HERCEGOVAČKA MAFIJA

Hercegovačka mafija


Piše: Ivan Šimić

Ako postoji hercegovačka mafija, a postoji, možete to pitati bilo kojeg slučajnoga prolaznika u Sarajevu ili Zagrebu, onda joj ishodište nikako ne može biti daleko od moje kuće, svakako ne više od pedeset kilometara od nje. Ne mogu reći da se radujem starenju, ali za koju godinu će valjda i mene zapasti da budem neki „kum“.

Ta brižno njegovana predodžba o Hercegovcima ne odnosi se na tipove (ako se na njih uopće i odnosi) sa stranica crne kronike, već zahvaća puno šire. Bilo da se radi o ljudima podrijetlom iz Hercegovine ili onima koji ovdje žive, svi smo mi dio nekakve ognjištarske i kriminalne priče.

Kad malo bolje pogledate, osim Mile Stojića i Slave Kukića, teško biste u Hercegovini (ili iz nje) pronašli nešto vrijedno i napredno. Nakon što nas naši prijatelji godinama nesebično i javno podsjećaju kako s nama nešto nije u redu, ne vjerujem da ćemo na nekom izvjesnom budućem masovnom suđenju za „udruženi mafijaški pothvat“ moći lagati da „nismo znali“ ili „nismo imali razloga znati“.

Hercegovina i Sicilija

Budimo iskreni, puno je toga zajedničkoga između Hercegovine i Sicilije a da svaki dobronamjernik ne pomisli kako i mi moramo imati neku svoju „cosa nostru“. Povjesna i zemljopisna vjetrometina, reljefna usporedivost, odrastanje u oskudjevanju, južnjački mentalitet, sve je to bilo plodno tlo za razvoj naglašene obiteljske i zavičajne solidarnosti do koje je i nama i Sicilijancima jako stalo.

Još da nam je malo dužu morsku obalu (recimo od ušća Neretve do ušća Cetine) koja bi donijela nešto njihove sanjarske zagledanosti i preko granica horizonta, gdje bi nam bio kraj. Ili da su barem još Imoćani Hercegovci. Cijeli taj „koloplet“ tradicionalnih vrijednosti, koji uključuje hrvatsko domoljublje i religioznost, da spomenem još dva od najmanje sedam hercegovačkih smrtnih nepodopština, istočni su grijeh kojeg možda možemo ispovjediti ali nam ga Vesna Pusić i Gradimir Gojer nikad neće oprostiti.

"Držimo gotovo sve"

Današnja „biološka impregnacija“ hrvatskih zemalja hercegovačkim „materijalom“ vjerojatno je kriva za rasprostranjeni i poticani osjećaj kako „držimo gotovo sve“. I kada Hercegovac zasluži neki svoj životni probitak zato što je nadaren ili naprosto ima sreće, u izmanipuliranoj javnosti stvara se dojam da „iza njega stoji netko“, neka hercegovačka mafijaška klika.

Pravdanje time što i na pločama s imenima poginulih hrvatskih branitelja hercegovačka prezimena (u najmanju ruku) „igraju važnu ulogu“, od Vukovara do Dubrovnika, polazi od naivne pretpostavke da s druge strane uvijek stoje oni koji su željeli neovisnu hrvatsku državu ili imaju svijest o hrvatskim nacionalnim interesima u najširem smislu. Taj argument ništa ne znači Viktoru Ivančiću ili Ivi Komšiću (koliko ovih Komšića ima).

Nekolicina hercegovačkih probisvijeta i kriminalaca koji su u zadnjih petnaestak godina sramotili našu „svetu zemlju“ idealno su poslužili pripadnicima hrvatskih medijskih i intelektualnih „crvenih brigada“ za konstruiranje arhetipskog Hercegovca kojega možete samo prezirati.


Ispitati sve od 7 do 77

Kada slušate Antu Nobila onda imate osjećaj da bi se „organi gonjenja“ trebali pozabaviti svima u Hercegovini koji upadaju u „7 do 77“, a ne samo dokazanim privatizacijskim prevarantima ili ratnim profiterima. Red laži, red predrasuda, i evo ti idealnog „Pedra“.

Pri tome nije važno što je u Hercegovini i među Hercegovcima, per capita, vjerojatno jednak broj „kokošara“ kao i u drugim (hrvatskim) regijama. Rasistička generalizacija kojom se služe „progresivne snage“ ne smjera stvaranju boljega društva, kako oni to predstavljaju, nego oblikovanju društva isključivo prema njihovoj mjeri.

Pri tome se ne biraju sredstva kako bi se diskreditirale vrijednosti koje Hrvate i Hrvatsku mogu odvući u neželjenom (geo)političkom smjeru. Ne mogu vam opisati vlastito ushićenje zbog činjenice da su izgleda Hercegovci prepoznati kao glavni nositelji „retrogradnih“ ideja i stremljenja.


Tužitelj Nobilo i naše gumno

Dopuštam mogućnost, da upotrijebim omiljenu uzrečicu jednog pokojnog Hercegovca sa suđenja krajem osamdesetih na kojem je baš Ante Nobilo bio tužitelj, da (čak ni) mi ponekad nemamo dovoljno snage razabrati „žito od kukolja“ na našem gumnu. Opća klima političkoga i društvenoga pluralizma koja se (sa zakašnjenjem) stvara od Orašja do Viteza i Mostara pomoći će nam u tom poslu, pomoći će da „maske padnu“. Za taj posao ionako je najpotrebnija građanska i ljudska hrabrost, a toga ovdje nikad nije nedostajalo.

Ako lupanje po Hercegovcima liječi ijednu ideološku, profesionalnu, osobnu ili obiteljsku frustraciju Stipe Mesića ili Stjepana Kljujića, onda ja, kao osvjedočeni humanist, dragovoljno pristajem na dodjeljenu nam povijesnu ulogu dežurnih krivaca. Ali, ako je danas cilj prokazivanja Hercegovaca demotivirati ih u namjeri da ostvare teritorijalni izraz konstitutivnosti za Hrvate i u Bosni i u Hercegovini, razočarat ću ih, svečano povlačim svoju prethodnu privolu.

6.2.2009.
Pincom.info

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE