RAŠOMON OKO BOZANIĆA

Ryūnosuke Akutagawa napisao je god. 1915. priču „Rashomon“...

Razbojnik zaskoči u šumi plemića i njegovu suprugu. Njega sveže konopcem uz drvo, a nju siluje. Poslije plemić pogine, a žena pobjegne u budistički hram. Obična, reklo bi se, srednjovjekovna priča o zločinu. Krivo. Običan je možda događaj. Priča je neobična. Ona se zbiva na sudu. O događaju - različito, ali podjednako uvjerljivo - izvješćuju sudionici i svjedoci. Svi oni, okrivljujući druge, grade povoljnu sliku o sebi. Za ubojstvo optužuju razbojnika. On i sam priznaje zločin. Na kraju, preko vračare, svjedoči pokojnikova duša. Ona, podjednako uvjerljivo, opovrgava sve prethodne priče. Žena je, veli, nakon silovanja htjela otići s razbojnikom. Preklinjala ga: „Za ljubav, ubij toga čovjeka!“ Zločinca je time ganula. Ali on nije učinio što je ona tražila. Naprotiv, zarobljeniku je prerezao konopac i pobjegao. Plemića nitko nije ubio. On je počinio samoubojstvo. Nije mogao živjeti u sjeni izdajstva. - Tako je Akutagawa zapadnjačku misao o relativnosti i pluralnosti istine presadio u Japan. A kada je god. 1950. njegov sunarodnjak Akira Kurosawa priču pretvorio u film, ta se misao pod imenom „rašomon“ rasprostranila po cijelom svijetu.


Što će ovdje ta priča? Ona, kao prispodoba, dubinski osvjetljuje tumačenja događaja koji se nedavno zbio u polutami sakralnoga prostora u Zagrebu.

Nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić, predvodio je 25. lipnja 2008. u prigodi Dana državnosti svečanu misu u župnoj crkvi sv. Marka. Euharistijskomu slavlju pribivali su u ime vlasti predsjednik Republike Stjepan Mesić, predsjednik Sabora Luka Bebić, predsjednik Vlade Ivo Sanader i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Kardinal je u propovijedi ustvrdio da su neovisnost i državnost vjernicima «prostor i ozračje za više dobra, za više Božje prisutnosti, za više ljudskosti». - Radujemo se - nastavio je kardinal - napretku Domovine, cijenimo odgovorno i nesebično zauzimanje ljudi na vlasti, prepoznajemo revnost odgovornih i napredak Hrvatske na putu prema punom članstvu u EU, ali žalosti nas dojam da se u hrvatskomu društvu gradi podanički mentalitet, da se pokušavaju nametnuti pritisci pojedinih interesnih skupina pod izlikom: «To od nas traži Europa.» To je međutim, poručio je kardinal, laž i manipulacija hrvatskim građanima. Propovijed je zaokružio mišlju da «i domovini Hrvatskoj treba stvoriti prostor za očitovanje ponosa koji je izgrađen na ljubavi».


Propovijed lijepa, ali vrlo općenita. Kardinal, reklo bi se, govori sa stajališta vječnosti. Malo su mu u neskladu ozračje «za više Božje prisutnosti» i članstvo u Europskoj uniji. Unija je, kao što znamo, odbila unijeti kršćanstvo u svoje temeljne dokumente. Sjećamo se i da je kardinal čestitao državnoj vlasti na hrvatskoj kandidaturi za članstvo u toj bezbožničkoj udruzi. A znamo i čime je hrvatska vlast platila bruxellesku milost: pristankom na regionalni okvir Zapadnoga Balkana, prihvaćanjem lažne optužbe da je hrvatski Domovinski rat bio «udruženi zločinački pothvat» protiv srpske narodne manjine u Hrvatskoj, hajkom na generala Antu Gotovinu, odricanjem od hrvatskoga suverenog prava na isključivi gospodarski pojas na Jadranu. Nekako nestvarno djeluje u takvim okolnostima poziv na stvaranje prostora za očitovanje hrvatskoga ponosa.


Što je kardinal konkretno kritizirao, znali su samo on i predstavnici vlasti. A oni su šutjeli kao zaliveni. Komentatori su stoga zamjerili Bozaniću što nije rekao tko to u hrvatskomu društvu izgrađuje podanički mentalitet, tko laže i manipulira hrvatskim građanima. Nedostatak obavijesti dogradili su promašenim spekulacijama. Ali oba su visokonakladna dnevna lista (i njemački Jutarnji i austrijski Večernji) protumačila propovijed kao napadaj Katoličke crkve na državnu vlast. A onda je Sanader, pritiješnjen novinarskim pitanjima, izjavio da Bozanić nije kritizirao vlast. Kardinal je, veli, mislio nešto drugo. Slična se izjava u prvi mah čula i s Kaptola. Da se nije doznalo o čemu je riječ, moglo je na tomu i ostati.


Doista, ako se pomnije pogleda prizor u crkvi sv. Marka i pročita Bozanićeva poruka, Sanaderovo se tumačenje čini prilično uvjerljivim.


Fizički su oltaru bili najbliži Mesić, Bebić, Sanader, Bandić. A kakvi su to ljudi? Mesić baza s oznašima i udbašima «po šumama i gorama». Bebić ističe da je stupio u HDZ zato što je Franjo Tuđman bio Titov general. Sanader izbacuje geslo: «Fašizam - ne! Antifašizam - da!» To, najblaže rečeno, zvuči smiješno. Rečenica i sintaktički i ideološki podsjeća na Ivicu Račana. Sadržajno nema nikakva uporišta ni u hrvatskoj prošlosti ni u hrvatskoj sadašnjosti. U Hrvatskoj su, zna to i neuk čovjek, fašizam i antifašizam prazne plitice neodržive ćudoredne tezulje. Od početka god. 2000. vlast na toj komunističkoj tezulji opet uporno, bez prestanka, mjeri povijesnu okrutnost. Okrutnost hrvatskoga suverenizma i okrutnost jugoslavenskoga integracionizma. Prvu, količinski manju, koja je pogodila protivnike hrvatske državnosti, osuđuje kao «fašizam»; drugu, količinski mnogostruko veću, koja je pogodila pristaše hrvatske državnosti, veliča kao «antifašizam». Vlasti, naravno, nije do prošlosti. Što će joj onda ta pasatistička ludost? Radi sadašnjosti i budućnosti. Ona tom formulom implicitno, a ponekad i eksplicitno, ćudoredno osuđuje današnji hrvatski suverenizam, a veliča svoj europski integracionizam. A Bandić? Kao predstavnik lokalne vlasti, on se samo busa u svoja katolička prsa i ponosi svojim negdašnjim članstvom u SKH.


Tim i takvim vjernicima, komentirala je prigušena tramvajska javnost, kardinal tumači neovisnost i državnost kao prostor i ozračje za više dobra, za više Božje prisutnosti, za više ljudskosti! Što je Bozaniću? Zar ne vidi da krsti jarce?!


A onda, nakon Gay Pridea, prolomi se kao grom iz vedra neba priopćenje Hrvatske biskupske konferencije. Ono napokon otklanja dvojbe o Bozanićevoj propovijedi. Potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, priopćuju biskupi, laže i manipulira imenom HBK kada tvrdi da Crkva više nema primjedaba na prijedlog Zakona o suzbijanju diskriminacije koji homoseksualcima omogućuje posvajanje djece i uvodi pojmove rodnoga i spolnoga identiteta. Iz Vlade brzo odgovaraju: Biskupi lažu i manipuliraju. I tako, više puta na dan, udara Kaptol na Grič, Grič na Kaptol. Andrija Hebrang odapinje, doduše lažnu, ali najotrovniju strijelu: Između Crkve i Europe morali smo izabrati Europu.


Neki su ateisti i agnostici nekoć jako voljeli Bozanića jer ih je, među ostalim, i njegov govor o «grijehu struktura» god. 2000. doveo na vlast. Oni danas likuju. Ne mogu mu oprostiti što je na prošlim izborima podupro Ivu Sanadera i njegov HDZ. Bozaniću, vele oni, tako i treba! Mogao je znati da će oni koji su kao hrvatski nacionalisti, birajući između Hrvatske i Europe, izabrali Europu, budu li kao katolici birali između Crkve i Europe, opet izabrati Europu. Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.


No da se vidi što je tu što, nema druge, treba pročitati Akutagawinu priču. Ona kaže: Svi lažu. Istina je samo da je plemić mrtav. Nije mogao živjeti u sjeni izdajstva.


Benjamin Tolić

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE