MILE PEŠORDA O STARIM I NOVIM KOMUNJARAMA

Hrvatsko slovo br. 735., str. 23., Zagreb, 22. svibnja 2009.(kolumna:
Eurogledi)

Mile Pešorda

Jugoštafeta megazločina

Neposredno po obavljenom zločinačkom pothvatu - razmeće se egzekutor
- „25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu i referisao drugu Titu“,
dan uoči Titova velikoga mitinga u glavnom gradu Slovenije.
Iluminatski domišljati, i „izdovoljeni“, taj su monstruozni masakr
ljudstva dali pretočiti u ritual „Titove štafete“ trijumfalnoga
zločina, u „falusoidni“ predmet koji su, upravo na taj dan (koji je,
odlukom CeKa SKOJ-a u Beogradu, proglašen i proslavljan kao službeni
rođendan „velikoga sina Zagorja“ ) uručili svome glavnome šefu
zločina, i to u samome Zagrebu, uz štafetu mu donijevši iz srca Srbije
pozdrave i potpise 15.ooo mladih Šumadinaca.

Oni su i ove godine pokrenuli po Hrvatskoj (objaviše: u organizaciji
nekoga riječkoga „Društva Tito“ i šuvar-matvejevitchevske
Socijalističke radničke partije) jugopetokraku „titovu štafetu“,
simbol megazločina i totalitarnoga kulta ličnosti jednoga diktatora.

Neodgovorni prema zemlji u kojoj i od koje žive i prema
čovječanstvu s kojim sačinjavamo jednu obitelj, oni nikakve etičke
samospoznaje o počinjenim kom-partizanskim zločinima nemaju, o užasnoj
boli koja je tim, bilo ratnim zločinima ili poslijeratnim zločinima
protiv čovječnosti, bila zadana, i još se uvijek zadaje, nepravedno i
bez suđenja pobijenim građanskim i vojničkim osobama i svima njihovim
bližnjima, kao i narodu samome. Tragovi direktni ili interesni od krvi
nevinih i od džeparenja nevino pobijenih i otimačine tuđega dobra već
su im se davno posušili na rukama i prividno nestali od danonoćnoga
pranja i bezbrojnih rukovanja na orgijama i na svečanostima poražene
ljudskosti na kojima su sudjelovali kao pripadnici tako jadno
pobjedničke strane. Ruke su im postale mekane i njegovane, diskurs im
se totalitaristički i ljudomorni preinačio u „građanski“, ali bezdanu
svoju mržnju spram demosa i Dekaloga, spram uspravnih govornika jezika
hrvatske slobode i neovisnosti ne uspijevaju suspregnuti te iskaljuju
svoj bijes nad žrtvama nacistaljinizma pobacanim u tisućama jama,
rovova i inih masovnih neistraženih grobišta diljem „Srboslavije“ (u
samoj Hrvatskoj popisano ih je preko 1.000!).

Nevini mrtvi, iz grobova izvedeni, sve glasnije viču istinu o
organiziranom, prešućivanom i prikrivanome kroatocidu, a zlobranitelji
postaju sve tiši i nevidljiviji, dok njihova mediokracija, kao udarna
pesnica sljedbenika beograd-partijskoga nalogodavca genocida,
zamlaćuje puk dezinformacijama, difamacijama, tajnoslužbaškim
konstrukcijama, prijetećim porukama, proizvodeći nemir, strah i
šutnju.

Sve svoje, u totalitarno kolo povezane, bez ikakve mjere veličaju i
nagrađuju, u moderne ih „bele dvore“ useljavaju, a sve angažirano
republikanske pojedince i skupine na svaki način onemogućuju.

Oni ovaj narod, na pragu slobode i Europae, udaljuju i od slobode i
od Europae.

Slobodari su hrvatski oslobađali domovinu od zavojevača, od svih
fašističkih nametnika na zdravom narodnom organizmu, dok su oni,
svrstavši se uz projekt jugostaljinizma, u biti iznevjerili
hrvatskopartizanski istinski antifašistički ideal o oslobođenoj i
slobodnoj Banovini Hrvatskoj i uništavali hrvatsku državnost i Hrvate
kao narod korijenito europskoga pravca, odnosno, kako to u homiliji na
Bleiburgu 16. svibnja reče biskup Perić, „zatirali ime i religiozni
spomen 13-stoljetnog katoličkog naroda“. Krvlju „2000.ooo ubijenih
nevinih civila“ (A.Hebrang), tim „planiranim i izvršenim genocidom nad
Hrvatima“ (I.Filipović) neizbrisivo umrljana, jugopetokraka kao krvavi
simbol jednoga totalitarizma ne samo da nije civilizirano uklonjena iz
svih hrvatskih zemalja i ostavljena za neki Muzej zločina
jugodiktaturā ili bal vampira, nego je oni, svemogući i sveznajući
po globusiranome antikristijanstvu svom, nastavljaju reklamirati
vitlajući štafetom među ušutkanim građanstvom.

Oni vrlo učinkovito podržavaju srpskopartizanskoga krvoloka s
četokrakom na preinačenoj mu šajkači Simu Dubajića (prema nedavnim
ovdašnjim epp-napisima, u „socijalističkoj Hrvatskoj“ dobro
raspoređenoga filmskog glumca, redatelja i – švalera!), rodom iz
okolice Šibenika, koji se, u beogradskom listu „Svet“ u srpnju 1990.,
hvalio kako je, na Kočevskom Rogu, bio majorom-predvodnikom
planiranoga i, prema naredbi iz Beograda, do kraja izvršenoga pokolja
30.000 zarobljenika Hrvata i svih ostalih anti-jugokomunista, te,
neposredno po obavljenom zločinačkom pothvatu - razmeće se egzekutor
- „25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu i referisao drugu Titu“,
dan uoči Titova velikoga mitinga u glavnom gradu Slovenije.
Iluminatski domišljati, i „izdovoljeni“, taj su monstruozni masakr
ljudstva dali pretočiti u ritual „Titove štafete“ trijumfalnoga
zločina, u „falusoidni“ predmet koji su, upravo na taj dan (koji je,
odlukom CeKa SKOJ-a u Beogradu, proglašen i proslavljan kao službeni
rođendan „velikoga sina Zagorja“ ) uručili svome glavnome šefu
zločina, i to u samome Zagrebu, uz štafetu mu donijevši iz srca Srbije
pozdrave i potpise 15.ooo mladih Šumadinaca. I tako su oni, ti
nevidljivi svemoćnici iz družine barbarogenija, tijekom sljedeće 42
godine jugodiktature održavali kult „bleiburškoga“ zločina nad
hrvatstvom, unaprijeđujući 1957. god. (kada mu je kultnu palicu s
petokrakom, na „Partizanovu“ stadionu JNA u Beogradu, uručio
predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije Miko
Tripalo) ovu državnu feštu apsolutno skrivenoga genocida u svedržavni
proljetni praznik u čast serbotiraniji, nazvan „Dan mladosti“.

Titoštafetu osmišljenu dakle u znaku apologije megazločina iz
1945., dali su ponijeti ove godine, iz hrvatske Istre, na put u
strategijsko sjedište megazločinca, u Beograd kao središte nedavne
agresije na Hrvatsku. Hoće li se ovaj narod (šapnu netko) konačno
demokratski osoviti i od Croatiae zanavijek otkloniti smrtokrake
družine s tim njihovim naci-simbolima i raspadnutim im idolima koje na
svojim seansama prizivaju - sad kada oni znadu kako je nepokolebljiv
odgovor naroda mira i vjere na njihove drakulicijade: dubok oprost i
pravedničko put istine? Vampira su petokrakog vitezovi naši
domobranitelji proboli u Vukovaru i Kninu – tako da „šefovsku“
prijetnju s najavljenom nam „osmom ofanzivom“ dubajićā njegova
sljedba može slobodno ostvariti, ali tamo daleko od ljudi, u carstvu
tmine luciferâ i miniführerâ.
1 komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE