05 veljače, 2009

NINO RASPUDIĆ PIŠE ZA NAŠA OGNJIŠTA






Image
S
redinom tridesetih godina 20. stoljeća, usred Berlina, u vrijeme zahuktavanja antisemitske promidžbe, mladi Židov zatekao je svog djeda kako s užitkom čita nacistički tisak. Na pitanje zaprepaštenog unuka zašto pored tolikih židovskih novina čita antisemitsku literaturu starac je odgovorio: "Kad čitam naše novine uhvati me tuga i jad".

Pišu o tome kako smo jadni, prokleti, bez doma i domovine, progonjeni, svi nas mrze i rade nam o glavi. A u ovim nacističkim novinama piše kako smo svi bogati i moćni krvopije, kako držimo banke, financije, politiku, kulturu, znanost, da svime vladamo i sve kontroliramo – pa mi dođe milo... Pa zašto bi onda čitao naš tisak?“

Piše: dr.sc.Nino Raspudić (objavljeno u Našim Ognjištima)

Prema sličnom obrascu, jako uživam prateći antihercegovačke mitske konstrukcije u dijelu medija u Republici Hrvatskoj. Upravo kad pomislim kako je neobično da osoba hercegovačkog podrijetla nikada nije bila ni Predsjednik Republike, ni Predsjednik Vlade ni Predsjednik Sabora Republike Hrvatske, niti je ikada Hercegovac bio na čelu jedne od dvije najjače političke stranke u RH, pročitam da su Hercegovci devedesetih bili apsolutni vladari Hrvatske, a i da danas nije bitno drugačije - pa mi bude lakše.

Kad se s tugom sjetim svih Hercegovaca koji su izginuli za Hrvatsku e da bi se danas njihovim obiteljima govorilo da uče loviti ribu i to gledajući prema Sarajevu, pročitam da su svi Hercegovci masno profitirali od Domovinskog rata - pa mi opet bude lakše.

Ili, kad pomislim na to da je pred rat čak i Vojislav Šešelj u maksimalističkim zahtjevima prema teritoriju RH, a da i ne govorimo o Aliji Izetbegoviću, „davao“ Hrvatskoj dio Hercegovine naseljen Hrvatima, shvaćam svu „mudrost“ antihercegovačkih mislilaca koji tvrde da je radi istog tog dijela Hercegovine žrtvovana i Posavina i Bosna i Vukovar i sve što se ikada igdje moglo žrtvovati. Sve žrtve i sva patnja prouzročeni su tako zarad pripojenja hrvatske Hercegovine Hrvatskoj. A za činjenicu da se to pripojenje, radi kojeg su zli Hercegovci uspjeli postići da se sve ostalo žrtvuje, nije dogodilo, kriva je opet hrvatska hercegovačka politika. Koja je samoj sebi u tim kombinacijama dala manje nego što joj je davao Vojislav Šešelj. Unatoč svemu, lijepo je pročitati kako su svi drugi žrtvovani radi nas. Kad već nismo dobili ništa, da nas grije barem ta spoznaja.

„Hercegovac“ se u navedenim medijskim konstrukcijama, bez iznimke prikazuje kao epski nastrojen, ruralni katolički desničar. Veliki Hrvat i još veći lopov. No, gdje tu spadaju Hrvatine kao što je Vuk Drašković i Rusmir Mahmutčehajić? Ili desničari poput Ante Markovića ili Predraga Matvejevića? Ili HDZ-ovci poput trolista Milan Bandić-Ljubo Jurčić-Josip Leko? Nadalje, kako to da je ta epska primitivna jazbina dala najveće lirske pjesnike hrvatske, srpske i bošnjačke književnosti – Antuna Branka Šimića, Aleksu Šantića, Maka Dizdara? Ili zašto se „Zagrebačka škola crtanog filma“ ne zove „Hercegovačka škola crtanog filma“ budući da je njezin utemeljitelj i najistaknutiji predstavnik Bilećanin i oskarovac Dušan Vukotić? Ili kako to da se nikada ne spominje da je doajen zagrebačkog novinarstva Veselko Tenžera - Hercegovac? Nasuprot navedenima, hercegovačko porijeklo se redovito napominje uz svakog našeg zemljaka koji se proslavi primitivizmom ili kriminalom. Dok npr. uz juniorske uspjehe tenisača Marina Čilića nije stajao novinski naslov „Hercegovac osvojio Roland Garros“ već „Hrvat osvojio Roland Garros“. O nogometnoj reprezentaciji da i ne govorimo. Dakle, kao što je jedan mudar zemljak nedavno primijetio - u dobru Hrvati, u zlu Hercegovci! Posljednji primjer je nedavno odavanje počasti Petru Hercegu, zvanom Tonić, iz Prologa – općina Ljubuški, američkog vojnog heroja stradalog u Pearl Harboru. Govoreći o tom „američkom heroju hrvatskog porijekla“, trenutni predsjednik Republike Hrvatske ogrebao se o slavu našeg Ljubušaka, naravno, prešućujući njegovo hercegovačko porijeklo, i u govoru na nosaču zrakoplova Interpid američkim domaćinima istaknuo kako „smo bili na istoj strani u Drugom svjetskom ratu.“ Tako je Hercegovac poslužio i kao spona stranama pola stoljeća suprotstavljenima u „hladnom ratu“.

Uza sve navedeno, znakovito je da se u Republici Hrvatskoj nikada ne govori o „istarskoj“, „zagorskoj“, „dalmatinskoj“ i sl. mafiji u tranzicijom poharanom gospodarstvu. O tome što je početkom devedesetih bilo s Inom, TDR-om, Zagrebačkom bankom, Telekomom, brodogradilištima... Ali se o par hercegovačkih riba srednje, čak i sitne kategorije godinama govorilo u tolikoj mjeri da se stjecao dojam da su njihovi marginalni lopovluci ključni za gospodarsko osiromašenje zemlje. S bukom koja se diže oko hercegovačkog lopova može se mjeriti samo šutnja oko uspješnih hercegovačkih poduzetnika koji su spasili tvornice i zaposlili stotine ljudi npr. u Bjelovaru ili Osijeku. Negativnom imidžu Hercegovaca u hrvatskoj javnosti obilno je doprinijelo nekoliko zadriglih, primitivnih i priglupih likova koji su, budući da odgovaraju stereotipnoj slici Hercegovca, uvijek dobrodošli gosti u antihercegovačkim medijima. Njima su sva vrata, tj. svi ekrani otvoreni, da pričaju, tj. blamiraju sebe i Hercegovinu kao njezini samozvani „glasnogovornici“, o čemu god hoće. Inteligentan, kultiviran i elokventan Hercegovac, poput čudovišta iz Loch Nessa, nikada u tim medijima nije spomenut ni kao mogućnost, a kamoli da bi se pojavio.

Ako je Hercegovac definiran kao primitivac kockaste glave, koji se nakrao na račun hrvatske sirotinje pa sad živi u viletini i vozi najnoviji mercedes, iz kojeg kroči u mokasini i bijeloj čarapi pa se, dok mu kilo zlata zvecka oko šije i čačkalica viri između rijetkih zuba, ubacuje preko reda podići lažnu ratnu invalidninu, a vi ste, nasuprot tome, možda izigrani radnik, prevareni branitelj, vozač prastarog Golfa II, ne slušate narodnjake, doktor ste znanosti ili vječni podstanar u Zagrebu u kojem pošteno radite već četrdeset godina i nikada se niste prošverceli ni u tramvaju – krivica je očito u vama. Ili otiđite na DNK analizu, pa se uvjerite da se radi o zabuni i da vi ustvari niste Hercegovac, ili vi ne postojite - vi ste izmišljeni lik, a stereotipni Hercegovac iz medija je stvarnost.

Da prosječnog antihercegovca upitate što sve spada pod Hercegovinu, vjerojatno ne bi znao odgovoriti. Hercegovina je u tim glavama ponajprije jedan imaginarni prostor za projiciranje vlastitih frustracija, nešto poput pojmova Balkana ili Balkanca, koji su „Zapadnjaku“, u ovom slučaju fašistoidnom hrvatskom malograđaninu, potrebni da bi se on, odmjeravajući se o takvu konstrukciju, osjećao kulturan, pošten i fin. On otprilike zna gdje se Hercegovina nalazi, ali mu njezine granice nisu sasvim jasne. Tako im se „Hercegovina“ često proteže i na dalmatinsku Zagoru pa čak i cijeli dinarsko-štokavski prostor i šire – na ono što je nedavno Denis Kuljiš, prvo pero antihercegovačke histerije, razočaran izbornim rezultatima, nazvao „Istočnom Hrvatskom“, što je, znakovito, obuhvaćalo sve istočno i južno od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, gdje obitavaju Hrvati njemu mrske političke orijentacije. Kuljiš je uveo i pojam „političkog Hercegovca“ – to su svi zlikovci hrvatske tranzicije, pa i oni koji nisu (kao što većina i nije) porijeklom iz Hercegovine. Tako se ne morate zvati Vladimir Hercegovec da bi bili „politički Hercegovac“.

Pri svemu tome potpuno se gubi iz vida da je Hercegovina znatno šira i šarenija. Da u njoj žive ne samo Hrvati, već i Srbi i Bošnjaci-Muslimani. Da Hercegovina nije samo škrti kamenjar, već i plodna dolina Neretve, da je Hercegovina dobrim dijelom i urbana - Mostar je npr. još u austrougarsko vrijeme bio industrijaliziran, imao je i rudnik i tvornice, i željeznicu i sindikate, i kino i hotele. Antihercezi ne znaju da je Hercegovina Europa u malom, da se u njoj može i skijati i kupati u moru, da Heregovina npr. ima najbolje i najživlje regionalne internetske portale u ovom dijelu Europe (a nekada su se izrugivali hercegovačkom ažurnom praćenju tehnologije u vrijeme prvih mobitela, koje danas svi nose...).

Hercegovina je, prije svega, raspršena, rasuta zemlja – ima je u njezinim ljudima i Argentini i u Australiji, po njemačkim bauštelama i zagrebačkom sveučilištu, ima je i stvarne u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, ima je i virtualne na poskok.info i bljesak.info, ona je, većim dijelom svoje povijesti bila obezglavljena zemlja, bez prave elite koja bi njezine resurse znala usmjeriti za njezine ciljeve, kako Hercegovina ne bi zauvijek punila druge vojske, gradila tuđe ceste i gradove, osvajala drugima priznanja i bodove, a istovremeno služila kao otirač za svačije frustracije. Hercegovina, kao nikada u cjelini svojih potencijala potpuno realizirana, ali i nikada ni potpuno poražena zemlja, stoga još uvijek ostaje mitski, nedosanjani san njenoj rasutoj djeci, ali i kamen u cipeli njezinim mrziteljima.

Hercegovina je tamo gdje prestaje Bosna i počinje svijet usmjeren Mediteranu. No određivanje te sjeverne granice je veliki unutarhercegovački problem. Novija povijesna iskustva - aktivno potiranje Hercegovine i hercegovačkog identiteta, od strane bošnjačke nacionalne elite, kao remetilačkog faktora unutar «jedinstvene Bosne» i njezine neprekinute «državne historije»; pasivno negiranje od strane srpske nacionalne elite usredotočene na Republiku Srpsku i isključivo nacionalni identitet unutar kojeg svaki regionalni gubi na važnosti; hvatanje za Hercegovinu kao zadnju slamku spasa pred bosanskom/bošnjačkom majorizacijom u BiH od strane hrvatske političke elite - možda će dovesti do korjenitog redefiniranja pojma „Hercegovina“. Postojeće tendencije izgleda vode u tom smjeru da će se kao jedini ponosni baštinici humske i Hercegove zemlje ostati ovdašnji Hrvati, pri čemu će Hercegovina dobiti šire značenje, u smislu onoga što je u kratkom povijesnom trenutku bila Herceg-Bosna. Na isti način na koji je npr. uža jezgra stare Crne Gore prenijela svoje ime i na šire područje na kojeg se proširila.

Ako se ostvari takav novohercegovački scenarij, više neće biti nikakvih načelnih prepreka za otvaranje pristupnih pregovora za Duvnjake i Livnjake oko ulaska u hercegovačko-dinarsku zajednicu u širem smislu. S Duvnjacima, kao zemljopisno bližima „Staroj Hercegovini“ bi taj proces išao bezbolnije. No, postavlja se pitanje, nakon što jednog dana općina Tomislavgrad bude primljena u Hercegovačku Uniju, da li će, u sljedećem koraku proširenja Unije na Livno, stari duvanjsko-livanjski animoziteti rezultirati duvanjskim vetom na livanjske pristupne pregovore, poput slovenskog zaustavljanja RH na putu prema Europskoj Uniji? Da li bi stoga proces otvaranja pojedinih poglavlja unutar pregovora za pristupanje Hercegovačoj Uniji trebao teći paralelno za Livnjake i Duvnjake? A Kupres? Hoće li Kupres postati hercegovački Island, koji će pristupiti tek kada ga pogodi recesija, ili će se postaviti kao gorda Norveška? Sjevernije s proširenjem Hercegovine ne bi išli. Sjevernije je već Sjeverni pol. Medvjedi i eskimi. No o tome više u sljedećoj epizodi.

4 komentara:

Hydra kaže...

Kao Hercegovac koji se vratio na svoje pradjedovsko ognjiste i kojem je vec puna kapa percepcije nasih ljudi kao primitivnih, kockastoglavih i sirovih desnicara zadojenih religijom i ustastvom, mogu reci samo - tekst je tako dobar da bih volio da sam ga ja pisao...
Lako je bilo iznjedriti intelektualce, umjetnike, pjesnike i filozofe u dekadenciji Rima, Pariza, Beca ili Zagreba, ali ovdje - gdje su ljudi od pamtivjeka krali zemlju kamenu, golim rukama krceci vrtace da bi prehranili svoju djecu - tu je umjetnost prezivljavanja razvijena do krajnjih granica, a usavrsavala se stoljecima. Ako nam zamjere na tom genu - neka - ja ga barem s ponosom nosim, a vidim da nas ima jos...

Zorana kaže...

Lijepo je imati nase hrvatske intelektualce - ruže Hercegovačke.
Samo naprijed,sve pohvale.

Anonimno kaže...

Zaista poštujem gospodina Raspudića kao čovjeka koji se bori za istinu i samo istinu.Svaku svoju tvrdnju potkrepljuje argumentima koji stoje, i tu se vidi njegovo ogromno znanje, ali i postignuto obrazovanje...S ovim tekstom se slažem pa sve do kraja...Sjevernije od Kupresa ne bi išlo, tamo je već sjeverni pol...Ova vrsta ironije prema ljudima koji žive sjevernije nije ni ukusna a ni potrebna...Ja sam Hrvat iz Bosne, pazi ne iz Hercegovine, nego iz Srednje Bosne...Ako se toliko bori protiv šovinizma, stereotipa, generalizacije i ostalih neljudskih stvari, ne bi smio ovako završavati svoje kolumne...Nismo mi Hrvati iz Srednje Bosne sjeverni pol...Isto kao što niti Hercegovci nisu desničari kockastih glava koji su pokrali pola Hrvatske...Pozdrav

Anonimno kaže...

taj nino je srbin,voli gojka djoga,ja tog nazovi pesnika vidam u beogradu i mogu vam reci pravi je klosar kao i onaj prcvoljak nogo,verujem da i njega velikim pesnikom/kao sto rece i procita pesmu'meded' u peti dan emisiji/smatra taj vrli nino?