ŠOVINIZAM HERCEGOVAČKIH ANTIFAŠISTA

DOKUMENTI PROTIV GLASA "SAVEZA BORACA I ANTIFAŠISTA NOR-A"

Priopćenje za javnost Biskupskog ordinarijata u Mostaru

Optužbe

U mostarskom Dnevnom listu, od 21. listopada 2008., u tekstu novinara G. Leke, u vezi s biskupijskim zemljištem pod Partizanskim spomenikom u Mostaru, stoji kako «iz tzv. Saveza boraca i antifašista NOR-a ističu, bez obzira na postojanje valjanih dokumenata, da zemljište nikad nije bilo crkveno. „To nije bilo njihovo i nema im od toga ništa. Mislim da je to bilo općinsko ili od ljudi koji su tu imali vinograde….“», izjavio je Alija Bijavica, predsjednik Županijskog odbora toga saveza.

Uokvirena je i izjava Radmila Andrića, nekadašnjega gradonačelnika Mostara, sadašnjega predsjednika Odbora za obnovu Partizanskoga spomenika u Mostaru, koja u cijelosti glasi: „To je zemljište upisano u katastar na ime Grada Mostara. Je li to nekada pripadalo Crkvi, ne znam. Koliko ja znam, 60-ih godina prošlog stoljeća isplatili smo nekim Jurićima novac za to zemljište. Točno je da je biskup tu imao neke vinograde, ali ne na mjestu gdje se danas nalazi spomen-groblje. Da bi se ta ideja realizirala, da oduzmu lokaciju, oni su pokrenuli organizirano vandalsko rušenje spomenika. Tvrdim da je sve što je urađeno na partizanskom groblju djelo klerofašista. Tamo ima križeva, kukastih križeva, pa ustaških znakova. Nisam daleko od toga da pomislim da je sve to rađeno po odluci biskupa Ratka Perića“, optužuje Radmilo Andrić.

Što je po srijedi?

Šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je gradska uprava Mostara odlučila podignuti spomenik poginulim partizanima u vrijeme Drugoga svjetskog rata na današnjem mjestu, niz obronak prema ulici Blagoja Parovića, danas ulica Petra Krešimira IV., oduzela je dio zemljišta kojemu je gruntovnički vlasnik Biskupija mostarsko-duvanjska i trebinjska. Prema Rješenju Narodnog odbora općine Mostar, VL Broj: 04/I-1976/1., od 6. ožujka 1961., navodimo doslovno:

«k. č. 386/1 - vinograd „Glavica“ u površini od 1151 m2 up. u zk. ul. broj 2685 k. o. Mostar, vlasništvo Biskupije Mostarsko-duvanjske i Trebinjske;

k. č. 369 - vinograd „Glavica“ u površini od 1030 m2 up. u zk. ul. broj 3914 k. o. Mostar, vlasništvo Rimokatoličke biskupije Mostar;

predaju se u posjed Narodnom odboru Opštine Mostar radi izgradnje Partizanskog groblja na području „Glavice“, „Bara“ i Bijelog Brijega u Mostaru.»

Pod brojem IV. stoji: «Zemljišno-knjižni ured Sreskog suda Mostar izvršiće uknjižbu prava predaje u posjed i korištenja u korist Narodnog odbora Opštine Mostar, saglasno propisima tačke 14 najamnih zgrada i gradjevinskih zemljišta /Sl. list FNRJ broj 49/59.»

A za to je „Sreski sud u Mostaru“ izdao Rješenje, Posl. broj DN: 489/61, od 13. ožujka 1961. Tako dokumenti iz 1961. pišu o oduzimanju 2.181m2 biskupijskoga posjeda, a onako gore gosp. Bijavica i gosp. Andrić danas neprovjereno, nepromišljeno pa stoga posve neodgovorno misle i tvrde.

Budući da je svojedobno nacionalizirana čitava Glavica, a ne samo taj dio pokriven Partizanskim spomenikom, uprava grada Mostara samo je obavijestila vlasnika zemljišta, Biskupiju Mostarsko-duvanjsku i Trebinjsku, o svome nasilnu činu. Izgradnju Partizanskoga spomenika povjerila je 1965. godine beogradskom arhitektu Bogdanu Bogdanoviću.

Katedrala i Partizanski spomenik

Nakon što je Biskupiji oduzeto zemljište na Rondou kao i sav materijal pripremljen za izgradnju Katedrale, biskup Petar Čule, nakon 25 godina traženja lokacije, i iz zatvora (1948.-1957.) i izvan zatvora, jedva je dobio vlažan prostor uz Radoblju da započne gradnju Katedrale, 1975., i dovrši je 1980. godine. A uvjet je gradske uprave bio da ni na koji način Katedrala ne smije zasjeniti Partizanski spomenik: ni izgledom, ni visinom, ni tornjem, čak ne smije biti ni vidljivi križ! Biskupija se morala u svojem projektu držati toga boračko-partizanskoga zahtjeva ako je htjela ikakvu katedralu, 100 godina nakon uspostave redovite biskupske vlasti u Mostaru.

Ratne razvaline

U vrijeme posljednjega rata cio grad Mostar, pa prema tomu i sama Katedrala i sam Partizanski spomenik, i sve druge religiozne zgrade i sve kulturne građevine doživjele su sudbinu oskvrnjenja, rušenja, uništenja. Katedrala se obnavlja u religiozno sastajalište, Partizanski spomenik postaje sastajalište gradskih iglaša, koji ne samo oskvrnjuju grad Mostar, nego udaraju i na vlastiti život.

Bivši gradonačelnik

I evo sada javlja se bivši gradonačelnik Mostara, Radmilo Andrić, koji izričito „tvrdi“ i izravno optužuje biskupa Perića da je po njegovoj „odluci“ „organizirano vandalsko rušenje spomenika“, da su to, po njegovoj dakle odluci, uradili „klerofašisti“, da su razasuli „križeve, kukaste križeve, pa ustaške znakove“ na tome groblju. Ozbiljno pitamo bivšega gradonačelnika: Hoće li moći iznijeti činjenične dokaze na mostarskom sudu za te svoje teške „tvrdnje“? Na sudu, gdje se ovakve emocionalne uvrede ne uzimaju kao argumenti nego se sankcioniraju? A na sudu javnosti pitamo gosp. Andrića kako se nije maknuo od razdoblja svoga gradonačelništva s obzirom na optužbe na račun Katoličke Crkve? I kako se kao razuman čovjek ne vodi zdravim principom da se najprije ispita o čijem se zemljištu radi, kako bi progovorila pravda koja nas sve obvezuje, a ne nasilje koje se onako ozakonjuje?

Trpjeli smo javne nepravde da su Katoličku Crkvu, konkretno ovu Biskupiju, razni borci u vrijeme svoje 45 godišnje uprave mogli medijski optuživati, fizički progoniti koliko su htjeli, oduzimati joj zemlju i zgrade, zabranjivati gradnju religioznih objekata, biskupe i svećenike bacati u zatvore, ali kako danas u ovoj demokratskoj slobodi nastavljaju istim stupnjem svoga anticrkvenoga i antireligioznoga kompleksa od kojega se još uvijek mora liječiti ovo društvo, pa i putem ovakva javnog priopćenja.

Vezana vijest: Kakva će biti sudbina Partizanskog spomenika nakon što Crkva zatraži povrat zemljišta?

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade