PROPOVIJED KARDINALA BOZANIĆA NA MISI ZA DOMOVINU

25.06.2009 | 09:49 | IKA D - 113700/6

Bog izabranomu narodu govori: sjećaj se, ne zaboravi, drži zapovijedi

Propovijed kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog na misi
za Domovinu prigodom Dana državnosti, Zagreb, crkva Sv. Marka, 25.
lipnja 2009.

Čitanja: Pnz 8, 2-3.14b-16a; Mt 11, 25-30

Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije,
draga subraćo u svećeništvu,
poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskoga sabora,
poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,
cijenjeni predstavnici državnih i vojnih vlasti,
hrvatski dragovoljci i branitelji,
braćo i sestre u Krist, sudionici ovoga slavlja!

1. Bog izabranomu narodu govori: sjećaj se, ne zaboravi, drži
zapovijedi. Promišljanje događaja iz prošlosti koje se ne može
protumačiti samo ljudskim razlozima, ulijeva povjerenje i nadu u
sadašnjosti.
I mi smo kao narod sami često osjetili i bili svjedoci providonosnih
Božjih zahvata. Kada nam se činilo da smo zaboravljeni, naša je snaga
bila u tome da mi nismo zaboravili Boga te smo bezbroj puta doživjeli
istinu psalamskih riječi: "Da nije Gospodin za nas bio..., žive bi nas
progutali" (Ps 124 [123], 2-3).
Kad razmatramo o pogibeljima u kojima smo se našli i kao pojedinci i
kao hrvatski narod, samo nerazuman i nepromišljen čovjek može reći da
se povijest odigrala i odigrava po ljudskoj logici.
Mi danas u našoj domovini Hrvatskoj, na Dan državnosti, zahvaljujemo.
Zahvalnost Bogu velika je odlika jednoga naroda, jer u njoj se očituje
prepoznavanje dara. U nizu onih za koje Bogu zahvaljujemo nalaze se na
osobit način branitelji. Oni nas - ponekad glasno, a ponekad
samozatajno i tiho - pokušavaju upozoriti na važnost spomena, na
opasnost od zaborava. Ta, dobro znamo da zahvalnosti bez spomena nema.
U životima branitelja zrcali se sva drama, ali i ljepota naviještene
Božje Riječi u ovome slavlju. Oni ostaju svjedocima ljubavi do
poniženja i svjedocima poniznosti do očitovanja Božje dobrote.

2. Braćo i sestre, hrvatski branitelji su uznemirujuća, ali i
oslobađajuća prisutnost spomena u našem društvu. Njima se danas
obraćam s posebnom zahvalnošću. Dragi branitelji, velikodušni muževi i
žene, znam da ste mnogi ranjeni u duši; znam da vas puno toga umara i
znam da je neprijateljima Hrvatske cilj da se, pod navalom prozivanja,
uvrjeda i laži, odreknete spomena.
No, znam da ona velikodušnost kojom ste pristupili obrani Domovine
čuva ljepotu hrvatske duše. I dok nas često opominjete da ne
zaboravimo, mi vas ohrabrujemo da živite od spomena koji čuva smisao
života s Bogom.
Ujedno se pitam: Kako je moguće da se u našem društvu od najuzornijega
primjera dragovoljnoga izlaganja životnim opasnostima za druge stvara
slika problematičnih ljudi? Ako se o braniteljima govori loše; ako se
o njima stvara dojam da su to ljudi koji samo traže povlastice; koji
žele nešto što im ne pripada; koji su išli u rat iz koristoljublja;
ako se kristalna čistoća njihove spremnosti na davanje života baci u
blato, što ostaje od Hrvatske? Već čujem odgovore da nisu svi u
pitanju, nego samo neki. A pritom se ne kaže koji su to neki, kao da
se namjerno ne želi raščistiti stvari. Stvara se dojam kao da je
nekome stalo do ostavljanja i stvaranja dovoljno blata da Domovina
bude okaljana.

3. Dojmovi koji se o braniteljima tako grade i šire nameću govor o
njihovoj promašenosti, o razočaranju, o teretu društva, o nasilju i -
što je najgore - o potencijalnim zločincima. Zar nije upadljivo i lako
provjerljivo kako se neki samozvani i stvarni umjetnici iz Hrvatske
gotovo natječu tko će snažnije, koristeći svoju tehniku i raspoloživ
medij, naglasiti ružnu sliku o braniteljima, pred kojom ljepota
stidljivo šuti i čuva istinu kao dragocjeni biser za istinoljubive?
Ali, mi nismo zaboravili da su branitelji, kao najljepši plod,
sačuvali vrijednost dragovoljnosti koja ih je vodila u obranu, tako
često daleko od njihova doma, jer im je na srcu bila Domovina, a ne
sebični ciljevi.
Zahvalno se spominjemo ljudi kojima je bilo darovano da po hrabrosti
dodirnu srž životnoga smisla i da hrabrost predaju naraštajima nakon
sebe. Bog ju je objavio malenima. Mudri ovoga svijeta držali su se
podalje, zagledani u svoje planove, slažući svoje račune. I sada ih
naplaćuju na račun tuđe žrtve. No, zaboravljaju da konačni račun ima
Bog.
Od tada je, braćo i sestre, puno pijeska bačeno u oči i previše tereta
stavljeno na ramena malih ljudi. A samo narod malenih, ljudi otvorenih
Bogu, vidi dalje od onog neposrednog, zemaljskog.

4. Sadašnja Hrvatska država je rođena "na povijesnoj prekretnici
odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnoga poretka u
Europi" (Ustav RH, preambula); njezina samobitnost i sloboda obranjena
je u ratu koji nam je nametnut u posljednjem desetljeću prošloga
stoljeća; njezina je veličina u obrani, a ne u osvajanju; u služenju,
a ne u vladanju. Branitelji koji su u sebi osjetili Božju ljubav, nisu
tražili povlastice ni časti. Resila ih je skrovitost, nipošto napadna
pojavnost.
Slušajući danas njihova svjedočanstva, nemoguće je prečuti ispovijedi
susreta s Bogom. Dok su bili uronjeni u tamu; sljubljeni sa zemljom u
zadahu neprijateljske mržnje, krunica oko vrata vraćala ih je na
spomen da povijest piše Bog, te da je na svaku stranicu utisnuo potpis
Kristova križa. Iako se za slavna razdoblja ljudske povijesti kaže da
su stranice ispisane zlatnim slovima, hrvatske najljepše stranice
ispisane su Božjom Riječju.
Braćo i sestre, ako taj spomen ne poštujemo; ako zaboravimo da ljubav
treba malenost, ne samo da nas drugi ne će poštovati, nego ćemo
postati umoran narod bez volje za život. Obrana Domovine ostavila je
za sobom puno svjedočanstava ljubavi i stoga nismo ravnodušni kada se
u prostor naše Domovine unosi novac kao vrhovni kriterij, govor o
blagostanju koje zanemaruje ljubav, govor koji razgrađuje nacionalno
zajedništvo. To nije pitanje političkih opcija, nego pitanje života
jednoga naroda.

5. Nažalost, društvo koje se želi osloboditi spomena Boga, Božjih
zapovijedi, svoje kršćanske tradicije i odbaciti ih kao svoju novu,
tzv. naprednu životnu odrednicu, želi se osloboditi i glasa spomena.
Kao nekad izraelskom narodu, Bog i danas govori nama o opasnostima
koje dolaze od pohlepe, uznositosti, navezanosti na prolazno i
odbacivanja Boga. Ne treba biti prorok, da se shvati kako nas život
bez Boga i bez upućenosti na vječnost vodi samo u nesreću, neuspjehe i
gubitak radosti. Život s Bogom, s druge strane, ne znači da ne će biti
križeva, nego da ćemo uvijek pronalaziti smisao bez kojega je nemoguće
živjeti.
Iskušenja pred kojima smo se našli osobno i kao narod, vjernički
čitamo u odnosu prema Bogu. Bog pak u raznim okolnostima doznaje što
nam je u srcu. Predivne su riječi Ponovljenoga zakona koje danas na
Dan državnosti propituju naša srca, a zatim i srce naroda. Zar nam
nije bilo dovoljno tijekom stoljeća osjećati život u "kući ropstva", u "strašnoj pustinji", u beživotnoj suhoći?


6. "Dođite k meni, svi vi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas
odmoriti". To naš Bog nudi čovjeku. Postavši čovjekom poziva nas da se
u svojoj slobodi odazovemo i imamo hrabrosti doći k njemu. Doći k
Isusu moguće je samo u istini prema sebi, u prihvaćanju životnoga puta
koji je bez Boga nerazumljiv.
Bog nam po svojoj riječi otkriva razloge umora. Umor se ne rađa zbog
prijeđenoga puta, nego zbog gubitka sjećanja, spomena na taj put. U
taj su put urezani događaji i doživljaji koji pokazuju veličinu Božje
prisutnosti: "Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio
po pustinji...". Tako Bog govori izabranomu narodu.
Umor nastaje osobito onda kada se uvuče sumnja u smisao prijeđenoga
puta i kada se čini da je nešto obescijenjeno ili - još gore -
uzaludno. Razlog umoru nije napor koji je učinjen sa smislom, nego ono što se mora učiniti, kada je smisao oduzet. Umornost nije pitanje prošlosti koja se prihvaća, nego budućnosti koja se odbija. U takvom stanju i prošlost postaje teško prihvatljiva. Čovjek koji ima osjećaj da mu je žrtva bila besmislena, da mu je život promašen, postaje nesposoban za budućnost.

7. Sada slavimo Euharistiju u ovoj crkvi koja čuva stoljetni spomen na
istinu od koje je živio naš narod. Po Euharistiji postajemo sudionici
Božje sadašnjosti. Ona je preobražajna snaga u ljubavi zauzetoj za
ljude u potrebi, za ljude neslobodne i tjeskobne. Euharistija nam
jamči budućnost, jer se suočava s prošlošću, čitajući u njoj ljudska
djela u svjetlu Božje prisutnosti.
Isus nas poziva da umjesto težine ljudskih udaraca, uzmemo njegov
jaram. Naglasak je na tome da je jaram njegov. Ne zato što ga on
stavlja na nas, nego zato što ga je on prvi ponio, slobodno,
dragovoljno. Učiti od njega krotkost i poniznost znači ne slijediti
učitelje koji žele biti vladari naših savjesti i koji nam oduzimaju
radost života s Bogom.
Najveće što možemo danas poželjeti svojoj Domovini i našemu narodu
jest radost srca u Bogu, radost koja nastaje onda kada se čovjek "nada
Gospodinu" i kada ga nosi duh molitve koja veli: "Blago narodu kojem
je Gospodin Bog, narodu koji on odabra sebi za baštinu." (Ps 33 [32],
12).
Dragi hrvatski narode, spominji se puta kojim te je Bog vodio; sjećaj
se njegovih djela, i ne zaboravi radost Evanđelja. Draga braćo i
sestre, vama i svima koji nas prate putem elektronskih medija te svim
građanima Hrvatske čestitam Dan državnosti. Neka našu Domovinu uvijek
prati nebeski zagovor sv. Josipa, njezina zaštitnika, i Presvete
Bogorodice Marije, najvjernije odvjetnice Hrvatske.
Amen.

1 komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE