PRIČA O MIRI MIOČU

Povratnik koji je svojim ulaganjima gospodarski preporodio šujički kraj

Arhiva, Povratnička priča Komentiraj prvi

“Kupio sam tvornicu u kojoj je radio moj otac”

U tvornicu sam odlučio investirati kada sam vidio da bi se mogla ugasiti. Nisam mogao dopustiti da nestane hraniteljica šujičkog kraja, koja je othranila mene i cijelu moju obitelj.

Nijemci nas smatraju strancima, a ako izgubimo pravo glasa i u Hrvatskoj bit ćemo stranci i u vlastitoj domovini, što bi zaista bilo apsurdno. Želim upitati oporbenjake:- Gospodo, kome mi iseljenici zapravo pripadamo, kada nas nitko ne treba?

Kada se krajem sedamdesetih godina zaputio u Njemačku iz svoje rodne Šujice, Miro Mioč nije ni sanjao da će jednog dana postati ugledni poslovni čovjek. Mislio je u Frankfurtu ostati godinu, dvije, da nešto zaradi, a onda se vratiti kući. Ipak, sudbina je htjela drugačije. Ugostitelj po struci, svoj je zanat “ispekao” u poznatim hrvatskim turističkim središtima poput Dubrovnika, Splita i Zagreba, a lijepo se ubrzo snašao i u novoj sredini. Godina za godinom prolazile su brzo, a poslovni uspjesi bivali su sve veći. Prije nekoliko godina preuzeo je vođenje poznate gradske ugostiteljske kuće “Burgerhaus” u Obertshausenu.

Poznato je da Nijemci takve objekte daju u ruke samo povjerljivim i stručnim kadrovima, pa je ovaj posao za našeg ugostitelja bio pravi poslovni izazov. Ali to nije sve. Gospodin Mioč nikada nije zaboravio svoju rodnu grudu, dragu mu Šujicu i Hrvatsku. Među prvima pomogao je domovini u najtežim trenutcima zajedno s brojnim nasijencima organizirajući razne humanitarne priredbe i prikupljanje pomoći. I za vrijeme rata, kada je njegova Šujica bila zasipana kišom granata, odlučio se na povratak i ulaganju u tamošnju drvnu industriju. Mnogi će kazati kako je to bio zaista hrabar potez, jer u takav rizik nije se bilo lako upustati, posebice u vremena kada se nije mogla s lakoćom razaznati budućnost. Ipak, Miro Mioč ju je vidio, što potvrđuju i današnji dobri poslovni rezultati.

Brzi poslovni uspjeh

-Pokraj svega mislim da čovjek u životu ima neku svoju crtu vodilju, nešto što nazivamo sudbinom. Uvijek sam razmišljao o povratku i o tome kako ću živjeti u svom rodnom kraju. Blještavilo Zapada nikada me nije posebno činilo sretnim. Kad sam stigao u Njemačku, pred Božić 1977. godine, nisam tada nikoga poznavao niti se kome mogao obratiti za pomoć. Tu sam jednostavno zalutao i polako, iz mjeseca u mjesec, vrata su mi se jednostavno otvarala. Vrlo brzo sam shvatio što mi je činiti, da bih mogao poslovno opstati i uspjeti. Konkurencija je tu u Njemačkoj zaista velika, posebice u ugostiteljstvu. U međuvremenu, u domovini se događaju pretvorbe, privatizacije. Osjećao sam da i ja imam pravo na ulaganje, jer nisam sve godina ovdje spavao. Tesko zarađenu ušteđevinu želio sam uložiti negdje u Hrvatskoj. Nažalost u dva pokušaja kupovine tvrtki nisam uspio, iako sam ponudio najbolje uvjete. Kad sam vidio da to ne prolazi, a radilo se o ulaganjima u turizam, onda sam odlučio pomoći svome kraju. Vukle su me zaista velike emocije, a posebno ta tvornica u Šujici koja je bila na izdisaju, a prije je zapošljavala dvjestotinjak radnika. Mislio sam: gdje će ti ljudi na ulicu, od čega će živjeti njihove obitelji; kakva je zapravo budućnost mjesta kojemu se zatvara tvornica - majka hraniteljica. I emocije su presudile; posebno kada sam se sjetio svoga pokojnog oca. Ja sam mu bio najmlađe, deseto, dijete a živjeli smo teško. Radio je u toj tvornici da bi nama donio nešto malo kruha i u tome je uspio. Podigao nas je na noge, a trojica braće, u ono vrijeme, završila su fakultete. Mislio sam o tome što bi sada rekao moj otac, kako bi bio sretan i ponosan videći mene na čelu te iste tvornice. I moram biti iskren, takve emocije bile su presudne u odluci: tvornica se ne smije zatvoriti.

Uspjeh unatoč konkurenciji

Zajedno s čelnicima tomislavgradske općine, s kojom jako lijepo surađujem, razradio sam sve mogućnosti ulaganja. I njihova želja bila je - zaposliti ljude. Mislim da smo zajedničkim snagama do sada u tome uspjeli. Istina, broj radnika je manji nego prije, ali za svakoga tko želi raditi ima i bit će mjesta. Ja sam se obvezao da ću preuzeti sva dugovanja, a i potraživanja bivše tvorničke uprave i radnike, ali ne i neradnike. Tvrdim da je danas moje poduzeće na stabilnim nogama. Sanirali smo velika oštećenja, modernizirali pogone, kupili potrebne strojeve, osmislili finalizaciju proizvodnje. Tu proizvodimo brodski pod, lamperiju, raznu ambalažu, posebno palete koje su tražene na našem tržišu. Za plasman drugih proizvoda, rezanu građu, imamo možda sreću, u ovoj našoj hrvatskoj nesreći. Obnova u tijeku, kuće se moraju sanirati, pa i tu imamo dosta posla. A što je vrlo značajno, imamo izobilje sirovine jer šume u našem kraju su izvanredne. Problem je jedino naplata. To ide zaista teško i dugo se čeka. Oko 90 posto robe plasiramo na hrvatsko tržište, a nešto izvozimo i za Daleki istok. Na njemačko i austrijsko tržište nije nimalo lako plasirati proizvode, jer je konkurencija na tim tržištima jako rigorozna.

Uskoro i hotel

Dugogodišnji san ovog uspješnog hrvatskog poslovnog čovjeka, koji je na Zapadu stekao ugled, znanje i imanje, bio je u mjestu izgraditi i hotel. Ne krije da od te svoje zamisli nikada nije odustao. Vjeruje kako će već uskoro realizirati takav projekt i opet ponuditi nešto novo i kvalitetno ugostiteljstvu tomislavgradske općine. Miočev hotel trebao bi biti izgrađen po uzoru na njemačke hotele.

Na poslijetku, jedan takav objekat zadovoljio bi potrebe visokog turizma ovog kraja u budućnosti. Do tada startat ce poslovno i Miočevih četvoro djece od kojih neki već pokazuju sklonost ugostiteljstvu kao obiteljskom naslijeđu. Djeca još uvijek u Njemačkoj polaze školu, ali svaki slobodni trenutak koriste da odu do Šujice. Tako mnogi za Mioče kažu da su jednom nogom u domovini, a drugom u Njemačkoj. Valjda ce tako biti još dok djeca ne završe školu, a onda uslijediti povratak.

-Vidite, u posljednje vrijeme mnoge naše iseljenike širom svijeta, a posebno u Njemačkoj, smetaju razni pokušaji koji stižu iz redova oporbenih čelnika, a svode se na oduzimanje prava glasa našim iseljenicima. Mislim da je to težak udarac za naše ljude, koji su pomogli i sigurno bi opet bili prvi u redovima za pomoć Hrvatskoj. Kada su svojevremeno ugošćivali gospodina prof. Zdravka Tomca, Ivicu Račana, Gotovca i druge, onda su iseljenici bili jako dobri, a sada bi im trebalo nažalost oduzeti pravo glasa. Nijemci nas smatraju strancima, a ako izgubimo pravo glasa i u Hrvatskoj bit ćemo stranci i u vlastitoj domovini, što bi zaista bilo apsurdno. Onda želim upitati oporbenjake:- Gospodo, kome mi iseljenici zapravo pripadamo, kada nas nitko ne treba?. U svakom slučaju, potrebno je da se u Hrvatskom Saboru čuje glas zastupnika iz iseljeništva, jer oni su taj most koji nas ovdje spaja s domovinom - veli nam Miro Mioč, naš iseljenik - povratnik koji već nekoliko godina živi na relaciji Frankfurt-Šujica. Ipak kada tijekom iduće godine bude izgrađena njihova obiteljska kuća, Miočevi se vraćaju i definitivno u svoj rodni kraj odakle su prije dvadesetak godina krenuli u “bijeli svijet”, u potragu za boljom buducnošću.. Tu budućnost uspjeli su pronaći zahvaljujući marljivom radu i odricanju.

Zoran Roko Paškov, Dom i svijet, 1998.

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE