BISKUP VALENTIN POZAIĆ GOVORI U IME UŠUĆENE HRVATSKE

Pom. biskup zagrebački Valentin Pozaić:
>> Hrvat katolik - to je njima bio klasni neprijatelj<<

Na današnju nedjelju u Crkvi slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva. To je otajstvo od temeljnog značenja naše svete katoličke vjere. Po tome se ona razlikuje od bilo koje vjeroispovijesti.

Trojstvo je duboko otajstvo, daleko iznad naših mogućnosti shvaćanja i razumijevanja. Gledajući Isusa kako se moli, učenici su zatražili da i njih nauči moliti. Naučio ih je najljepšu molitvu, 'Oče naš' – molitvu Bogu dobrote i ljubavi, milosrđa i praštanja.

Na koncu svoga djela spasenja i otkupljenja, Isus je obećao svojima posebni dar od Oca: Duha Svetoga, Duha istine, Duha mudrosti i hrabrosti, Branitelja i Tješitelja.

Molitva na mjestima mnoštvenih stradanja i ubijanja ljudi uvijek iznova poziva na preispitivanje svjetonazora, teologije i antropologije: što to misli Bog o čovjeku, a što je to čovjek smislio s čovjekom, sa svojim bližnjim. To što se događalo nije bilo po nadahnuća Duha Božjega, već po nadahnuću nekog drugog duha, Zloga.

Obilježavanje hrvatskog Križnog puta podsjeća na najtragičnije stranice hrvatske povijesti, ali i neke od najsramotnijih stranica europske i svjetske povijesti. O tome govori i mjesto na kojem se nalazimo: Maceljska šuma, maceljska gora - gora zločina.

Ta je gora, kao i one druge brojne gore i doline, bila pretvorena u mjesto prezira Boga i čovjeka, mjesto prezira antropologije i teologije, mjesto prezira čovjekova identiteta.

Masovne grobnice svjedoče o teškom zločinu za kojega nitko odgovarao nije. Partizanski zločinci, na čelu sa svojim maršalom-zločincem, poglavicom zločinaca, pobili su – još uvijek ne-izbrojeno mnoštvo ljudi.

Reakcije na obilježavanje stradanja u Bleiburgu, u Barbarinom rovu – s pravom nazvanom 'barbarski rov', pokazale su da je dio hrvatske javnosti, od vrha na niže, još uvijek slijep i gluh za istinu, još uvijek više voli živjeti u mraku laži, nego li u svjetlosti istine.

Ne bez osobnih zlotvorskih razloga zahtijevaju da se zatvori knjiga Drugog svjetskog rata, a posebno ona poraća. Dobro im je poznata zločinačka uputa vojnim sudovima, a možda su ju i sami provodili, koja glasi: 'Kod ustanovljenja istine o djelu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj ocjeni' (T. V., GK 21/24.5.09).

Tako je u 'drugoj fazi revolucije', u onoj sa tako zvanim 'humanim licem', započeo proces u kojem su obezglavljivali narod, likvidirali inteligenciju, ugledne i čestite domoljube - i sve potencijalne protivnike i suparnike.

Među naročito označenim klasnim neprijateljima bili su vjernici, Crkva Katolička, njezini istaknuti predstavnici, kao što je bio zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, a danas blaženik – Alojzije Stepinac.

Zajedno sa izjavom komisije 'Iustitia et Pax' - Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije - o stradanjima i prikrivenim grobištima iz II. svjetskog rata i poraća, pod naslovom 'O pravu na grob i o dužnosti pijeteta' (Zagreb, 13.05.2008. IKA D - 102876/5) moramo ponoviti:

'Treba otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. 'U završnom razdoblju
Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944. g.), … komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene 'narodnim neprijateljima i ratnim zločincima'.

Zlikavci i zlotvori još uvijek pokušavaju trgovati, i trgovinom zarađivati Judine škude, na račun ovih ili onih žrtava, a savjest poziva: 'jednako je nedostojno i nedopustivo precjenjivati, kao i podcjenjivati značenje i broj svih ovih žrtava, (i) da je jedino opravdano izvršiti njihovo savjesno popisivanje, (a) za što još uvijek nije kasno'.
Kad je sv. Ivan Apostol htio ljudskim jezikom izreći ono što je u srcu nosio, tko je Bog, rekao je jednostavno: 'Bog je ljubav' (1 Iv 4,8.16). Na tu smo matricu mi stvoreni, i po toj matrici mi bismo trebali živjeti i raditi.

To je ujedno za čovjeka, za nas, stvorene na sliku Božju, bitna odrednica i našega postojanja: pozvani smo našom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. To je naš identitet.

Vjera i molitva Crkve, kroz stojeća, izrekla je to otajstvo jedinstvenom, kratkom i sveobuhvatnom molitvom hvale i slave, kojom tako rado završavamo naše molitve: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!

'Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način pripremao, organizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima, kao tzv. 'drugu fazu revolucije', te da je na čelu tog zločinačkog pothvata stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima'.

To ih nije smetalo da im tada dodijele, po njihovim zločinačkim imenima: gradove, ulice i trgove. To ih ni danas, nakon šezdeset godina, ne smeta da ta imena, taj podsjetnik na zločine i teror, i danas nadalje brane i zadržavaju. Zločin je počinjen. Umjesto kazne – dobili su nagrade, počasti.

Opet iznova, diljem Hrvatske, marširaju partizanskim marševima, marširaju zločinački simboli zločinačkog režima. Ipak, vrijeme radi u prilog istine. Istina postaje sve očitija, a njihov strah i crv savjesti sve teži. Zato u naletima fobija gube razum, izjave postaju sve nerazumnije, sve opakije.

Tko nosi – tko pre-nosi, tko čuva, tko veliča, tko oživljava te povijesne zlotvorske aveti? I u Lijepoj našoj domovini sve je to u redu: jer, zakonom nisu zabranjeni; jer, oni - donose zakone. Lustracije nije bilo. I to je vladavina prava? I to je norma za ulazak u Europsku uniju?

I čudimo se da je hrvatska politika nazvana: dvolična politika.

U tim sramnim vremenima ponižavani su branitelji, oni koji su postali žrtvom za krst časni i slobodu zlatnu, bilo prinosom svoga zdravlja i fizičkog integriteta, bilo prinosom samoga svoga života, svoje egzistencije, svoje budućnosti u novoj i slobodnoj Domovini.

Istovremeno, u časti su neki čudni individui. Veleizdajnik, tužitelj roda svoga, cinkaroš i krivokletnik – ne odgovara za svoja zlodjela; naprotiv biva slavljen; još malo i priprema se da postane narodni heroj domovinskog rata.

A pravi branitelji nisu smatrani dostojnima da im se oda častan i dostojan sprovod.


Čast iznimkama, ali u tom carstvu zla, virusa auto-destrukcije, na veliko služe tako zvani nezavisni mass-mediji, oni kojima u kodeksu časti stoji: 'Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju' (4).

Toliko su nezavisni i toliko istinoljubivi da ne uspiju prenijeti ni međunarodne dokumente o zločinačkoj ideologiji svoga zločinačkoga režima.

Prema izjavi Europskog parlamenta: 'miroljubiva i prosperitetna Europa utemeljena je na vrednotama poštivanja ljudskog digniteta, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava'. - Rado bismo vjerovali da je to tako, a ne samo još jedna dvolična politička izjava u ovim sramnim vremenima.

Zar je opet slučajno da se Hrvatskoj kao tragi-komična utjeha obećaje ulazak u Europsku uniju godine 2.011. ili pak 2.012? Možda i uđe godine 2.111. – ako se u međuvremenu ta Unija ne uruši sama od sebe zbog interne korupcije dvoličnih mjerila morala i nemorala.

Danas smo ovdje okupljeni oko oltara nevine žrtve, Krista Gospodina – nevino osuđena, od svojih sunarodnjaka lažno optužena, izdana, na smrt sramotnu izručena.

Ovdje smo okupljeni iz ljubavi prema stradalima, prezrenima, prešućenima, pomorenima. Neki su od njih gorku sudbinu iskusili zbog domoljublja i čovjekoljublja. Drugi naprosto zbog bogoljublja. Crkva Katolička, Hrvat katolik – to je njima bio klasni neprijatelj, već unaprijed osuđen, bez suda. Sateliti sotone ne mogu podnijeti Božje prijatelje. I misle da su uspjeli. I varaju se.

Mi želimo, biti, i živjeti dostojno svetog imena kojemu pripadamo, a to je ime Isus Krist – raspeti, umrli, ali uskrsli; to je ono sveto ime po kojemu se mi nazivamo 'kršćani'. Bog je onaj koji sve zna, i Bog je sudac pravedan i nepristran svake savjesti. Samo onaj koji priznaje istinu, koji ljubi istinu, koji se kaje zbog mraka zla, i želi živjeti u svjetlosti istine i pravde – samo on može primiti dar oproštenja i pomirenja.

Na ovome mjestu gdje su ljudi zaboravili da su ljudi, i u drugim ljudima nisu prepoznavali ljude nego ideološke i klasne neprijatelje; na ovome mjestu gdje je čovjek zanijekao i prezreo sama sebe i svoga bližnjega; na ovome mjestu gdje je čovjek pogazio ljudski život i ljudsko dostojanstvo: ono dostojanstvo što proizlazi iz činjenice da je ljudski život najčudesnija stvarnost na ovome svijetu, jer je čovjek slika Božja, upravo na ovome mjestu mi smo se okupili u ime prava na život, u ime prava na čast, u ime poštivanja ljudskog dostojanstva.

Ovdje, gdje se pokušala zatrti vjera i nada u budućnost, sa ovog mjesta viče u nebo glas ideala, glas smisla žrtve; vapaj Bogu i čovjeku; vapaj ove zemlje Zagorkse, i sve zemlje Hrvatske.


Sa ovog mjesta diže se vapaj za novom kulturom života, ekonomije i politke, znanosti i umjetnosti. Budućnost jamči samo kultura života. Kultura života nema alternative. Narod života – narod je budućnosti.

Sa ovog mjesta diže se vapaj molitve k Bogu. Po tim bespućima nađeni su dijelovi odjeće i zrnca Krunice na čast Blažene Djevice Marije. Bilo je to posljednji put da su te ruke prebirale te krunice. Možemo samo naslućivati s kojom pobožnošću i s kojim predanjem.

Pravo je, da i uz spomen na njih ovdje bude i spomen na Nju – Najvjerniju Zagovornicu
Hrvatske. Njima koji su prešli rubikon vremenitosti - neka bude radost u nebu. A živima ožalošćenima, neka bude zalog utjehe i neumrle nade u pobjedu istine i pravednosti.

Danas smo ovdje s poštovanjem i molitvom za sve one čije je dostojanstvo pogaženo, čiji je život prekinut. Danas smo ovdje i molimo da ubuduće, u Lijepoj našoj domovini, bude poštivano dostojanstvo i pravo Boga i čovjeka; da po svakom čovjeku, i u svakom čovjeku, po svoj zemlji Hrvatskoj, bude divno i sveto ime Boga Stvoritelja i Ljubitelja čovjeka.


To vrijeme srca i savjesti zazivamo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.


Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE