ŠTAKORI NAPADAJU

Dolazim iz daleke budućnosti i slučajno sam zalutao u vaše vrijeme. Ali kad sam već tu, ispričat ću vam poučnu priču o mojoj zemlji po imenu Kroacija.

****

U toj zemlji živio miran i radišan narod po imenu Kroate. Narod burne prošlosti i velikih junaka . Iznenada i bez povoda napali ih barbari sa Istoka. Bila je to neravnopravna borba. Barbara je bilo više i bili su dobro naoružani. Međutim Kroate su imali nešto što barbari nisu – srce i dušu.

Kao i svuda na kugli zemaljskoj, tako je i u Kroaciji bilo puno nametnika zvanih ŠTAKORI. Vrlo podla stvorenja bijašu ti štakori. Uvijek dobro skriveni u svojim rupama, izlazili bi noću i pravili štetu. Uvijek su bili spremni za neku podlost ali nikada se nisu javno pokazivali. Kovali su plan kako da pobijede Kroate i kako da im se dočepaju njihove zemlje i bogatstva.

Kroate goloruki odupriješe se barbarima s Istoka. S nešto zastarjelog oružja, okupiše vojsku i odoše u rat da brane svoju zemlju Kroaciju. Onako pošten narod, pomalo naivno, zaboravi na opasnost od štakora. A podli štakori to jedva dočekali .

Isti ti štakori ubrzo su počeli krojiti sudbinu ovoga napaćenog ali ponosnog naroda. Isti ti štakori počeli su određivati budućnost, donositi zakone, govoriti nam kako se trebamo ponašati, kako trebamo zaboraviti, oprostiti … Vrlo brzo isti ti štakori razjedinjuju najveće jedinstvo kroatskog naroda u njegovoj povijesti, ono jedinstvo iz te daleke 1991. godine. NAPOKON su Kroate bili jedinstveni u nekom ratu i napokon su se borili na istoj strani i za istu stvar. Ali štakorima to ne odgovara. Oni opet podlo počinju glodati i kopati zemlju u kojoj žive… zemlju u kojoj smo im MI omogućili da žive. Kopaju, glodaju, ruju, smišljaju …

Dok smo mi krvarili oni su sjedili u svojim rupama i smišljali paklene planove za vrijeme koje tek dolazi. Štakori su inteligentne životinje, oni su znali da će rat završiti. Pripremili su dva plana. Jedan se odnosio na slučaj da izgubimo rat a drugi da ga dobijemo. U svakom slučaju štakori bi preživjeli. Oni se na svaku situaciju prilagode i postanu otporni na sve.

Kada su vidjeli da ćemo ipak pobijediti, krenuli su u akciju. Brzo su se dotjerali, našminkali, lijepo obukli, stavili svoje slike na jumbo plakate, pokazali nam zlatne zube i širok osmijeh. A onda su krenuli u harač. Dok smo mi još proganjali neprijatelja, oni su na brzinu privatizirali tvornice, banke, hotele… Podijelili su među sobom plijen, obogatili se, sagradili vile, bazene, obukli Armanija… ali čak i štakor u Armaniju ostaje štakor, miris ga izdaje.

Znali su štakori da se moraju požuriti. Znali su da se bliži dan kada će se pobijednička vojska vratiti kući. I vratila se vojska. Dočekana je baš onako kako i zaslužuje, s cvijećem i suzama radosnicama okupljene mase. Ali otriježnjenje je brzo došlo i euforija se stišala. Vojska je mislila da je napokon sve gotovo. Nije vojska ni slutila da majka svih bitaka tek počinje.

Nakon zasluženog odmora, oni sretnici što su bili živi i zdravi odlučili su se vratiti na svoja radna mjesta. Dočekalo ih je veliko iznenađenje. Tvornica više nije bilo a one koje su ostale u njima ih nije čekalo staro radno mjesto. Ratnici i osloboditelji tamo više nisu bili dobrodošli. I tada počinje havarija. Ratnici su završili na burzi rada, nitko ih nije htio zaposliti, razboljeli su se …. Oni koji su bili ranjeni opravdano su očekivali da se država za koju su se borili, skrbi o njima, da im olakša život.. Ali štakori imaju plan. Oni znaju da je gladan čovjek spreman na sve. Štakori su dali posao onima koji se nisu borili, proizveli su lažne branitelje i lažne invalide. Kroate su se počeli međusobno sumnjičavo gledati, više nitko nikome nije vjerovao. Jedinstvo se raspalo. Neki su počeli razmišljati da je vrijeme da se sami pobrinu za sebe.

Štakori su uspjeli, razbili su najveće jedinstvo hrvatskoga naroda. I sada su bili sigurni da im više nikakva opasnost ne prijeti. Pobijednička vojska je na koljenima, moli štakore za koricu kruha, sretna je ako ih štakori prime blizu sebe i ako im daju mrvice sa svoga stola. Pobijednička vojska je u ludnicama nakljukana tabletama, puca po birtijama, polijeva se benzinom, drogira se, opija se, a štakori likuju. Oni malo tvrđi ne daju se ali štakori ih lome, šalju ih na robiju, podvaljuju im svašta.

Svaki pokušaj vojske da se okupi i organizira štakori spriječavaju, šalju svoje špijune, razbijaju im redove. Ali vojska je jaka. Ipak je to kroatska pobijednička vojska ! Godine nakon rata brzo prolaze i štakori su se malo opustili, vjeruju kako se vojska više nikada neće oporaviti, ali prevarili su se. Žilava je ovo vojska. I vojska se prilagodila na nove uvjete. Nakon godina i godina lutanja, samoubojstava, Prozaca i polijevanja benzinom i vojska je nešto naučila. Sabrala se, pregrupirala i krenula u kontra napad. Ali ovaj puta bez puške. Shvatila je vojska da joj ne treba puška da dobije ovaj rat. Vojsci treba SRCE I DUŠA KROATSKA ! Odlučila je vojska opet se okupiti ali samo radi onog jedinstva iz '91. Radi onog čudnog i nevjerovatnog osjećaja kada se život davao za brata Kroatu iz istog rova.

Zbit će redove opet vojska, opet će ponosno stajati Kroata do Kroate, ali bez puške. Ova pobijednička vojska je svoj rat odratovala. Sada je na redu da im vojska uzvrati jedinstvom .

****

Prijatelji, vidim da i vi imate isti problem sa vašim štakorima. Pokrenite se. Izađite iz svojih domova, razgrnite tamne zavjese sa prozora, bacite Prozac i potražite svoje ratne prijatelje. Družite se, ujedinite se, ne dijelite se više ! Ne dopustite štakorima da vas opet pobjede !

Dražen K., Tyson ( preneseno s portala: http://ddrrh.com/)