Šetnja kalendarom uspomena

Array RUJAN
Rujan je mjesec križeva. Jedne večeri u nekoj rimskoj bolnici dok je kišio vječni grad, ja sam sanjao otvorenih očiju.

˝Ako ti je teško i ako ti se plače, ti samo moli˝, rekla mi je jedna časna sestra prije nego što sam ostao sam. Vidim sebe kako šetam nekim beskrajnim drvoredom i vidim jednu ženu u crnom.

U njezinim suznim očima treperila je upaljena svijeća. Čujem je kako govori: ˝Nije teška smrt, teško je umiranje. Svaki gubitak donosi tugu, bol i prazninu. I sve to treba isplakati˝.

LISTOPAD
To je mjesec nježnih šapata. Nedavno me zvao prijatelj iz Zagreba i šapnuo mi: ˝Nitko nam ne treba pametovati što nam je činiti. Ako se od nas traži da nekoga utješimo, budimo rame za plakanje. Ako se od nas traži da nekoga saslušamo, pretvorimo se u uho. Ali ni mi nemamo pravo nikome pametovati. Trebamo se jedni za druge moliti kako bi u nama djelovao Duh sveti˝.

STUDENI
Mjesec ljubavi i prijateljstva. Sjećam se jedne priče u rukama i dugih prijateljskih razgovora i spoznaje da volim i da sam voljen. Sjećam se jedne bure koja je opustošila mali primorski gradić. I najljepših kolača od višanja.

PROSINAC
Mjesec nade i iščekivanja. Kad veliki snjegovi napadaju i nema se kud iz ugodne i tople postojanosti, vjetar koji njiše krošnje stvarajući najčudesnije slike na zidu obasjanom nekom nedodirljivom svjetlošću, donosi vesele glasove i najljepše božićne pjesme. Mi djeca znamo da smo siromašni i sretni. Usta punih suhih kolača valjamo se po prostrtoj slamici, jer naš Bog se rodio.

SIJEČANJ
Mjesec spoznaje. Rimska je zima ugodna i blaga. U mojoj sobi mirišu mandarine. Negdje daleko snijeg neprestano pada. Zagledan sam u pahuljice čije nečujne krikove samo ja čujem. Na mom noćnom ormariću netko je ostavio molitvenik na talijanskom jeziku. ˝Moj Isuse, kako bih rado s tobom prošetao duvanjskim poljem dok snijeg pada˝.

VELJAČA
Mjesec strpljenja. Učim se strpljenju od svoje majke koja se uvijek ustaje u isti sat, od svoje supruge koja strpljivo obavlja kućanske poslove. Lijepo je kad znaš da voliš i da si voljen.

OŽUJAK
Mjesec vježbanja cjelovitosti. Pored moje kuće nalazila se jedna drača, a ispod drače klupa. Na klupi je obično sjedio moj otac. Često sam ga promatrao umornog i zabrinutog kako povlači duge dimove cigarete. Ali u licu je uvijek ostao mlad. Da bismo život shvatili cjelovito, moramo i rađanje i smrt shvatiti kao nešto najnormalnije.

TRAVANJ
To je mjesec buđenja. Nakon duge zime odbacujem sve što je zimsko. I odjeću i navike. Osjećam se slobodan. Stavljam ruke na uši i pjevušim neku dječju pjesmicu koju sam naučio još u drugom razredu: ˝Bit ćeš dugo snažan, bit ćeš dugo mlad, ako ti je odmor priprema za rad˝. I vidim kako prašnjavom bijelom cestom dolazi plavi autobus i kako iz njega izlazi moja majka. Sve što bi nam donijela dijelili smo na troje.

SVIBANJ
Za mene je to mjesec bezbrižnosti. Vidim sebe kako sretan trčim po cvjetnoj livadi i smijem se i pitam sunce: ˝Što kažeš Sunce?˝, i pitam nebo: ˝Voliš li me?˝, i pitam svemir: ˝Jesam li i ja dio te pjesme?˝. Veselo cvrkuću poljske ptice, a ružičasti predvečernji vjetar miriše na med.

LIPANJ
Lipanj je mjesec rastanaka. U vrijeme kada su mojim snovima klaparali neki crveni tramvaji i šumila jedna umorna i tužna rijeka, bolno sam trpio rastanke. Rastajao sam se od svoga djetinjstva, mladenaštva, napuštali su me prijatelji, znanci, ali napuštao sam i ja njih. I uvijek sam nekako odlazio s mišlju da ću se ponovo vratiti u svoju školu, u gradske kvartove koje sam dobro poznavao. Ali nikada se nisam vratio, jer što se jednom dogodilo ne može se ponoviti. Ostaju samo sjećanja, mirisna i obojena koja se ponekad mogu i rukama dodirnuti.

SRPANJ
Srpanj je mjesec boli. Jedne noći slušao sam tople i nemilosrdne tramvaje koji su odlazili obasjani hladnom svjetlošću zvijezda. U sebi ćutim neku bol koju ne mogu objasniti. Na mom stolu mnoštvo uspomena: razglednica iz Rima, dvije školjke iz Dubrovnika, mali slonić iz Šri Lanke, raskošni brod iz Boke i neka tuga koje bih se želio osloboditi, a ipak je volim.

KOLOVOZ
To je mjesec utjehe. Sanjao sam da stojim na obali nekog malog otoka. U daljini se vidio bijeli brod. Iako ne znam zašto, plakao sam. Ali u sebi sam osjećao da ću nakon plača doživjeti utjehu i neko čudesno buđenje.
Osvanulo je jedno međugorsko jutro i padala je kiša.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade