MASOVNA GROBNICA KOD ZAPREŠIĆA
04. 04. 2009.
Ivanka Toma
U tri noci partizani poubijali vise od 4000 ljudi
MASOVNA GROBNICA KOD ZAPRESICA
Tijekom tri noci, 23., 24., i 25. svibnja 1945., selo Kljuc Brdovecki
nedaleko od Zapresica, na samoj granici sa Slovenijom, postalo je
mjesto masovne grobnice iz koje kosti - ali doslovce - do danas izviru
iz zemlje. Stariji mjestani svjedoce o masovnom partizanskom zlocinu
nad zarobljenim pripadnicima gubitnicke vojske koja se pred
Jugoslavenskom armijom nakon Drugog svjetskog rata povlacila prema
Sloveniji.
Stanovnici toga kraja pretpostavljaju da je u svibnju 1945. samo na
njihovu podrucju pobijeno priblizno 4000 pripadnika domobranskih
postrojbi, te njemackih jedinica koje su uzmicale. Uvjereni su da samo
u Kljucu Broveckom, u masovnim grobnicama na potezu uz tadasnje korito
Sutle, do danas pocivaju kosti najmanje petstotinjak zrtava
partizanskog zlocina.
Skinuli i vezali zicom
- Dovodili su ih u grupama od po cetiri ili sest. Bili su goli.
Najprije su ih skinuli, a onda vezali zicom i tako vodili na
likvidaciju. Zarobljenike su dovodili predvecer, a smaknuca su bila
nocu. Svi u selu morali su biti u kuci. Nije se smjelo paliti svjetlo,
niti se smjelo izlaziti. U kuce koje su bile blize nasipu dopirali su
jauci. Dozivali su djecu, svoje zene, jaukali... Cijelim selom
odzvanjali su rafali - prisjeca se Pavao Kutarcic, koji je u doba
zlocina imao 15 godina.
Pavao kaze da su to bili prizori koji se ne zaboravljaju i, bez obzira
na protok vremena, ostaju svjezi u pamcenju. Dok nas je vodio kroz
njive i pokazivao mjesta na kojima su bili iskopani rovovi u koje su
bacani lesevi, Kutarcic je pripovijedao da tijekom cijelog Drugog
svjetskog rata u njihovu selu nije bio ispaljen metak. Tek pred kraj
rata bi se u selu zadrzavale njemacke jedinice. Bile bi po tri
mjeseca, a onda se povukle, pa bi dosle nove. Kaze da su te jedinice
uz Sutlu iskopale tenkovske rovove pripremajuci se za moguci okrsaj s
partizanima. Nakraju su ti rovovi postali masovne grobnice zarobljenih
pripadnika njemacke, domobranske i ustaske vojske.
- Rovovi su bili visoki oko metar i pol. Zarobljenici su morali stati
u njih. Nisu ih sve streljali. Neke su likvidirali tako da su ih
lopatama ili krampovima udarali po glavama koje su virile iz rova -
prisjeca se Kutarcic. Tri noci su, navodi, ubijali zarobljenike u
njihovu selu, a onda su cetvrtog dana, 26. svibnja 1945., one koji su
preostali likvidirali uz prugu u Senkovcu. Navodno su senkovacke zrtve
ostale ispod zemlje koja je danas podijeljena granicnom crtom izmedju
Hrvatske i Slovenije.
Mio Filipcic, takodjer petnaestogodisnjak u to doba, takodjer se vrlo
zivo sjeca zlocina. Kako su u to doba u selu ostale samo zene i djeca,
jer su svi stariji muskarci uglavnom bili u domobranima, njega je
dopalo da zatrpava leseve koje su partizani ostavili za sobom. - Nakon
sto su ih pobili, partizani su samo otisli. Sjecam se glava, ruku,
nogu koje su virile iz zemlje.
Morali smo ih pokopavati. Sjecam se da su u jednu jamu pobacali toliko
leseva da se nije mogla zatrpati, pa su se mrtva tijela morala
prebacivati u drugu - pricao nam je Filipcic, koji i nakon 64 godine
do u metar precizno zna gdje su bile masovne grobnice. Obojica pricaju
o neopisivu smradu koji se sirio poljima. - Morao sam voditi krave na
pasu. Znate, nije tada bilo puno zemlje i to sto je bilo, moralo se
obraditi. Tako smo morali stoku voditi ovuda. Sjecam se da je u
pocetku lipnja bila velika vrucina i da je doslovce kipjelo iz tih
grobnica. Krv je izlazila iz zemlje, a zene su dolazile i motikama
zgrtale zemlju preko te krvi ne bi li je prekrile - pripovijeda
Kutarcic.
Filipcic se sjeca da je u selu bila prava akcija prikupljanja zivog
vapna koje se prelijevalo preko mrtvih tijela kako bi se sprijecio
smrad. - Sjecam se da je jedan prezivio. Nekako je ostao ziv. Nisu to
primijetili i bacili su ga u jamu zajedno s drugima, a on je puzao dok
nije ispuzao van. Taj je covjek ostao zivjeti u Zapresicu. Umro je
prije nekoliko godina - kaze Filipcic.
Plava divizija i Gestapo
O tome tko su tocno zrtve partizanskog zlocina, mjestani uglavnom
nagadjaju. Kazu da su tu bili “gestapovci”, ali i “da je bilo svega”.
Spominje se i takozvana Plava divizija u kojoj su bili Volksdojceri,
ali bilo je i drugih, a navodi se i casnicki kadar. Mjestani svjedoce
o Nijemcima, no ne mogu sa sigurnoscu tvrditi kojima, kao sto sa
sigurnoscu ne mogu ni reci koje su partizanske jedinice pocinile
zlocin.
Povjesnicar Tvrtko Jakovina kaze kako je najbitnije napokon zakljuciti
taj dio povijesti, odnosno podvuci crtu i reci koliko smo kostiju
nasli, te ih pokopati. Usporedjuje nas sa Slovencima koji su takodjer
otvoriti projekt istrazivanja zrtava Drugog svjetskog rata i navodi
kako bi bilo zanimljivo vidjeti do kakvih su oni rezultata dosli u
deset godina, a sto smo mi ucinili.
Ministar unutarnjih poslova, Tomislav Karamarko, najavljuje da ce
mjesto pronalaska masovne grobnice posjetiti zajedno s glavnim
drzavnim odvjetnikom Mladenom Bajicem. O pojedinostima nije mogao
govoriti, no navodi kako je Hrvatska prepuna masovnih grobnica iz
Drugog svjetskog rata, te da i ovaj slucaj u Kljucu Brdoveckom treba
istraziti.
Policija se, naime, tim zlocinom pocela baviti prije godinu dana, kada
je jedan od seljana na svojoj njivi doslovce izorao ljudski kostur.
Kutarcic nas je odveo na tu njivu koja je i danas prepuna kostiju koje
nakon oranja izlaze na povrsinu. Ispricao je da su prije godinu dana
policajci ogradili to podrucje, ali da se nakon toga nije dogodilo
nista. Kao i ostali svjedoci toga doba, Kutarcic ocekuje da se
temeljito istrazi zlocin i da netko odgovara za smrt ljudi koji, kada
su shvatili da odlaze na likvidaciju, odbacivali osobne stvari i
razbacivali ih uokolo u nadi da ce ih netko pronaci i zabiljeziti gdje
su stradali.
- Masovno su bacali obiteljske fotografije i na njih pisali poruke
svojim zenama i djeci. Nadali su se da ce ih netko naci i javiti
njihovima sto se dogodilo. Moja zena je imala punu pregacu takvih
fotografija. No, to se nije smjelo cuvati. Ljudi su to unistavali i
spaljivali jer su zbog toga mogli stradati - kaze Kutarcic.
Svi su znali, ali nisu smjeli govoriti
nisu odazvali partizanskom pokretu, te da je i to bio razlog sto se
bas u njihovu selu dogodio masovni pokolj. Svjedoci zlocina, Kutarcic
i Filipcic, govore da se za komunizma nije smjelo ni spominjati sto su
partizani u svibnju 1945. godine ucinili u njihovu selu. - Svi su
znali za zlocin, kosti su bile plitko pod zemljom, ali nitko nije smio
nista ni spomenuti jer je mogao zavrsiti iza brave - govore svjedoci
likvidacija.
Primjedbe