13 ožujka, 2009

DARKO GAŠPAROVIĆ O ZLATKU SUDCU

Kako se uputiti u srž nekog fenomena ako se s njime nismo nikad izravno susreli, ako nismo baš tvarno oćutjeli njegovu očitovanost u vremenu i prostoru?
Rekao bih ovako. Dok sam još - a to davno bje - pisao kazališnu kritiku, dakako da mi ne bi bilo palo na um pisati o režiji i glumi neke predstave koju nisam vidio, nego samo o njoj ponešto pročitao i/ili (na)ćuo. Ili: zar bih mogao pisati putopis tek na temelju pročitanoga o nekoj zemlji, njenoj kulturi i njenome narodu, pa ma koliko dubio u referentnu literaturu, a da nikad tom zemljom nisam prošao? Nikako!
U prošloj kolumni najavih da ću u ovoj pisati o Zlatku Sudcu. Dadoh riječ, i stoga mi ne preostaje drugo nego se odvažiti na promišljanje fenomena Zlatka Sudca, premda ga nikad osobno nisam vidio niti bio na nekom od njegovih duhovnih seminara. Slušao sam o njemu od drugih, više puta iščitavao od korica do korica njegove razgovore s Dunjom Ujević, noćima surfao internetom e da bih pročitao interviewe i opetovano pogledao video-snimke. Zanimao me, ponajprije, njegov nastup, verbalni diskurs i gestualno-mimički stil. Jer, premda je otad prošlo preko tri stoljeća, za stalno stoji ona slavna Buffonova: Le style, c'est l'homme meme! I Stil je sam čovjek!
Tko je, dakle, taj mladi kristoliki karizmatik i stigmat, rodom iz naj-svećeničkijega mjesta u Hrvata, Vrbnika nad morem, a danas poznat kao duhovni učitelj iz 'Betanije' u Ćun-skom na Lošinju? Zaoštrimo pitanje do kraja: Je li jedan od onih od Boga proviđenih Kristovih poslanika ljudima vazda toliko potrebitima ljubavi, nade i Duha, ili pak izvanredno vješt manipulator koji se koristi nesporno darovanom mu karizmom tek za osobnu promociju i korist? S jedne strane neobično uvjerljive i tople riječi o dobru, ljubavi, molitvi i duhu; s druge pak osnivanje poslovne tvrtke Joshua d.o.o., koje je osnivač i jedini vlasnik Zlatko Sudac. Pod pretpostavkom da je stvaran, je li moralno i vjerski dopustivo tržiti mistični dar duha u bilo kojem vidu, imamo li na umu Isusovo tjeranje trgovaca iz hrama? No, to bi nas odvelo do kudikamo širih problema o poslanju Crkve i njenome (ne)skladu s učenjem Gospodina Isusa Krista. A to ne može biti i nije cilj ove kolumne, koja se, ponavljam, pita:
Tko je Zlatko Sudac?

Stigmat, iskusnik levitacije, iluminacije i bilokacije

Započeti nam je s nadnaravnim sposobnostima Zlatka Sudca. Najprije, stigme. Ti bilježi rana Kristovih na ljudskome tijelu nisu ništa novo u povijesti kršćanstva. Oni se prilično učestalo pojavljuju od glasovitih stigmi sv. Franje Asiškoga, sve do znamenitog stigmata 20. stoljeća. o. Pija iz Pietrelcine. Osim toga što je sam po sebi misterij, začudno je da se taj fenomen i u prošlosti i danas po svemu sudeći očitovao isključivo među katolicima. Unatoč pomnomu pretraživanju, stigmate se ne može pronaći niti u jednoj kršćanskoj Crkvi, pa ni u sekti, osim u Katoličkoj crkvi. Slično je i s Gospinim ukazanjima. Iz ovih činjenica mogu se izvući razni, pa i kontrarni, zaključci, ovisno o idejnoj i religioznoj perspektivi promatrača. Imajući u vidu da se kod stigmata beskrajna ljubav stapa s velikom boli, mogli bismo reći da se u tome posve osobitom daru vrlo rijetkim ljudima iskazuje najviši stupanj Kristova poistovjećenja s čovjekom.
Otac Pio iscrpno u pismima svome duhovnom ravnatelju o. Benedettu opisuje nastanak i osjećaj primanja stigmi u srcu, na rukama i na stopalima, tijekom kolovoza i rujna 1918. godine. Ukratko, riječ je o doživljaju najvišega mučeništva s oćutom smrtnoga straha pred ljudskome umu neobjašnjivim pojavama. Iako je sama duša probodena ranama koje sv. Ivan od Križa, veliki doctor misticus, nazva dubokim ranama ljubavi, osjet nepodnošljivih muka jest fizički:

'već nekoliko dana u sebi osjećam nešto poput plošnog željeznogpredmeta koji se od donjeg dijela srca poprečno spušta sve do ispod pleća. Zadaje mi nepodnošljivu bol i ne pušta me ni časa da malo otpočinem.'
(Epost., L, 1106. u: Da Ripabottoni, Alessandro. Otac Pio iz Pietrelcine. I Cirenac svih nas/. Biblioteka Dva Srca. Zagreb, 1998., str. 63).

Zlatko Sudac na sebi nosi stigme: križ na čelu, rane na zapešćima i stopalima. Opis njihova pojavljivanja uglavnom je identičan s onim u o. Pija, samo je osobni osjetilni doživljaj manje drastičan. Oba se iskaza slažu u tome da je bol duše u proživljavanju muke jača od tjelesne boli.
Što se pak može reći o Sudčevim iskazima o tome da je svijetlio ko žarulja (iluminacija), da ga je nevidljiva sila podizala u zrak (levitacija), da ima sposobnost bilokacije? Na razini logičke spoznaje, ništa. Može se vjerovati ili ne vjerovati. Dalje od toga -šutnja (Wittgenstein).

Umjetnik, pjesnik, najprije ipak - svećenik

Zlatko Sudac, taj 'umjetnik u duši' (prvenstveno sam svećenik, ali sam i umjetnik, tvrdi za sebe), prije opisa proživljaja analogna Isusovoj agoniji na križu, više puta kaže da stigme doživljava kao poljubac Božji. Prekrasna metafora! Ima ih više, razasutih diljem knjige razgovora i njegovih propovijedi. Evo tek nekih:
Trenutci mistike, udivljenje susreta srca sa stvarnošću, kap su na dlanu Božjem koja se slijeva u ocean Božjega milosrđa.

Umjetnost je prizemljeni komadić Neba.
Vjera je nesigurnost. Promatranje a ne definiranje. Vjera je vječno traženje, a ne nalaženje. (Itd., itd.)

Od iskona se religija i poezija međusobno prepleću, gdjekad do istosti. Gotovo je već suvišno kazati da su veliki mistici vrlo često bili obdareni umjetničkim i poetskim sposobnostima, štoviše vrhunac su izražaja mističkog iskustva znali doseći upravo u formi pjesme. Pri tome misaone podloge mogu biti vrlo različite, u golemu rasponu od dirljivo priproste pučke jednostavnosti Cantice delle creature / Pjesme stvorenja svetoga siromaška iz Umbrije, sve do filozofsko-teološ-ki teško prohodnoga Uspona na brdo Karmel Španjolca iz Avile sv. Ivana od Križa. Neki su značajni živući hrvatski pjesnici potekli iz redova redovništva i svećeništva, među njima na prvome mjestu s. Marija od Presvetog Srca (Anka Petričević), fra Šimun Sito Ćorić, don Anton Šuljić i don Ivan Golub. U Sudčevu svećeništvu sadržani su poezija, umjetnost, trčanje -u jednu riječ, život. U skladu s time je i njegovo poimanje čuda, koje se toliko često identificira s iscjeljenjima na duhovnim seminarima. Tražio sam navod koji bi točno i koncizno izrazio to poimanje, i pronašao ga u ovome.
Čudo u vjerničkom smislu je događaj gdje smo u srcu nepobitno sigurni i osjećamo da Bog intervenira u našu korist. Čuda se moraju događati u našim životima, ali čuda ne u smislu fenomena i senzacionalizma, već čuda u smislu istinskog susretanja s Bogom. To je za mene čudo.
(Navedeno prema: Portal hrvatskih katoličkih zajednica. Interview: svećenik Zlatko Sudac. Razgovarala Jasminka Majsec Denona 20. 11. 2007.)
Ako se takva čuda zbivaju u susretu posjetitelja Sudčevih duhovnih seminara, ako ih snaga i produhovljenost njegove riječi promijeni u smislu da postanu novi ljudi, a ne da ostanu stari ljudi s nekim nalijepljenim nadomjestcima - a ta se promjena doista zbiva prema mnogim svjedočenjima - onda Sud-čevo djelovanje nedvojbeno ima pečat autentične kršćanske i katoličke duhovnosti.

Koja o Sudčevu govornome stilu

Kao da u raznim razdobljima svoga djelovanja Sudac propovjednik ima više lica, gdjekad i prilično kontras-tnih. U propovijedi u Novalji otprije desetak godina grmi na vjernike tonom kakva starozavjetnog proroka, ili još točnije, današnjega Savonarole: Govorite da ste kršćani! A što radite? Varate, lažete, kradete... A onda, recentno, blagim, gotovo nježnim tonom uvjeravanja:
Ja želim da vas dovedem do susreta sa samima sobom. Tri su puta dolaska do Boga. Prvi, osobni, preko vlastitoga srca. Drugi, preko zajedništva s mojim bližnjima u zajednici Crkve. I treći, preko svijeta (priroda, umjetnost, filozofija, društvena zbilja, svemir). Ali, najvažniji je onaj prvi. I zato, ne boj se susreta sa samim sobom, kako bi došao do susreta s Bogom.
U svojim obraćanjima Sudac se služi i prispodobama, kao i pjesmom. Jedna od najljepših jest prispodoba o dvama slijepcima kojima je različito objašnjen fenomen zelene boje, pa se zbog toga potuku do krvi. A kad bi vidjeli, ne bi se potukli. Protegnuto od dijela na cjelinu: kad bi tako svi narodi vidjeli, očima Boga koji je Jedno, ne bi bilo ratova. Jednostavno, ne bi bili mogući.
Pjesma pak koju pjeva sa svojim čestim pratiteljem Ivanom Puljićem Nije moja duša prazna ima posebno značenje. Među inim, Sudac ju je izveo na duhovnom seminaru za hrvatske branitelje, kojemu su nazočiliw i hrvatski generali s Antom Gotovinom. Među njima bio je i čovjek obolio od najtežeg oblika PTSP-a, koji je posve izgubio bilo kakve osjećaje. Srce mu se skamenilo. Nakon što tijekom puna tri dana ništa nije uspjelo, na završnoj je večeri rečena pjesma otopila kamen oko duše teško povrijeđena branitelja i dovela ga do katarzičnog plača. Jer je u jedinstvenu pozitivnom emotivnom stresu doživio da

Nije moja duša prazna
Da bih protiv sebe moro,
Nek im pjesma bude kazna,
Pjevaj samo, pjevaj zoro

Tko je jednom čuo tu pjesmu, makar i preko videa, uzvjerovat će čvrsto da je spasila od suicida stotine nesretnih, poniženih i bolesnih hrvatskih branitelja. Pa da je samo to učinio Zlatko Sudac: Bog ga blagoslovio!
To je čudo, koje više ne stvara poezija posebno, ni vjera posebno, nego udruženi u svojoj osloboditeljskoj snazi iscjeljuju čovjekovu dušu i krijepe njegov duh.
Odavde dalje ne mogu. Ispipao sam dostupne mi izvore, došao do granice. Bez neposredna iskustva živoga kontakta više ne ide. Kao i svi duhovni učitelji, i Zlatko Sudac na prvo mjesto stavlja molitvu. Stoga ću moliti da se jednom (možda uskoro?) ostvari moj izravan susret s njime. Tek ću tad znati, a ne samo ćutjeti.

KANA - Darko Gašparović

Nema komentara: