HIPOKRIZIJA MORALA SVIH TITOISTA
| Tomislav Vuković | ||||
 | ||||
| Jože Dežman, povjesničar, o žrtvama nakon Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije | ||||
| ||||
| Hipokrizija morala svih titoista na ovim prostorima | ||||
| ||||
| ||||
 Ove je godine u Ljubljani objavljena monumentalna monografija od 432 str. u izdanju "Družine": »Izvješće Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobišta 2005-2008«, koju je uredio Jože Dežman. Po interdisciplinarnome pristupu i brojnosti autora, tematskoj raznolikosti i faktografskom sadržaju, opremi i kvaliteti fotografija, ona svakako treba biti primjer i uzor, posebice Hrvatskoj, točnije svim dosadašnjim hrvatskim vlastima, kako se jedna država treba primjereno odnositi prema žrtvama svih totalitarnih režima, pa i onima koje su stradale bez suda i presude nakon Drugoga svjetskog rata na području nekadašnje Jugoslavije. Bez ideološke uskogrudnosti i politikantstva, ona progovara o dosad otkrivenim masovnim stratištima na području Republike Slovenije koji svjedoče o isplaniranim i sustavno počinjenim ubojstvima, metodologiji zločina, identifikaciji žrtava, ali i o nalogodavcima i počiniteljima zločina i dr. O tome smo razgovarali, s posebnim naglaskom na hrvatske žrtve koje su najbrojnije, kao i o suradnji hrvatskih mjerodavnih ustanova, pa i o izjavama najviših hrvatskih državnih čelnika o tim žrtvama, s urednikom monografije Dežmanom, danas jednim od najistaknutijih slovenskih znanstvenika i istraživača na tome području, povjesničarom, filozofom i muzejskim savjetnikom, voditeljem Komisije Vlade Republike Slovenije za istraživanje pitanja tajnih grobišta i direktorom Muzeja novije slovenske povijesti u Ljubljani. Usprkos tomu da je u dijelu slovenske javnosti često osporavan i napadan zbog bavljenja spomenutom problematikom, objavio je brojne povijesne radove, vodio nekoliko znanstvenih projekata u Sloveniji, održao brojna predavanja i sudjelovao u znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, a od 1995. uspješno između svih političkih »Scila i Haribda« vodi navedenu Vladinu komisiju. Vrijedi spomenuti da je dio znanstvenoga truda posvetio i slovenskom nacionalnom svetištu »Marija pomagaj« u Brezju, o čemu su mu neka djela prevedena na njemački, engleski i talijanski jezik. Raste broj masovnih grobnica G. Dežman, recite odmah na početku našim čitateljima kako je i zašto uopće došlo do zamisli o objavljivanju monografije, budući da u Republici Hrvatskoj takav pothvat još uvijek, nažalost, pripada području znanstvene fantastike?
Što manje emotivne eksploatacije Jedno, možda delikatno pitanje: Imajući u vidu žestoko protivljenje dijela slovenske javnosti prema Vašim istraživanjima, je li monografija plod stvarne političke volje sadašnjih slovenskih vlasti ili je ona rezultat, možda, političkog pragmatizma? DEŽMAN: U mandatu vlade Janeza Janše radili smo, kako se to kaže, u miru Božjem. Najviše je tome pridonio i slovenski ministar pravosuđa Lovro Šturm koji je npr. u slučaju stratišta u jami Konfin I. kod Kočevskog roga išao s nama u zajedničku akciju. Bilo je intenzivne suradnje, ali se politika, moram reći, nije upletala u naš rad. Izbori su donijeli, razumije se, novu situaciju. Naš sadašnji predsjednik Danilo Türk ima prilično poteškoća s povijesti i on će se, najvjerojatnije, i ubuduće kretati u okvirima svoga crno-bijelog političkog habitusa. Međutim, kod premijera Borisa Pahora smatram da ima više želje za raščišćavanjem »stvari«, što je sigurno odraz i stvarne političke volje sadašnjih slovenskih vlasti. Mnogi su mislili, posebice ortodoksni ljevičari, da će promjenom vlasti doći do blokiranja naših projekata, ali su takvi doživjeli svojevrsni šok jer je lijeva Pahorova vlada osigurala materijalna sredstva za daljnja istraživanja. Onda su pokušali članove komisije smijeniti i neutralizirati, do čega zasada nije došlo. Poslije dva, tri mjeseca žustrih rasprava mi smo, eto, još uvijek tu. Na političkoj razini jasno je da će u nekakvoj budućoj »stisci i gužvi«, dio slovenskih političara uvijek u rezervi imati ideološke crno-bijele podjele. Međutim, njihov je problem što u takvim raspravama još uvijek idu previše »na nož« a premalo s argumentima. Za politiku bi dobro bilo što manje emotivne eksploatacije a sve više činjenično-povijesne argumentacije. Strašna grižnja savjesti počinitelja Recite nam otvoreno: Tko su u Sloveniji predvodnici otpora prema istraživanju masovnih poslijeratnih smaknuća? DEŽMAN: Što se otpora tiče, naravno da je najžešće protivljenje, kao i u Hrvatskoj, od strane partizanskih veterana i dijela politike i struke koji se još uvijek nisu oslobodili ideološkog gledanja na povijest. Npr. Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Slovenije, vodi specijalni promidžbeni rat protiv mene i komisije, stalno ističući već otrcanu tezu da je riječ o osveti pojedinaca koji su ubijali iz mržnje, a ne o sustavnom i planiranom ubijanju. Međutim, dolaze nam nekadašnji pripadnici KNOJ-a, Korpusa narodne obrane Jugoslavije, koji govore da im je bilo naređeno da ubijaju, čuvaju stražu, odvode zarobljenike na stratišta i sl. Kod njih se osjeća strašna grižnja savjesti što su sudjelovali u svemu tome. Kada je svojedobno šef slovenske kriminalističke policije Pavel Jamnik zatražio od Udruženja boraca da prekine »zavjeru šutnje« o poslijeratnim smaknućima, razvila se žestoka kampanja protiv njega. No, nakon nedavnog otkrića rova Svete Barbare u Hudoj Jami, ljudi me zovu i mnogi prvi put bez straha pitaju: Hoćete li moje svjedočenje reći kriminalističkoj policiji? Danas su ljudi spremni otvoreno govoriti a sve partijsko-Stanovnikove teorije »padaju u vodu«! Spomenite barem jedan primjer napada i na Vas osobno kako bi pojedinim znanstvenicima i novinarima u Hrvatskoj, koji se bave istom problematikom, barem malo laknulo znajući da je vrlo slična situacija i u njihovu okruženju. DEŽMAN: Pa, eto, kada sam dolazio za ravnatelja muzeja, pisale su se peticije protiv mene. Što se pomirbe tiče dio je akademskog svijeta digao glas, koji je smatrao da je dovoljan nekakav simbolički obred pomirbe i da se jednim memorijalnim objektom može »pokriti« cijela stvar. A to ne ide! No, mislim, da je velik dio slovenskoga društva uspio nadići tako površno razmišljanje. Problem je »titofila« što su, ako treba, svaki dan spremni ići npr. u Srebrenicu i tamo plakati, zgražati se nad počinjenim zločinima i tražiti pravdu, ali kada isti standard treba primijeniti u njihovo zemlji, tj. da ni jedan zločin nije počinjen bez krivca, onda se on ne prihvaća. To je očita hipokrizija morala, pri čemu su na djelu dvostruka mjerila. Zaplakali su ili počeli jecati Pitanje koje se, možda, ne tiče izravno Vas kao povjesničara ali se nekako nameće samo od sebe: Kako je moguće da titoisti, kako ste ih to nazvali, i nakon pronalaska Hude Jame i nezamislivih strahota koje su se tamo očito događale, i dalje ostaju slijepi i zadrti u vlastitoj slici poslijeratnih zbivanja? DEŽMAN: Huda Jama je najstravičniji zločin svih vremena na području Slovenije. Kada smo ušli u Barbarin rov, prizor je bio toliko jeziv, ljudskome razumu neshvatljiv a ljudskim čulima nepodnošljiv, da su neki od nazočnih, neću ih imenovati, jednostavno zaplakali i počeli jecati, a jedna je ženska osoba skoro pala u nesvijest. Možete li zamisliti žrtve koje tjeraju 400 metara u rudnik prekrivenu ljudskim kostima? Možete li zamisliti prizor da tisuće muškaraca i žena, skinutih do gola, čekaju šutljivo u redu da budu ubijeni ili da ih se baca najvećim dijelom žive u rov 48 metara dubine, nakon čega se zatrpava s nekoliko stotina kubičnih metara? Po mjestu i položaju kostura lako je zaključiti da su neki od tih zatrpanih nesretnika, dok je još bilo zraka, pokušali rukama prokopati tone zemlje i spasiti se. Inače, u Sloveniji je dosada iskopano više od 2.500 žrtava, a uskoro se kreće u nova iskapanja. Ta konkretna istraga u javnoj raspravi ruši sve teze titofila o tobožnjim ekscesima, odnosno osveti kao motivu zločina. No, još uvijek niste pokušali objasniti pomalo već odbojnu i bahatu samouvjerenost titofila u njihovu tumačenju povijesti?
DEŽMAN: Nije to preteško pitanje. Njima se jednostavno srušio svijet, gube identitet, sve ono u što su vjerovali, čemu su se nadali, čemu su cijeli život posvetili, a to je psihološki nepodnošljivo i teško prihvatljivo. Stoga im jedino preostaje samouvjeravanje, koliko god ono bilo iracionalno i bez argumenata, da je riječ o podmetanju, iskrivljivanju i krivotvorenju povijesnih činjenica tobožnjih »revizionista«, kako to vole reći. Na njihovu žalost, njihova je revolucija išla po veoma preciznoj i stručno-ideološkoj konstelaciji te se jedino može govoriti o realizaciji lenjinsko-staljinističkog projekta koji je u Sloveniji i cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji dobio najstravičniji oblik. "Dostignuća" titoizma kao projekta u jednom povijesnom razdoblju, u smislu stravičnog potencijala za ubijanje, nešto je najgore što se dogodilo u poslijeratnoj Europi. Očito je da otpori ispranih mozgova ne mogu zaustaviti proces koji je započeo. Nije moguće zaustaviti, slikovito rečeno, svrstavanje Staljina pored Hitlera, jer će se njih dva u povijesnome valoriziranju ipak morati sresti i naći na zajedničkome mjestu zvanom odgovornost za masovna ubojstva, holokaust, genocid i zločine protiv čovječnosti. Na žalost našim titoistima, jednoga će dana povijesni pravorijek tamo smjestiti i Josipa Broza, u društvu s ne samo spomenutom dvojicom svjetskih zločinaca nego i s Frankom, Mussolinijem, Ce Tungom, Pol Potom i ostalim nositeljima totalitarističke ideologije i prakse. Želite li biti dostojno pokopani? Što kažete na toliko puta ponavljanu tezu mnogih političara i drugih javnih djelatnika da se treba okrenuti budućnosti, a ne vraćati u prošlost? DEŽMAN: Granica savjesti što je dopušteno i što se smije činiti, a što nije dopušteno i nikada se ne smije činiti u preuzimanju vlasti pitanje je budućnosti i to je odgovor svima onima koji stalno ističu da se okanimo prošlosti i krenemo u budućnost. Jednom sam prigodom skupini sugovornika, koji su mi prigovarali zašto se time bavim, postavio samo jedno pitanje: Želite li ili ne želite biti dostojno pokopani? Razumjeli su što sam htio reći i rasprava je brzo bila završena jer je riječ o poimanju smrti, odnosu prema mrtvima, osnovnim ljudskim pravima i svetosti grobova svakog pojedinca. Ispravan stav prema njima je ujedno i prevencija za budućnost, odgoj budućih naraštaja da se takvi zločini i odnosi prema ljudskim jedinkama, i živima i mrtvima, nikada više ne dogode. Zbog zaokupljenosti unutarnjim, tj. domaćim odnosima, vrlo se rijetko govori o međunarodnim odjecima na istraživanja komunističkih zločina na ovim prostorima. DEŽMAN: Da, previše je problema, prijepora, kontroverza i osporavanja na »domaćem terenu«, pa se dobiva dojam kako je svjetska javnost pomalo nezainteresirana, međutim, to nije točno. Navest ću samo dva primjera. Otkriće Hude Jame imalo je velik međunarodni odjek, da sada ne idem u detalje. Usudio bih se čak reći da se nakon njega osjetila potreba sasvim nove dimenzije razmišljanja, jer koliko god taj dijalog u nekim bivšim komunističkim zemljama bio neugodan, mučan, pun međusobnog prebacivanja i podmetanja, svima je postalo jasno da on traži neko »ulaganje« i nov pristup toj problematici. Slovenija, kao predsjedavajuća Savjeta Europe, organizirala je u Bruxellesu konferenciju o zločinima totalitarnih režima. Kada se intenzivirala međunarodna rasprava preko Roberta Batellija, zastupnika talijanske manjine u slovenskom parlamentu, koji je bio medijator za izjavu OESS-a o totalitarizmima, došlo je do demonstracija ispred slovenskog veleposlanstva u Rusiji.
U hrvatskoj se javnosti o tome nije puno čulo, no za kraj nam recite nešto o slovensko-hrvatskim odnosima na tome području. DEŽMAN: Hrvatsko-slovenski odnosi stalno se isprepleću zbog brojnih povijesnih, zemljopisnih, kulturnih i drugih zajedničkih dodirnih točaka, među kojima su i žrtve nakon Drugoga svjetskog rata, od kojih je najveći broj hrvatskih. Budući da s Hrvatskom imamo već desetak godina potpisan ugovor o vojnim grobištima, a to obuhvaća istraživanja poslijeratnih žrtava, može se očekivati da će na nekoj operativnoj razini Hrvatska učiniti da on i stvarno zaživi, jer tu smo svi zajedno odgovorni da postavimo neke nove standarde.
Glas Koncila, broj 31 (1832), 2.8.2009. |
Primjedbe