U HAAGU GOTOVINA NASTAVLJA BITKU


Bildt, Rupel, Prodi...
Odluka Tužiteljstva Haaškoga suda da u proces protiv generala Ante Gotovine uključi još petnaestak hrvatskih časnika pokazuje kako Tužiteljstvo doista ne raspolaže čak ni klimavim argumentima protiv hrvatskoga generala, a kako je riječ o političkom sudištu, pozadinu spomenute inicijative moglo bi se lako pronaći u političkom učinku novih sumnjičenja, kako bi se pojačalo tzv. senzibiliziranje javnosti za navodne hrvatske zločine, dok bi se na drugoj strani očito trebalo zadovoljiti potrebe novosnovanoga ureda OESS-a u Zagrebu, koji će kao preživjeli dinosaur OESS-ove misije upravljati sudskim gonidbama hrvatskih časnika na sudovima u Hrvatskoj. Osim uvjeravanja hrvatskoga naroda kako nije bio u pravu zato što se početkom devedesetih godina odupro jugoslavenskoj agresiji, novi su haaški pozivi i dio političke operacije zadržavanja Hrvatske u svojevrsnoj kaznionici između balkanskih i država EU-a. U ovu operaciju, nakon zadnjih pokušaja Carla Bildta, koji eventualnu neovisnost Kosova želi nadoknaditi Srbiji ubrzanim priključivanjem u Uniju, uključili su se i slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel kao i talijanski premijer Romano Prodi, inače kao europski državnik svojedobno vrlo popularan u krugovima ekstremne jugoslavenske ljevice. Misleći, valjda, kako će napakostiti susjednim Hrvatima, slovenski se ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel već nekoliko puta javno založio za svojevrsnu amnestiju Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Premda bi se neutralnim promatračima mogla činiti pomalo čudnovatim logika slovenskoga ministra vanjskih poslova, kojom valjda opravdava srpsku politiku etničkoga čišćenja, starijim naraštajima zacijelo nije nepoznato Rupelovo zajedničko jugokomunističko obavještajno ishodište sa spomenutim dvojcem haaških optuženika za masovne progone i likvidacije civilnoga pučanstva u Hrvatskoj i BiH. Hrvatima je pak posve nevažno hoće li se na kraju Haag ili srpsko pravosuđe pozabaviti Mladićevim i Karadžićevim ratnim činidbama, jer i međunarodno sudište u Den Haagu kao i matična država spomenutih zločinaca, u njihovu progonu, kao i u slučaju Slobodana Miloševića imaju posve različite motive od zadovoljenja pravde. Neuspjeh u provedbi velikosrpskoga nacrta stajao je Miloševića slobode, kao što bi i možebitno izručenje Karadžića i Mladića (premda zbog stvaranja srpske države u BiH imaju imunitet svojih međunarodnih zaštitnika) mogla samo biti kazna zbog uzmicanja od zacrtanoga cilja, kojim se Srbija trebala rasprostrijeti po čitavom području Bosne i Hercegovine. Srećom Rupelovo oduševljenje Mladić-Karadžićevom ratnom taktikom, zbog slovenskih pretenzija prema teritorijalnim vodama, zasad bi, umjesto na ljude moglo biti primijenjeno tek na živi svijet hrvatskoga mora. Kao sastavni dio navedenih međunarodnih operacija, u proces destabilizacije hrvatske države nadogradilo se i prosinačko omalovažavanje parlamentarnih izbornih pobjednika, što je omogućilo ionako povlaštenim manjinskim skupinama u Hrvatskoj, da svojim zastupničkim mandatima ucjenjuju novoga mandatara upravo na štetu nacionalne sigurnosti. Tako su predstavnici manjinskih skupina, koji bez obzira na broj glasača imaju zajamčene mandate u Hrvatskome saboru, u trgovinu oko sastavljanja nove Vlade unijeli zahtjeve o dvostrukom pravu glasa...
Pretplatite se na Fokus

Mate Kovačević
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade