcima i počiniteljima zločina i dr. O tome smo razgovarali, s posebnim naglaskom na hrvatske žrtve koje su najbrojnije, kao i o suradnji hrvatskih mjerodavnih ustanova, pa i o izjavama najviših hrvatskih državnih čelnika o tim žrtvama, s urednikom monografije Dežmanom, danas jednim od najistaknutijih slovenskih znanstvenika i istraživača na tome području, povjesničarom, filozofom i muzejskim savjetnikom, voditeljem Komisije Vlade Republike Slovenije za istraživanje pitanja tajnih grobišta i direktorom Muzeja novije slovenske povijesti u Ljubljani. Usprkos tomu da je u dijelu slovenske javnosti često osporavan i napadan zbog bavljenja spomenutom problematikom, objavio je brojne povijesne radove, vodio nekoliko znanstvenih projekata u Sloveniji, održao brojna predavanja i sudjelovao u znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, a od 1995. uspješno između svih političkih »Scila i Haribda« vodi navedenu Vladinu komisiju. Vrijedi spomenuti da je dio znanstvenoga truda posvetio i slovenskom nacionalnom svetištu »Marija pomagaj« u Brezju, o čemu su mu neka djela prevedena na njemački, engleski i talijanski jezik.

Raste broj masovnih grobnica

G. Dežman, recite odmah na početku našim čitateljima kako je i zašto uopće došlo do zamisli o objavljivanju monografije, budući da u Republici Hrvatskoj takav pothvat još uvijek, nažalost, pripada području znanstvene fantastike?

»Što se otpora tiče, naravno da je najžešće protivljenje, kao i u Hrvatskoj, sa strane partizanskih veterana i dijela politike i struke koji se još uvijek nisu oslobodili ideološkog gledanja na povijest.«

"Problem titofila je što su, ako treba, svaki dan spremni ići npr. u Srebrenicu i tamo plakati, zgražati se nad počinjenim zločinima i tražiti pravdu, ali kada isti standard treba primijeniti u njihovoj zemlji, da ni jedan zločin nije počinjen bez krivca, onda se on ne prihvaća."
DEŽMAN: Objavljivanjem monografije dogodilo se nešto važno, ali ništa spektakularno, jer smo neke standarde u odnosu prema žrtvama, koji se već dulje vrijeme primjenjuju u svijetu, jednostavno prenijeli u Sloveniju, a to znači: da se otkriju grobišta, evidentiraju, planski interdisciplinarno istraže, iskopaju posmrtni ostaci žrtava, ako je to moguće i gdje je to moguće identificiraju i da se žrtve dostojno pokopaju. Usporedno sa stručnom obradom išla je i kriminalistička obrada, tako da je rezultat svih tih radnja objavljena monografija. Dakle, ona je s jedne strane pokušaj da se na jednom mjestu predstavi sva ta kompleksna problematika, a s druge je strane i dokument vremena u kojemu je ona nastala. Naime, već se osjeća potreba za novom knjigom takve vrste jer se mnogo toga promijenilo, ne samo u slovenskoj javnosti i glavama mislećih ljudi nego i u otkrivanju novih povijesnih činjenica. Tako se od 581 masovne grobnice, koje se spominju u monografiji, došlo već do brojke od 600, a taj se broj, malo pjesnički rečeno, iz dana u dan stalno povećava zahvaljujući novim informacijama koje dobivamo i novim svjedocima koji su spremni reći sve što su tajili u sebi više od pola stoljeća.

Što manje emotivne eksploatacije

Jedno, možda delikatno pitanje: Imajući u vidu žestoko protivljenje dijela slovenske javnosti prema Vašim istraživanjima, je li monografija plod stvarne političke volje sadašnjih slovenskih vlasti ili je ona rezultat, možda, političkog pragmatizma?

DEŽMAN: U mandatu vlade Janeza Janše radili smo, kako se to kaže, u miru Božjem. Najviše je tome pridonio i slovenski ministar pravosuđa Lovro Šturm koji je npr. u slučaju stratišta u jami Konfin I. kod Kočevskog roga išao s nama u zajedničku akciju. Bilo je intenzivne suradnje, ali se politika, moram reći, nije upletala u naš rad. Izbori su donijeli, razumije se, novu situaciju. Naš sadašnji predsjednik Danilo Türk ima prilično poteškoća s povijesti i on će se, najvjerojatnije, i ubuduće kretati u okvirima svoga crno-bijelog političkog habitusa. Međutim, kod premijera Borisa Pahora smatram da ima više želje za raščišćavanjem »stvari«, što je sigurno odraz i stvarne političke volje sadašnjih slovenskih vlasti. Mnogi su mislili, posebice ortodoksni ljevičari, da će promjenom vlasti doći do blokiranja naših projekata, ali su takvi doživjeli svojevrsni šok jer je lijeva Pahorova vlada osigurala materijalna sredstva za daljnja istraživanja. Onda su pokušali članove komisije smijeniti i neutralizirati, do čega zasada nije došlo. Poslije dva, tri mjeseca žustrih rasprava mi smo, eto, još uvijek tu. Na političkoj razini jasno je da će u nekakvoj budućoj »stisci i gužvi«, dio slovenskih političara uvijek u rezervi imati ideološke crno-bijele podjele. Međutim, njihov je problem što u takvim raspravama još uvijek idu previše »na nož« a premalo s argumentima. Za politiku bi dobro bilo što manje emotivne eksploatacije a sve više činjenično-povijesne argumentacije.

Strašna grižnja savjesti počinitelja

Recite nam otvoreno: Tko su u Sloveniji predvodnici otpora prema istraživanju masovnih poslijeratnih smaknuća?

DEŽMAN: Što se otpora tiče, naravno da je najžešće protivljenje, kao i u Hrvatskoj, od strane partizanskih veterana i dijela politike i struke koji se još uvijek nisu oslobodili ideološkog gledanja na povijest. Npr. Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Slovenije, vodi specijalni promidžbeni rat protiv mene i komisije, stalno ističući već otrcanu tezu da je riječ o osveti pojedinaca koji su ubijali iz mržnje, a ne o sustavnom i planiranom ubijanju. Međutim, dolaze nam nekadašnji pripadnici KNOJ-a, Korpusa narodne obrane Jugoslavije, koji govore da im je bilo naređeno da ubijaju, čuvaju stražu, odvode zarobljenike na stratišta i sl. Kod njih se osjeća strašna grižnja savjesti što su sudjelovali u svemu tome. Kada je svojedobno šef slovenske kriminalističke policije Pavel Jamnik zatražio od Udruženja boraca da prekine »zavjeru šutnje« o poslijeratnim smaknućima, razvila se žestoka kampanja protiv njega. No, nakon nedavnog otkrića rova Svete Barbare u Hudoj Jami, ljudi me zovu i mnogi prvi put bez straha pitaju: Hoćete li moje svjedočenje reći kriminalističkoj policiji? Danas su ljudi spremni otvoreno govoriti a sve partijsko-Stanovnikove teorije »padaju u vodu«!

Spomenite barem jedan primjer napada i na Vas osobno kako bi pojedinim znanstvenicima i novinarima u Hrvatskoj, koji se bave istom problematikom, barem malo laknulo znajući da je vrlo slična situacija i u njihovu okruženju.

DEŽMAN: Pa, eto, kada sam dolazio za ravnatelja muzeja, pisale su se peticije protiv mene. Što se pomirbe tiče dio je akademskog svijeta digao glas, koji je smatrao da je dovoljan nekakav simbolički obred pomirbe i da se jednim memorijalnim objektom može »pokriti« cijela stvar. A to ne ide! No, mislim, da je velik dio slovenskoga društva uspio nadići tako površno razmišljanje. Problem je »titofila« što su, ako treba, svaki dan spremni ići npr. u Srebrenicu i tamo plakati, zgražati se nad počinjenim zločinima i tražiti pravdu, ali kada isti standard treba primijeniti u njihovo zemlji, tj. da ni jedan zločin nije počinjen bez krivca, onda se on ne prihvaća. To je očita hipokrizija morala, pri čemu su na djelu dvostruka mjerila.

Zaplakali su ili počeli jecati

Pitanje koje se, možda, ne tiče izravno Vas kao povjesničara ali se nekako nameće samo od sebe: Kako je moguće da titoisti, kako ste ih to nazvali, i nakon pronalaska Hude Jame i nezamislivih strahota koje su se tamo očito događale, i dalje ostaju slijepi i zadrti u vlastitoj slici poslijeratnih zbivanja?

DEŽMAN: Huda Jama je najstravičniji zločin svih vremena na području Slovenije. Kada smo ušli u Barbarin rov, prizor je bio toliko jeziv, ljudskome razumu neshvatljiv a ljudskim čulima nepodnošljiv, da su neki od nazočnih, neću ih imenovati, jednostavno zaplakali i počeli jecati, a jedna je ženska osoba skoro pala u nesvijest. Možete li zamisliti žrtve koje tjeraju 400 metara u rudnik prekrivenu ljudskim kostima? Možete li zamisliti prizor da tisuće muškaraca i žena, skinutih do gola, čekaju šutljivo u redu da budu ubijeni ili da ih se baca najvećim dijelom žive u rov 48 metara dubine, nakon čega se zatrpava s nekoliko stotina kubičnih metara? Po mjestu i položaju kostura lako je zaključiti da su neki od tih zatrpanih nesretnika, dok je još bilo zraka, pokušali rukama prokopati tone zemlje i spasiti se. Inače, u Sloveniji je dosada iskopano više od 2.500 žrtava, a uskoro se kreće u nova iskapanja. Ta konkretna istraga u javnoj raspravi ruši sve teze titofila o tobožnjim ekscesima, odnosno osveti kao motivu zločina.

No, još uvijek niste pokušali objasniti pomalo već odbojnu i bahatu samouvjerenost titofila u njihovu tumačenju povijesti?

DEŽMAN: Nije to preteško pitanje. Njima se jednostavno srušio svijet, gube identitet, sve ono u što su vjerovali, čemu su se nadali, čemu su cijeli život posvetili, a to je psihološki nepodnošljivo i teško prihvatljivo. Stoga im jedino preostaje samouvjeravanje, koliko god ono bilo iracionalno i bez argumenata, da je riječ o podmetanju, iskrivljivanju i krivotvorenju povijesnih činjenica tobožnjih »revizionista«, kako to vole reći. Na njihovu žalost, njihova je revolucija išla po veoma preciznoj i stručno-ideološkoj konstelaciji te se jedino može govoriti o realizaciji lenjinsko-staljinističkog projekta koji je u Sloveniji i cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji dobio najstravičniji oblik. "Dostignuća" titoizma kao projekta u jednom povijesnom razdoblju, u smislu stravičnog potencijala za ubijanje, nešto je najgore što se dogodilo u poslijeratnoj Europi. Očito je da otpori ispranih mozgova ne mogu zaustaviti proces koji je započeo. Nije moguće zaustaviti, slikovito rečeno, svrstavanje Staljina pored Hitlera, jer će se njih dva u povijesnome valoriziranju ipak morati sresti i naći na zajedničkome mjestu zvanom odgovornost za masovna ubojstva, holokaust, genocid i zločine protiv čovječnosti. Na žalost našim titoistima, jednoga će dana povijesni pravorijek tamo smjestiti i Josipa Broza, u društvu s ne samo spomenutom dvojicom svjetskih zločinaca nego i s Frankom, Mussolinijem, Ce Tungom, Pol Potom i ostalim nositeljima totalitarističke ideologije i prakse.

Želite li biti dostojno pokopani?

Što kažete na toliko puta ponavljanu tezu mnogih političara i drugih javnih djelatnika da se treba okrenuti budućnosti, a ne vraćati u prošlost?

DEŽMAN: Granica savjesti što je dopušteno i što se smije činiti, a što nije dopušteno i nikada se ne smije činiti u preuzimanju vlasti pitanje je budućnosti i to je odgovor svima onima koji stalno ističu da se okanimo prošlosti i krenemo u budućnost. Jednom sam prigodom skupini sugovornika, koji su mi prigovarali zašto se time bavim, postavio samo jedno pitanje: Želite li ili ne želite biti dostojno pokopani? Razumjeli su što sam htio reći i rasprava je brzo bila završena jer je riječ o poimanju smrti, odnosu prema mrtvima, osnovnim ljudskim pravima i svetosti grobova svakog pojedinca. Ispravan stav prema njima je ujedno i prevencija za budućnost, odgoj budućih naraštaja da se takvi zločini i odnosi prema ljudskim jedinkama, i živima i mrtvima, nikada više ne dogode.

Zbog zaokupljenosti unutarnjim, tj. domaćim odnosima, vrlo se rijetko govori o međunarodnim odjecima na istraživanja komunističkih zločina na ovim prostorima.

DEŽMAN: Da, previše je problema, prijepora, kontroverza i osporavanja na »domaćem terenu«, pa se dobiva dojam kako je svjetska javnost pomalo nezainteresirana, međutim, to nije točno. Navest ću samo dva primjera. Otkriće Hude Jame imalo je velik međunarodni odjek, da sada ne idem u detalje. Usudio bih se čak reći da se nakon njega osjetila potreba sasvim nove dimenzije razmišljanja, jer koliko god taj dijalog u nekim bivšim komunističkim zemljama bio neugodan, mučan, pun međusobnog prebacivanja i podmetanja, svima je postalo jasno da on traži neko »ulaganje« i nov pristup toj problematici. Slovenija, kao predsjedavajuća Savjeta Europe, organizirala je u Bruxellesu konferenciju o zločinima totalitarnih režima. Kada se intenzivirala međunarodna rasprava preko Roberta Batellija, zastupnika talijanske manjine u slovenskom parlamentu, koji je bio medijator za izjavu OESS-a o totalitarizmima, došlo je do demonstracija ispred slovenskog veleposlanstva u Rusiji.

Ideološka valorizacija predsjednika Mesića

Još jedno »bodljikavo« pitanje: Što mislite o izjavi hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića da će odati počast poslijeratnim žrtvama tek kada one budu identificirane i popisane.

DEŽMAN: Mislim da to nije najgora izjava predsjednika Mesića jer ih je imao i puno gorih, koje su se temeljile na rigidnom ideološkom razlučivanju »naših« i »vaših« žrtava. Najprije takav zahtjev koji on postavlja praktički je nemoguće ostvariti. Takva su valorizacija i brutalan pristup toj osjetljivoj problematici nepotrebni i danas su oni u Sloveniji u ozbiljnim političkim i znanstvenim krugovima napušteni i smatraju se, najblaže rečeno, nekorektnima.

U hrvatskoj se javnosti o tome nije puno čulo, no za kraj nam recite nešto o slovensko-hrvatskim odnosima na tome području.

DEŽMAN: Hrvatsko-slovenski odnosi stalno se isprepleću zbog brojnih povijesnih, zemljopisnih, kulturnih i drugih zajedničkih dodirnih točaka, među kojima su i žrtve nakon Drugoga svjetskog rata, od kojih je najveći broj hrvatskih. Budući da s Hrvatskom imamo već desetak godina potpisan ugovor o vojnim grobištima, a to obuhvaća istraživanja poslijeratnih žrtava, može se očekivati da će na nekoj operativnoj razini Hrvatska učiniti da on i stvarno zaživi, jer tu smo svi zajedno odgovorni da postavimo neke nove standarde.

Javni poziv za identifikaciju poslijeratnih hrvatskih žrtava

Budući da ste u odnosu prema žrtvama poslijeratnoga komunističkog totalitarizma, kada je riječ o konkretnim rezultatima, daleko ispred Hrvatske, možete li Glasu Koncila ustupiti neke podatke kako bi se pomoglo barem nekim članovima obitelji da rasvijetle nestanak svojih najbližih i omogući im se da ih napokon dostojno pokopaju?

DEŽAMN: Vrlo rado i ideja je odlična. Evo, predlažem da u rasvjetljavanju toga silno velikog mnoštva zločina učinimo nešto malo a, vjerujem, za neke jako dragocjeno i korisno, te objavimo popis hrvatskih zatočenika koji su odvedeni iz Središnjeg Oznina zatvora u Ljubljani 24. lipnja 1945. i smaknuti. Oni su evidentirani u masovnom grobištu Konfin I, a od ukupno 88 žrtava, pored 60 slovenskih i 2 srpske, hrvatskih je 26. Pozivamo rodbinu, znance i sve zainteresirane da se jave na telefon Instituta za sudsku medicinu u Ljubljani, 00386-1-543-7200, radi konačne identifikacije DNK analizom i preuzimanja posmrtnih ostataka. Dostupni podaci o žrtvama evidentiranima kao Hrvatima, za koje bi bilo dobro da se prikažu tablično radi preglednosti, jesu sljedeći:

»1. Ačker Salko, r. 1924. u Rabini 49, prebivalište Hercegovina

2. Antičević Mijo, r. 1887. u Imotskome, prebivalište Zagreb, ustaški poručnik

3. Asičević Mehmet, r. 1923. u Janji

4. Badarić Aver, r. 1923. u Brdarićima 5

5. Boljkovac Rok, r. 1926. u Ribniku 86, prebivalište Gospić

6. Čačić Jovo, r. 1929. u Širokoj Kuli, prebivalište Lika, ustaša

7. Čotić Ante, r. 1894. u Ljubuškom, prebivalište Zadar, svećenik

8. Deković Tone, r. 1906. u Biogradu n/m, prebivalište Zagreb, mornar

9. Drmić Luka, r. 1899. u Tomislavgradu, prebivalište Zagreb, šumar

10. Džemidžić Ismet, r. 1926 u Ribarima, prebivalište u Sarajevu, u napomenama zabilježeno: »partizan, sumnjiv«

11. Harak Emil, r. 1924. u Hrtkovcima, prebivalište Novi Marof, đak

12. Jurgović Nikola, r. 1922. u Ramljanima 41, ustaša

13. Kolanj Petar, r. 1910. u Udbini, prebivalište Gospić, ustaša

14. Livančić Josip, r. 1925. u Dubravici 10

15. Luški Ivan, r. 1924. u Idrišću 120, prebivalište Zagreb

16. Ljubičić Mate, r. 1896. u Dubasu, prebivalište Zagreb

17. Mavrek Ludvik, r. 1924. u Žarovnici 125, prebivalište Ivanec, domobran

18. Medvidović Luka, r. 1910. u Imotskome, prebivalište Zagreb

19. Petrović Joso, r. 1927. u Ramljanima 14, ustaša

20. Sinanović Sinan, r. 1920. u Halimbašićima

21. Šebal Peter, r. 1914. na adresi Dabor (Dabar?) 162, ustaša

22. Torbarina Božo r. 1914. u Debeljaku 334, ustaša;

23. Turkalj Mate, r. 1915. u Trojvrhu 112, prebivalište Ogulin, ustaša

24. Vrsaljko Luka, r. 1927. u Mazinu 42

25. Vukosavić Nikola, r. 1922. u Ravnom, prebivalište Hercegovina, ustaša

26. Zorić Ivan, r. 1921. u Brinju, prebivalište Lika, ustaša.«


Glas Koncila, broj 31 (1832), 2.8.2009.
1 komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade