PRIPREMA ZA ADVENT

PAZITE! BDIJTE!

PRVA NEDJELJA DOŠAŠCA B – 30. studenoga 2008.

Tekstovi: Iz 63,16b-17.19b; 64,2b-7; Ps 80; 1Kor 1,3-9; Mk 13,33-37

Kad ste posljednji put ostali dokasna budni? Možda je razlog tome bila nesanica, što niste mogli spavati. Možda je razlog tome bio veselje, što ste se s društvom zabavljali. Bilo zbog jednog, bilo zbog drugog slučaja spavanje ne smatramo lošim, već poželjnim da se čovjek odmori i okrijepi, i tako ponovo bude sposoban za novi dan i obveze koje ima u njemu. Ali Kristov učenik morao bi više od svijeta slušati svoga Učitelja, a On veli: „Bdijte!“ Znači li to da kršćani moraju biti kronično neispavani? I sami znamo kako smo nervozni kad smo umorni, i kako se služimo i kofeinom i nikotinom i kojekakvim inim otrovima ne bi li se održali u budnosti i stanju bilo kakvog funkcioniranja. Je li to imao Isus na umu kad nam je zapovjedio da bdijemo. Očito da ne. To se ne bi moglo nazvati „Radosnom vijesti“, što evanđelje svakako jest. Očito je Isus na umu imao nešto drugo, što je jako važno i jako dobro za nas, i što nam želi izreći slikom bdjenja.
Ako bdijemo, onda ne spavamo. Drugim riječima rečeno, Isus ne želi da spavamo. Čovjek koji spava zatvoren je u svijet svojih snova i nije svjestan što se događa oko njega. Život i svijet mimo njega prolaze, događaji se množe, radosti i tuge ispunjaju dane svojim sadržajem, ali čovjek koji spava u toj prebogatoj stvarnosti ne sudjeluje. Jer ju ni ne zamjećuje. Isus želi da kršćani budu svjesni ljudi, i aktivni. Da život udišu punim plućima: „Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10), I da ga mijenjaju. Na bolje. Isus ne pozna uspavanih kršćana, tj. pasivnih kršćana. Njegovi su kršćani budni, otvorenih očiju za svijet i prilike oko sebe, i ruku spremnih da pomognu da ovaj svijet bude više Božji. Zato je Isusov poziv na bdjenje, poziv na življenje stvarnosti, na spremnost i otvorenost prema drugima. I prvenstveno prema Drugome, pisano velikim D. Otvorenost za Božju zbilju, da ozbiljno shvatimo što znači biti Kristov učenik u ovom našem vremenu i podneblju, i za ove naše prilike, konkretne, koje živimo sada, danas.
Zanimljiva je činjenica da Isus svoj poziv na bdjenje u evanđeoskoj prispodobi o domaćinu koji je pošao na put upućuje vrataru: polazeći na put, čovjek povjerava upravu slugama „svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije“ (Mk 13,34). To ne znači i znači više stvari: Prvo, to ne znači da ne trebaju svi bdjeti, nego samo neki, kojima je to uostalom i posao, kao što je to slučaj s vratarima. Jer veli Isus na koncu prispodobe: „Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!“ (Mk 13,37). Dakle, nema izvlačenja poput onog: „Ti bako moli za mene, a ja ću se 'snalaziti' u životu.“ I nema prepuštanja bdjenja svećenicima i časnim sestrama, a mi laici ćemo kako hoćemo. I nema prepuštanja bdjenja svetima i pobožnima, a mi grešnici ćemo kako nam bude. Zadatak bdjenja je zadatak za sve ljude i svakog čovjeka.
Drugo, to znači da bdije svaki onaj čovjek koji savjesno i marljivo izvršava svoj posao i obveze: radnik u tvornici, službenik u uredu, seljak na zemlji, trgovac u trgovini, đak u školi… Nisu dakle u pitanju krmeljive i pospane oči, nego se bdjenje sastoji u tome da svoj posao odradimo kvalitetno. Jer neće ovaj svijet postati bolji sam od sebe, nego samo onda ako svatko se potrudi dati ono najbolje od sebe, svaki na svom mjestu i na svom položaju: kao djed, kao otac, kao majka, kao sin, kao kći, kao unuk, kao prijatelj, kao susjed, kao… Svatko na svom mjestu može učiniti ovaj svijet ljepšim mjesto za življenje za ljude s kojima živi. I pri tome se ne mora bojati da će nešto izgubiti, jer jedino se dobrota dijeljenjem umnožava.
Treće, poistovjećivanje čovjeka koji bdije s funkcijom vratara upućuje nas na pouku da svijet treba popravljati počevši od sebe. Jer kome je svaki čovjek vratar? Samom sebi. Svaki čovjek odlučuje što će od svojih misli pustiti van. Ne obraća se drugome svim riječima koje mu prve dođu, nego onima koje sam odabere. I ne čini drugome sve ono što mu padne na pamet, jer bi se po tome dosad već istrijebili. dakle, svaki je čovjek vratar svojih misli, riječi i postupaka. I tu treba početi bdjeti: Jesu li moje misli izgrađujuće ili razarajuće? Pomažu li mi da rastem u ljubavi prema Bogu i čovjeku, ili me izjedaju i upućuju na zlo? Pomažu li moje riječi izgrađivanju ljepših i čestitijih odnosa, ili su i one zagađivači naše duhovne okoline? Moram li se stidjeti svojih djela, ili još uvijek držim do svog obraza? Takvim i sličnim pitanjima nećemo se uspavati, nego ćemo svoju dušu održavati budnom, a naš život kršćanskijim.
Stoga je Isusov poziv na budnost i poziv da ne činimo grijeha. Ali ako ga i učinimo, da se s njime ne pomirimo i da se na njega ne izvlačimo, nego da bdijemo nad čistoćom svoje duše, i da tražimo i sakramentalnu ispovijed i pokoru dostojnu našeg sagriješenja, ne samo onu koju svećenik naloži, nego i onu za koju razborito držeći smatramo da će nam pomoći da se ubuduće čuvamo sličnih grešnih prigoda i da pomognemo onima koje smo svojim grijehom povrijedili i oštetili. Na primjer, neće ti svećenik na ispovijedi propisati da manje gledaš televiziju, ali zašto si sam ne bi zadao tu pokoru, ako znaš da te njen program samo izaziva i ljuti, i zbog čega onda psuješ i nervozom truješ ljude koje voliš oko sebe? Vrijeme Došašća vrijeme je poziva na duhovnu budnost i osobito prikladno za svetu ispovijed i primjerenu pokoru.

Uvod u pokajnički čin

Na početku Došašća Crkva ponavlja Isusov poziv na budnost. U mnogim našim mjestima održavaju se zornice kao vidljivi odgovor na taj poziv. Ali svi znamo da se prava budnost odnosi na naša djela, misli i osjećaje: prepoznavati i poštivati svoje i tuđe osjećaje, svoje misli usmjeravati na dobro i djelima potvrđivati svoje dobre nakane – to je ono što Bog i Crkva traže od nas osobito u ovo vrijeme priprave za Božić. Pokajmo se stoga za sve ono što je bilo nedostojno Boga i čovjeka na sliku Božju stvorena, te zazovimo Božje milosrđe moleći jedni za druge.

Molitva vjernih

Gospodinu Bogu, koji dolazi da nas spasi, uputimo svoje molitve:

1. Za Crkvu, pape, biskupe, svećenike, đakone i vjernike laike: da vjerno svjedoče evanđelje počevši s vlastitim primjerom, molimo te.
2. Za upravitelje država i naroda: da im otvoriš oči za stvarne potrebe ljudi koje si im povjerio, molimo te.
3. Za bolesne i pritisnute nevoljama: da im njihovo trpljenje bude prožeto našom ljubavlju i spremnošću na pomoć, molimo te.
4. Za našu župsku zajednicu: da svi osjete potrebu bdjenja nad svojim postupcima, kako bi rasli u međusobnoj slozi i ljubavi, molimo te.
5. Za naše pokojne: da im oprostiš grijehe i učiniš dostojnima svog Kraljevstva.
Bože, dobri Oče, radosno očekujemo tvoje spasenje. Pomozi nam da svojim dobrim djelima taj dolazak pospješimo. Po Kristu Gospodinu našem.

Aktivnost za rad u obitelji ili skupini

U Isusovoj prispodobi bdjenje služi da se spremno dočeka domaćina kuće. Tko je domaćin moje kuće, moje osobe? Često jezikom jedno ispovijedamo, a djelima stvarnost drugo pokazuje. Ako spavamo, u kuću naše osobnosti lako se mogu uvući i njome zavladati drugi gospodari. Slijedeća aktivnost nam može pomoći da se probudimo za stvarnost koju živimo.
Za ovu aktivnost je potrebno npr. šest osoba. U prvom koraku igre napiši na pet komadića papira pet stvari/osoba koje držiš za sebe najvažnijima na svijetu i podijeli po jedan papirić svim ostalim članovima u skupini. Zatim poredaj članove skupine tako da oni koji drže papirić s tebi najvažnijom stvari/osobom budu tebi najbliži, a ostali sve dalji, obzirom na prioritet važnosti koju im daješ.
U drugom koraku, članovi skupine te ispituju pitanjima poput: „U današnjem danu: na što si najviše mislio? što te najviše mučilo? čime si se najviše bavio? čemu si najviše vremena posvetio? oko čega si se najviše trudio? U skladu s tvojim odgovorima, razgovarajući s pojedinim članovima skupine – obzirom na prioritet na papiriću koji nose – zajednički odredite koliko ti se trebaju približiti ili udaljiti, tako da i fizički bude vidljivo koliko ti je u današnjem danu određena stvar/osoba bila bliska ili daleka, s obzirom na količinu vremena koje si joj posvetio. Na taj način će postati vidljivom stvarna lista prioriteta u tvom životu, i što je ono što nam je stvarno na prvom mjestu u životu.
U trećem koraku, treba izvesti zaključke o ispravnosti takvog dosadašnjeg načina postupanja, i razmisliti što poduzeti: bilo da se radi na promjeni liste prioriteta, bilo da se radi na promjeni načina postupanja.

Piše: dr. Dario Tokić, karmelićanin
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade