IMAJU LI POLITIČKI CENTAR I DESNICA KONSENZUS OKO KANDIDATA ZA NOVOG PREDSJEDNIKA RH

Svjedoci smo dužine trajanja predizborne kampanje za američkog predsjednika i 'show biz-a' povezanog s izborima za najmoćniju i najutjecajniju osobu na svijetu. Zbog različitih uvjeta, izbornih pravila, koncentracije moći i zainteresiranosti velikih korporacija za ishod takvih izbora, nema smisla ni praviti bilo kakvu poredbu s izborima za predsjednika RH.
Ipak, vrijedi zabilježiti kako se, evo manje od godine dana do predsjedničkih izbora u RH, ni jedna stranka ni koalicija, ili pojedinac još nisu usudili ni izdaleka najaviti svog kandidata. Ako ni zbog čeg drugog, ono radi provjere trenutnog rejtinga pojedinaca koji bi mogli imati objektivne izglede za utrku za prvog (?) čovjeka Republike Hrvatske.

Ne povezujući izravno prethodni post s ovom temom, čini se da neki nazovimo desni politički krugovi, neopterećeni Sanaderovim i Hebrangovim izjavama o Miri Tudjmanu, ipak ne odustaju od pokušaja ponovnog testiranja raspoloženja naroda spram njihova mogućeg kandidata. Razumijem pokušaje traženja izvanstranačke osobe (ustalom ni aktualni predsjednik nije osvojio birače zahvaljujući jednoj stranci); čak mi ne bi bilo svejedno ako ne pronađu konsenzus oko jedne osobe, ali... Nije li nelogično iz istih krugova istodobno favorizirati dr. Tomca i dr. Tuđmana? Tim više što ni jedan ni drugi nisu u cvijetu mladosti te bi im ovaj pokušaj bio vjerojatno posljednji izborni neuspjeh.

Zašto neuspjeh?
Za eventualno izborno iznenađenje treba pronaći novu osobu (politički novu!), neopterećenu sadašnjim ni prošlim vremenom. Nekoga tko se nije trošio kroz razne pokrete, stranke i strančice, možda čak osobu koja dosad nije bila kandidat ni na kakvim izborima. Naime očita je bipolarizacija hrvatske političke scene te se već prije bilo kakve kandidature sa sigurnošću može reći da kandidati HDZ-a (Hebrang, Primorac, Vidošević...) i SDP-a (Bandić, Komadina, Čačić...) imaju unaprijed osiguranih 20 do 25 % glasova. Bez kampanje.

Da bi došlo do promjene na Pantovčaku, 'desnica' se već sad, najdalje do konca siječnja, mora okupiti, oko jednog jakog kandidata. Ako bi taj ili ta bio prihvatljiv(a) i HDZ-u, pobjeda bi bila zajamčena. S druge strane, ako HDZ kandidira svog predsjednika, aktualnog premijera, cijenim da bi bilo koji kandidat stvarne a ne imaginarne desnice, radio u korist štete svojih birača - samo bi oduzimanjem glasova kakvoj-takvoj HDZ-ovoj 'desnici', povećao izglede lijevog, 'građanskog' kandidata.
Zato bi bilo pošteno da već sad HDZ skenira na desnici mogućeg sugovornika za kandidaturu, onog koji formalno nije HDZ, ali koji bi narodu mogao biti predstavljen kao druga najbolja preferencija HDZ-a, kao vođa izvan-hadezeovskih hadezeovaca. Bio bi to predsjednik s kim se ni 2010. ni 2013., ne bi moralo tražiti kohabitaciju. Netko tko bi svojim autoritetom i karizmom pokrenuo narod i tko bi i u budućnosti, kao predsjednik RH, mogao toliko navijati za novu HDZ-ovu saborsku većinu - koliko je Mesić, kao predsjednik potiho, iz sjene 'gurao' i još gura ljevicu.


Zašto ne Sanader?
Iako se čini da je pristankom na imenovanje Karamarka na čelo unutarnjih poslova i Šimonovića u pravosuđe, Sanader unaprijed 'predao' ljevici slijedeće izbore, navikavajući zastupnike vlastite stranke na poziciju opozicije, cijenim da je prerano za takav zaključak (kako to otvoreno komentiraju u zadnjem broju podlistka Glasa Koncila, 'Prilika' 11. 11. '08., str. 5.). Ne mislim da "izbor ministara po volji presjednika", nakon svega što se događalo, znači "da je Vlada sklopila koaliciju s predsjednikom". Više je to bio kompromis s 'javnim mnijenjem' (kako god tu sintagmu razumijevali) i najlakši (a možda i najbolji) kadrovski odgovor na prijetnje državnom suverenitetu i mogućem općem kaosu izazvanom usred glavnog grada, usred bijela dana. Jer, daleko je još do općih izbora. Do tad će 'predsjednikovi ministri' imati prigodu potvrditi ili negirati vlastite kompetencije kao i (ne)lojalnost premijeru. Što znači da ostaje vremena, bude li potrebe, i za nove promjene u ovim ministarstvima.

Veći bi problem Sanaderu u slučaju kandidature za predsjednika predstavljala zakonska obveza zamrzavanja predsjedničke funkcije u stranci. Teško bi se i unutar samog HDZ-a našla osoba iz stare postave (Hebrang, Šeks, Bebić, Jarnjak, g-đa Kosor,..) koja bi mogla zadržati stranku na okupu i biti autoritet mlađim snagama (Primorac, Jandroković, gđa Matković,...) kakav je danas predsjednik Sanader. Nedvojbeno je lakše bilo Mesiću zamrznuti status u jedva parlamentarnom HNS-u, u kojem je bilo ionako previše 'lidera' po četvornom metru.

Zato nije za očekivati Sanaderovu kandidaturu za predsjednika Hrvatske. Još je manje očekivati novi truli kompromis na dugih pet godina (do 2014. godine) s eventualnim novim 'građanskim' predsjednikom (bio to Komadina ili nestranački 'građanin'). A glede Vidoševića, siguran sam da, bez obzira na trenutne ankete, niti kao 'stara hadezenjara' niti kao 'uspješan manager, ne bi dobio dostatan broj iskrenih hadezeovskih glasova potrebnih za pobjedu. Znam da bi tada 'ljevica' ponudila svoju 'g-đu Kosor', nekog tko bi samo odradio kampanju reda radi, ali znam i da bi se tada zapravo tek otvorio veliki prostor za pobjedu kandidata stvarne desnice. Živi bili pa vidjeli.

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade