M. JAJCINOVIC: BALKANSKI RIZI-BIZI

Milan Jajcinovic

Balkanski rizi-bizi

Nakon sto su ubili Ivu Pukanica, medijski je prostor zagusen terminima
poput “balkanska mafija”, “regionalni problem”, “regionalna
sigurnost”, a odnedavno se spominje i “Balkan-expres”. Pukaniceva je
smrt na nov nacin, ali ne tek slucajno, medijski reintegrirala
nekadasnji jugoslavenski prostor. Cak i vise – juznoslavenski. Jer je
u sve vjerojatno ukljucena i “bugarska podruznica”. Osim te medijske
reintegracije, kao da se dogodila i mentalna. Kao da se jedva docekalo
da se upozori na “dijalekticku povezanost” balkanskog prostora,
odnosno prostora bivse drzave. Nakon sto se raspao SKJ, Udba, JNA,
Savezna skupstina, a na koncu i drzava, stalno se ponavljalo da je od
bivse drzave “jedino ostala povezana mafija”.

Kada se zagrebacko ubojstvo dogodilo, i pokazalo se da ta povezanost
doista postoji, kao da se jedva docekalo govoriti i o nekom visem i
sudbonosnijem obliku povezanosti nekadasnjeg jugoslavenskog prostora
od veza njegovih dilingera. Kako kod nas bas i nije omiljeno
spominjanje nekih od oblika pridjeva jugoslavenski, a da bi se
oznacilo i obuhvatilo fenomen koji se nedvojbeno poklapa i s podrucjem
nekadasnje Jugoslavije, sve sto bi se moglo podvesti pod
“jugoslavenko” zamijenjeno je “regionalnim” i “balkanskim”. Ali
izgleda da i dalje u podsvijesti znaci samo “jugoslavenski”. U mnogim
govorima i prilozima o zagrebackom ubojstvu i mafijaskim vezama
govorilo se i govori se kako smo ‘upuceni jedni na druge’.

A zapravo iz podvijesti izbija nesto drugo, neka cudna potreba da se
opet o drzavama bivse YU govori ‘u djuture”. Pa makar i preko
“balkanske mafije”! Kao da se neki novi ex-jugoslavenski “kulturni
proctor” zeli afirmirati budalastinama o nekom “Balkan-expresu”, koji
valjda vozi nekom nikad vozenom rutom. Da bi se uputilo na tu neku
“medjusobnu upucenost” skracene Jugoslavije, hrvatskoj je mentalnoj
ovisnosti dobra cak i „balkanska mafija“! Kao da postoji neko posebno
zadovoljstvo razglabanja o “balkanskoj povezanosti” i o “regionalnoj
medjuovisnosti”.

Nesto slicno kao sto se nekoc rabila odrednica “jugoslavenski”, kao da
se jedva docekalo govoriti o “balkanskkom” i o “regionalnom”. Nije
rijec samo o nastojanju da se rasvijetli krim-milje nego izgleda i o
nekoj nikada do kraja osvijetljenoj i osvijestenoj hrvatskoj
ovisnickoj potrebi. Dezintegracija je Jugoslavije bila
administrativna, politicka i zemljopisna, ali izgleda nikada do kraja
i mentalna. Uvijek je i iznova zacudjujuca ovdasnja ovisnost i
navezanost nekih na “bliski istok”, odnosno modernije, na “regiju”.

Nesto slicne ovisnosti postoji i u “cijeloj regiji”. No, hrvatska je
posebna. Nju potice cak i nacionalna televizija. Ako je obavjestavanje
sto u Beogradu misle i cine glede Pukaniceva ubojstva i imalo svojih
razloga, sto pak reci za potrebu HRT-ovih urednika da nas izvijeste
sto se u Beogradu dogadja i mimo toga? U HRT-ovoj inacici Red carpeta,
inventivna imena Rizi-bizi, barem polovicu emisije nas se “sopalo”
onim sto se dogadja u Beogradu. Kao da je jos Jugoslavija, a HRT, JRT.
Te neka glamurozna modna revija, te beogradski koncert grupe Queen, te
odusevljenje Novim fosilima, te najava beogradskog gostovanja Hladnog
piva... Kao da se nekadasnji “jedinstveni medijski proctor” nije niti
raspao.

Novoj TV nije se niti cuditi, ni njezinu sudionistvu u Operaciji
trijumf, u natpjevavanju koje je okupilo mladice i djevojke iz
“skracene Jugoslavije”. Bez Slovenaca i Kosovara, prava jugo-idila. Ne
znas jesi li u Zagrebu, Sarajevu ili u Beogradu, ali znas da si na
Balkanu. Od toga se moze zazirati. Ali ima i onih koji to vole, kojima
je to drago, kojima je omiljena balkanska kuhinja, no i rizi-bizi.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE