ZOV DOMOVINE

Neka se uzburka more, vjetar uvuče među klasje,

neka se začuje jeka s planina... zadrhti krvlju natopljena, ponosna zemljo...

pusti glas Domovino...

Pusti suzu neznani ratniče s nebeskih prostranstava koja su ti dom...

Podignite glave vi ucviljene hrvatske majke

i usmjerite svoje tužne poglede u oči ovoga naroda !

Uzdrmajte mu savjest svojom boli i žrtvom!

Probudi se Hrvatska Domovino!

Ne prigušuj svoje jecaje,

uvuci ih u srce svima onima koji su se oglušili na tvoju patnju!

Uvuci se u njihove mirne i spokojne snove!

Neka ih tvoj krik budi, tvoj sjetan pogled uplaši,

tvoja tjeskoba guši,

tvoja snaga obeshrabri u zlim nakanama koje su počeli ostvarivati.

Neka osjete tvoje okove,

tuđinu i samoću tvojih sinova,

hladnoću zatvorskih ćelija, laži, uvrede i zaborav...

Pusti glas Domovino...

Probudi svoje sinove i kćeri !

Vrati im snagu i vjeru, vodi ih na ovom trnovitom putu pravednosti,

zaštiti ih pod svojim barjakom...

Prošle su godine, nisu više isti ...

skrili su i oni svoje prazne poglede,

prigušili jecaje, utišali korake i prikrili postojanje...

ali još ih povezuje isto srce...

njegovi se otkucaji ne mogu prigušiti, stišati ni skriti...

Čujem ih... čujem ih svakom suzom koja klizne niz moje lice...

noćas ne skrivam jecaje...

Pusti glas Hrvatska moja... i oni će biti tu!

Opet će se skupiti kao jedan, razjedinjene će ih ujediniti tvoj krik, tvoj poziv... samo zovi...

Pusti glas, krik, jecaj... bilo što...

vrijeme je da i tvoji sinovi razbiju ovu zlokobnu tišinu koja već godinama vlada...

Samo zovi... jedino ih to može probuditi...

#NIJESVETAKOCRNO