ŽIVOTNA POBJEDA MARIJANA ŠARIĆA IZ GRABOVICE

Već petnaest godina Marijan Šarić (53), vlasnik zagrebačke tvrtke Eu­­ro­­­patrade, jedan od pet najboljih za­­stupnika Samsunga u svijetu, bori se se multiplom sklerozom. No, ugledni privrednik, koji se kao 11-godišnjak, s roditeljima te petero braće i se­­­stara iz Grabovice pokraj Tomis­lav­­grada doselio u Sesvete, ni u jednom trenutku nije pokleknuo pred tom kroničnom bolešću središnjeg živčanog sus­tava, koja se manifestira različitim neurološkim simptomima (problemi s kretanjem, utrnuće ekstremiteta, po­lovice ili cijelog tijela, vrlo neugodni tr­­nci u nogama i rukama, smetnje ravnoteže, smetnje koordinacije, smanjenje intelektualnih sposobnosti...) i, na žalost, završava smrću.

Marijan Šarić sustavno se borio protiv nje različitim terapijama i lijekovima, a na kraju ju je uspio “zaustaviti” zahvaljujući transp­lan­taciji matičnih stanica, što je prije tri godine prvi put učinjeno u Hr­­vat­skoj. Ali isto toliko vremena trebalo je proći dok ni­je, argumentirajući to i nalazima, mo­gao reći da je u borbi s tom neizlječivom bolešću - ipak on pobjednik. Istina, i dalje teško hoda, uglavnom uz nečiju po­­moć ili oslanjajući se o štap, ali redovito vježba, pliva u bazenu koji je sagradio u svojoj kući od 2500 četvornih metara u Sesvetama, igra bilijar, kugla, a kako ne­­ma problema sa sjedenjem i refleksima, sam se svaki dan doveze na posao u svoj ured u Slavonskoj aveniji u Zagrebu, putuje po svijetu, ugovara nove poslove, brine se da njegovo poduzeće sa stotinu zaposlenih bu­­de u samom vrhu zastupnika Samsunga u svijetu.

Krat­ko se odmara tek ljeti, i to u Marijan centru, kompleksu apartmana s restoranima i kasinom, koji je iz­­gradio iz­­nad Zlatnog rata u Bolu na Braču. To su dani kad je sas­­vim posvećen obitelji: supruzi Ljerki, medicinskoj sestri i diplomiranoj kriminalistici koja vodi koz­­metički salon Beauty Point u Zagrebu, sinovima Mateju (17) i Antoniju (14) te kćeri Luciji (13).

Do 1993. Marijan Šarić je mogao ostvariti sve što po­­želi. Iako se prilično za sve i namučio. Kao četrna­es­to­godiš­nji dječak otišao je s ocem u Njemačku, gdje je završio zanat za preciznog mehaničara, a nakon srednje škole najprije se zaposlio u jednoj tvornici, a 1984. otvorio je u Münchenu svoj prvi dućan s tehničkom ro­­bom. Kad se 1989. odlučio vratiti se u Hrvatsku, s ne­­ko­­licinom partnera otvorio je duty free dućan u Zag­­re­bu u kojem su prodavali i Samsungove proizvode. Pro­­daja je išla tako dobro da su ga predstavnici Samsunga na­­­go­­vorili da postane njihov generalni zastupnik za Hr­­vatsku. A 1993. otvorio je u Sesvetama, najistočnijem dijelu Zag­reba, veliku robnu kuću s televizorima, glazbenim linijama i bijelom tehnikom. Već je bio drugi put oženjen, dobio i prvog sina u tom braku, počeo gra­­diti drugu kuću i postao ugledan poduzetnik koji je kapital stekao vlastitim radom. No, jedno jesenje jutro život mu je preokrenulo naglavačke.

- Noć ranije malo sam “zaružio” s poslovnim part­ne­ri­­­ma tako da sam kući stigao tek u zoru i kako nisam od­­mah mogao zaspati, još sam malo gledao televiziju - prisjeća se ugledni poduzetnik - no već u deset sam se pro­budio i htio ustati iz kreveta, ali lijeva ruka na koju sam se pritom oslonio, samo je klecnula natrag na kre­vet. Mislio sam da sam je “zaležao”. Ali kako slabost u njoj nije prolazila, supruga je inzistirala da odemo u Novu bolnicu u Dubravi, gdje je tada radila kao medicinska sestra. Dalje se sve zbivalo kao u serijalu “Dr. House”: vodili su me s jedne na drugu pretragu, ali svi su nalazi bili uredni. Za svaki slučaj liječnici su me po­­slali na magnetsku rezonancu, a potom i na pun­k­­tiranje likvora iz kralježnične moždine. Na žalost, nalazi su potvrdili njihove sumnje da imam multiplu sklerozu. U bolnici sam ostao deset dana tijekom kojih sam dobivao kortikosteroide i ruka je počela normalno funkcionirati. O svojoj bolesti Marijan Šarić u početku ništa nije znao. Liječnici su mu rekli da mora živjeti sa što manje stresa, ali on je nastavio raditi kao i do tada jer se nije osjećao loše. Stiglo je i drugo dijete, sljedeće godine i treće... No, s vremenom je ipak počeo osjećati lagane tegobe vezane uz kretanje, pa je počeo čitati medicinske knjige, savjetovati se s poznanicima, doznavati što ima novo vezano uz njegovu bolest, a tri godine nakon prvih simptoma postao je pacijent prof. dr. Vesne Bri­nar, voditeljice Odjela za demijelinizacijske bolesti Ne­­­urološke klinike KBC Zagreb. I uz njezin nadzor is­­probao sve moguće terapije poznate službenoj medicini, kao i neke lijekove koji su bili u eksperimentalnoj fa­­zi, a potražio je pomoć i u alternativnoj medicini.

- Čak sam kupio i barokomoru jer sam čuo da bi mi mogla koristiti. U Hrvatskoj ih postoji svega nekoliko - u Splitu, Puli, Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku i Crik­ve­nici pa se na tretman (sat vremena udisanja stopostotnog medicinskog kisika pod tlakom većim od at­­mo­sferskog) veoma dugo čeka. Budući da sam si to mo­­gao financijski dopustiti, kupio sam je s namjerom da kasnije pomognem i drugim ljudima s raznim tegobama. Nekoliko sam je mjeseci koristio, ali nisam primijetio poboljšanje. Stoga smo je premjestili u kozmetički salon moje supruge te zaposlili i jednu liječnicu koja se brine da se komora pravilno koristi. A tretmani su i jeftiniji nego u drugim barokomorama. Kod moje supruge u salonu stoje 400 kuna. Prvih sedam godina uspio se nositi s bolešću iako je magnetska rezonanca svake godine pokazivala nove plakove (u njegovom slučaju oštećenja ovojnica živaca u kralježničnoj moždini), ali 2000. stanje mu se naglo pogoršalo tako da je mogao ho­­­­dati samo uz pomoć štapa. Uslijedile su brojne terapije od kojih je neke podnosio lakše, neke teže, a pos­lušao je i savjet prof. dr. Vesne Brinar da pokuša terapiju novim lijekom, injekcijama copaxone, koje mu je davala supruga. Najprije jednom tjedno, zatim dvaput, a na kraju svaki dan. No, ni u tako teškom stanju nije prestao raditi. Dapače, proširio je svoje poslovno carst­vo na još jednu robnu kuću, sagrađenu 2001. u Slavon­skoj aveniji, dvostruko veću od one u Sesvetama, a ko­­li­­ko je mogao, pomagao je i supruzi oko djece. Nije s njima mogao trčati po parku ili voditi ih na utakmice, ali držao ih je u krilu, pomagao starijem sinu oko školskih zadaća, mnogo razgovarao, trudio se da djeca os­­jete koliko mu znače i da ih razvedri svojim optimizmom. Dodatni optimizam ulila mu je i prof. dr. Vesna Brinar, s kojom se toliko često čuo i razgovarao da su s vremenom postali i kućni prijatelji. Ona mu je 2005. rekla da znanstvenici istražuju mogućnost zaustavljanja napredovanja multiple skleroze transplantacijom matičnih stanica. - U to vrijeme taj se zahvat samo ekperimantalno obavljao tek u nekoliko klinika u Europi i Americi - objašnjava Marijan Šarić. - Bio je dio redovne procedure samo na klinici Hadassah u Jeruzalemu. Prof. dr. Vesna Brinar poznavala je sa svjetskih kongresa prof. dr. Shimona Slavina koji se time bavio. Poslala mu je moje nalaze i dogovorila pregled za lipanj te godine, na koji smo zajedno otišli. Izraelski liječnik procijenio je da bi transplantacija u mom slučaju mogla zaustaviti napredovanje bolesti pa je zakazao zahvat za tri mjeseca. No, kad sam se vratio u Zagreb, našao sam se i s našim vrsnim liječnicima - neurokirurgom Josi­pom Paladinom te internistom Borisom Labarom, koji su me uvjerili da se taj zahvat može obaviti kod njih na Rebru. Istina, dotad još nisu obavili niti jedan, ali vjerovao sam u njihovu stručnost i odustao od Izraela.

‘Zamjenske’ stanice
Potkraj listopada 2005. primljen je na hematološki odjel KBC-a Zagreb. Najprije su mu injekcijama, laički objašnjava, potencirali da matične stanice “iziđu” iz koštane srži u krv, a zatim je tri dana po tri sata bio prik­­ljučen na aparat koji je iz krvi “skupljao” matične stanice koje su zatim posebnim postupkom “pročišćene”. I tako pročišćene spremaju se u vrećice i zamrzavaju do transplantacije, kojoj je prethodila kemoterapija da bi leukociti i limfociti bili na minimumu. Devet dana dobivao je citostatike, što je vrlo teško podnosio, na­­kon treće doze otpala mu je kosa, a stalno je imao i vi­­soku temperaturu. Nakon tih devet dana matične su mu stanice infuzijom vraćene u krv. - Sve sam nekako podnio, ali kemoterapija me uništila. Bio sam živ, ali uopće se nisam tako osjećao. Uz svu muku kroz koju sam prolazio, dobio sam na licu i herpes zoster, što me boljelo do ludila. Iz bolnice sam otpušten nakon dva mjeseca. Za to sam vrijeme smršavio 18 kilograma. Kaže se da je lakše biti i bolestan ako imaš novca. Marijan Šarić doista je u tim trenucima imao sreću da ima mogućnosti otputovati u bilo koju bolnicu na svijetu, kupiti bilo koji lijek, pokušati i ono za što drugi ljudi možda nisu imali ni prilike čuti, pa je tako neko vrijeme proveo i u klinici pokraj Münchena, specijaliziranoj za oporavak nakon kemoterapija.

- Ondje su me podvrgnuli posebnom režimu prehrane i vježbama da bih upoće mogao stati na noge i napraviti nekoliko koraka. A kad sam se koliko-toliko opravio, odlučio sam misli zaokupiti drugim stvarima. Kako sam stalno uza se imao laptop i mobitel, sve sam vrijeme kontaktirao s poslovnim partnerima i svojim suradnicima, rješavao probleme, donosio odluke... Ve­­­ći­na njih nije ni znala kroz što sam sve prolazio. Nakon transplantacije matičnih stanica magnetska rezonanca pokazala je da je zaustavljeno napredovanje bolesti, ali Marijan Šarić i dalje je teško hodao. Stoga se u ljeto 2007. odlučio na još jedan postupak - “presađivanje” mezenhimalnih stanica - što je također obavljeno u Hrvatskoj prvi put. Liječnici su, kaže, pretpostavili da bi te stanice, obrađene i očišćene posebnim postupkom, što se radi samo u jednoj klinici u Ateni, mo­­gle “zamijeniti” i “popuniti” oštećenja na kralježnici Marijana Šarića i na taj mu način poboljšati hodanje.

- Te su mi stanice vađene u potpunoj anesteziji iz srži zdjelične kosti i nakon šest tjedana vraćene u lik­vor kralježnične moždine. Sve je bilo vrlo komplicirano, od oba zahvata do transporta stanica u Atenu u ro­­ku 24 sata, za što je trebalo i posebno odobrenje Minis­tar­stva zdravstva. Baš sam se namučio, a nikakvo se poboljšanje nije dogodilo. Godine borbe s bolešću za koju nema lijeka mnoge iscrpe, ubiju im volju, oduzmu im snagu i odlučnost, ali ne i Marijanu Šariću. On se ni u jednom trenutku nije predao jer, kako kaže, ima tisuću razloga za borbu. Tu su supruga i djeca, radnici koji o njemu ovise, posao do ko­­jeg mu je stalo, golema kuća koju je izgradio da bi s obitelji uživao u hedonizmu koji mu je omogućio na­­poran rad...

- U Centru kod prof. dr. Vesne Brinar liječi se oko 700 pacijenata s multiplom sklerozom, a prema nekim procjenama, u Hrvatskoj ih je više od četiri tisuće. Među njima je mnogo mladih koje je bolest u nekoliko godina prikovala za krevet ili ih lišila sposobnosti ra­­su­đivanja. Kad to vidim, ne smijem se žaliti. Naj­važ­nije mi je da mi svaka magnetska rezonanca potvrdi kako nema novih oštećenja. Istina, imam boljih i lošijih dana i štap u rukama, ali ipak stojim na vlastitim no­­gama, imam obitelj, radim... Za to se isplati proći kroz najveće muke.

No, najbitnije mi je da oboljelima od te bolesti dam nadu. Ako sam ja uspio, možda i oni imaju šansu. Važno je samo da simptome koje im šalje tijelo ne shva­ćaju olako i da inzistiraju na specijalističkim pregledima ako posumnjaju da nešto s njima nije u redu. Što se bolest prije otkrije, veći su izgledi i da se zaustavi.

Snježana Dragojević Harapin/Gloria

Primjedbe

Popularni postovi