HERCEGOVINA U UN-u

Hercegovina u Ujedinjenim narodima

unMožda to Reisu-l-ulema Mustafa Cerić ne zna, ali (i) Hercegovina je članica Ujedinjenih naroda. Skupa s Bosnom. Ako nas čak, mimo naše volje, reduciraju na njen zapadni dio, ja bih se još uvijek pitao: ako može Istočni Timor, zašto ne može Zapadna Hercegovina.

Piše: Ivan Šimić

Njegovo zalaganje za „bosanski identitet“ u nedavnom intervjuu Dnevnom avazu, ne prvi put, razotkriva dugoročnu političku i nacionalnu strategiju bošnjačke političke elite u Bosni i Hercegovini. Legitimnu samo u onoj mjeri u kojoj ne poništava povjesne, nacionalne i „identitetske“ odabire hrvatskoga i srpskoga naroda.

Ta kovanica je toliko sadržajno, simbolički i semantički pogrešna kao kad bi stanovnicima Tobaga bio silom nametan „trinidadski identitet“.

Gospodin Cerić bezuspješno dovodi u pitanje analogije između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. U smislu zabluda „većinskoga“ naroda, te analogije su toliko notorne da ih je svjestan i sam Milorad Dodik. Srbi su barem bili (ne)dovoljno mudri te nam podvaljivali sveobuhvatni „jugoslavenski identitet“, ali se opet „iz aviona“ vidjelo što se iza toga krije.

Premda su u nekadašnjoj umjetnoj tvorevini Jugoslaviji, a zbog sličnih zadiranja u prirodna prava i identitet, samo dva od sedam naroda (republika/pokrajina/entiteta) htjela bitno redefinirati odnose ili čak stvoriti neovisne države, povijesna nužnost realizacije neotuđivih prava nije se mogla izbjeći. Samoodređenje naroda, kao vrhunsko načelo pravednoga međunarodnoga poretka i čimbenik dugoročne stabilnosti, ušlo je i u Povelju Ujedinjenih naroda.

Današnja Bosna i Hercegovina, za koju dva od tri naroda (ne nacionalne manjine) misle da je nepravedna, jedan zato što mu se postojeći entitet stalno dovodi u pitanje, drugi zato što mu se osporava pravo na vlastiti entitet, nikako ne može računati na dugoročnu održivost, a još manje na nekakav zajednički identitet. Hrvatima (pretpostavljam i Srbima) dovoljan je jedan nacionalni identitet.

Ako je igdje u Europi ikakav „nadnacionalni“ identitet i bio stvoren, on nije izdržao test vremena. Što su većinski narodi u višenacionalnim državama bili uvjereniji da mogu imati „sve“, to su se te države brže raspadale. Srbi bi, da je kotač povijesti moguće vratiti unatrag, objeručke prihvatili Tuđmanov plan o konfederaciji republika iz 1990. Na taj način ne bi svi Srbi bili u jednoj republici, ali bi barem bili u jednoj državi. Maksimalistička srpska politika poricanja posebnosti naroda/republika i nastojanje da se stvori „jugoslavenski identitet“ s dominacijom srpskoga naroda, doveo je do krvavog raspada Jugoslavije.

Bošnjačka politika koja bi danas htjela imati sve „stoposto ili ništa“, radi istu pogrešku. Svi Bošnjaci Bosne i Hercegovine u revidiranim nacionalnim planovima Hrvata (a čini mi se i Srba) bili bi u istoj državi, podjeljeni tek u tri (neekskluzivna) nacionalna entiteta, bošnjačkom, hrvatskom i srpskom. I to ne bi bio smak svijeta i propast bošnjačkoga naroda, već, naprotiv, to bi mu donijelo prosperitet.

Hrvati su se odrekli svojih maksimalističkih zahtjeva (etničke i povijesne granice, „hrvatsko cvijeće“, Drina itd.) i prihvatili državu Bosnu i Hercegovinu kao geopolitičku realnost i Bošnjake kao narod (naciju). Ali ne bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu. Ne Bosnu i Hercegovinu po mjeri „temeljnog“ naroda, već Bosnu i Hercegovinu kao federaciju triju nacionalnih entiteta.

Bosanski identitet kao identitet Bošnjaka u Bosni (i Hercegovini) je nešto što je samorazumljivo i prihvatljivo. To je identitet za čije odlike ja imam mnoga oduševljenja, koji mi je prihvatljiv kao ravnopravan partner u trojedinoj zajedničkoj državi. Ali baš zato tom identitetu ne treba kompromitacija kroz političku majorizaciju „manjih“, a u koju upadaju „veći“ narodi u višenacionalnim državama.

Da su bošnjački političari imali širinu i još davno prihvatili „ustupak“ hrvatskim idejama u Bosni i Hercegovini, danas bismo imali „pravedniji mir“ i za Bošnjake i za Hrvate, danas bismo imali hrvatski i bošnjački entitet na barem 57% teritorija BiH, kako je to zakašnjelo predviđao Washingtonski sporazum.

Insistiranje na „bosanskom identitetu“ neodgovorna je i slijepa tlapnja koja izravno generira centrifugalne sile u Bosni i Hercegovini. Utopističko nastojanje da se dobije „100%“ (bosanska nadnacija, administrativno-teritorijalnim podjela bez nacionalnog predznaka i kriterija, jedan čovjek-jedan glas) radikalizira srpske i hrvatske zahtjeve. Ono može dovesti od podjele države. Stoga bošnjački političari moraju prestati predstavljati troentitetsku Bosnu i Hercegovinu kao „ništa“ u nacionalnom smislu. Bošnjački entitet donio bi puninu nacionalnoga razvoja Bošnjaka, bio bi jamstvo opstojnosti bošnjačkoga naroda i u druga dva bh entiteta.

Koliko god se neslagao s Reisom, on mi je još uvijek draži i bliži od, recimo, Zlatka Lagumdžije, Gradimira Gojera ili Željka Komšića. Možda i od Slave Kukića. Čovjek koji vjeruje da Boga (Allaha) ima, u konačnici će bolje znati prepoznati što su to realni i ostvarivi interesi vlastitoga naroda, i znati bolje uskladiti te interese s interesima druga dva naroda.

Povijesna nepravda Hrvatima i (naročito) Bošnjacima jest napravljena, ali to nije prva nepopravljiva povijesna nepravda na ovim prostorima. Zato ona ne smije biti jedini ili odlučujući motiv kod projektiranja budućnosti. Podebljanje hrvatske Posavine ili Srebrenica u bošnjačkom entitetu primjeri su opravdanih i ostvarivih nacionalnih ciljeva, odnosno izvedivog ispravljanja zadnje u nizu povijesnih nepravdi. Založimo se za uravnoteženo, ostvarivo i održivo rješenje. Unitarna ili dvoentitetska Bosna i Hercegovina to nije.

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE