HRVATSKA NAKON IRSKOG ODBIJANJA EU

eu_flagKako nam ne bi bilo dosadno, nastavlja se trošenje nacionalne energije na interpretiranje vijesti koje dolaze iz EU nakon irskog referenduma. Nakon Mesićevog ‘Pacta sunt servanda’ (kao da je birokratsko obećanje da će Hrvatska ući u EU svemu unatoč nekakva pakt, dolazi nam sada jasna Sarkozyjeva izjava da bez izglasavanja Lisabonskog ugovora od svih članica unije, nema prijeme novih članica. Jedan od lokalnih političkih mudraca (Sanader) rekao je ovih dana da ako nas EU doista želi u EU ‘da će biti jednostavno donijeti par amandmana na ugovor iz Nice i omogućiti Hrvatskoj ulazak u članstvo. Tako se to, naravno, čini onima koji su naučeni na lakoću vladanja u stilu srednjevjekovnih knezova.
Najnovija Sarkozyjeva izjava dolazi nakon nedavnog ispitivanja hrvatske javnosti koje je pokazalo da je 60% javnosti protiv ili je ravnodušno prema članstvu u EU. Na izvjestan način, hrvatska javnost je iako neinformirana, ipak sposobna nekim šestim čulom osjetiti da je ovaj europski projekt hrvatske političke elite doista projekt elite a ne izraz općenarodne potrebe da ponovno ulazi u nekakve nad-državne integracije. Oholost s kojim se vladajuća poltička garniture odnosi prema tekućim problemima hrvatske države, pokušavajući kroz projekt približavanja EU cjelokupnu duhovnu energiju države usmjeriti samo na taj jedan cilj koji ne će riješti ništa, nadmašuje svaki maštu. Mediji su nedavno objavili i dva dana se bavili činjenicom da je Sanader postao potpredsjednik nekakve međunarodne udruge pučkih stranaka (ili tako nešto) kao da to nešto mijenja u svakodnevnom životu Hrvatske ili njezinih građana, pokazujući zapravo kako je međunarodna orjentacija hrvatske politike zapravo zadovoljavanje nečije taštine.

Sarkozy je rekavši doslovno da se 'ne može širenjem rušiti Europu' zapravo rekao da se tijekom francuskog mandata na čelu EU Hrvatska ne će maknuti s mjesta u svojim nastojanjima da se približi Uniji. Nakon ovoga treba očekivati opću šutnju hrvatskih političara iako će se Mesić vjerojatno teško suzdržati od neke nove mudrosti (iz kuhinje Bude Lončara) kojom će potvrditi svoju poslovičnu političku vještinu. No, kako zapravo izgleda stanje u Uniji nakon irskog 'ne'?

Unija sada ulazi, kao i nakon francuskog te nizozemskog 'ne' 2005 godine, u razdoblje 'dubokog promišljanja' (deep reflection). Time bi se trebalo sugerirati da slijedi duboko zagledanje u europsku dušu; razdoblje filozofske analize ili štogod slično tome. U stvarnosti, brod europske ideje nasukao se na hridinu bahatosti eurobirokracije koja je uvodeći kontinent u 'doba jedinstva' obećavala demokratsku kontrolu tog procesa a u stvarnosti je poduzela sve da Uniju organizira tako da taj proces u potpunosti diskvalificira. Danas je teško govoriti o tome koliko bi država ratificiralo ne samo Lisabonski sporazum već i ugovor iz Nice da su u svim državama Unije bili provedeni referendumi. No i neupućenima jasno je da ni od jednog ni od drugog europskog dokumenta ne bi bilo ništa da se zakonske odredbe o referendumima nije izigralo gdje god je to bilo moguće. 'Duboko promišljanje' pokazalo se kao razdoblje birokratskog manevriranja tj nalaženje načina da se izigra volja izražena na referendumima tamo gdje Lisabonski ugovor nije odobren. Vrhunac tog izigravanja je pretvaranje europskog Ustava u Lisabonski ugovor promjenom naslova na prvoj stranici toga teksta koji je malo tko pročitao jer je potpuno nečitljiv i nerazumljiv. (Na webu se može naći Reader's Friendly Edition of Lisbon Treaty što se dade prevesti kao 'Čitljiva verzija Lisabonskog ugovora'!)

Manuel Barroso, predsjednik EU izjavio je da se 'ne može dopustiti da propadne energija utrošena u transformaciju Europe', sugerirajući tako će Lisabonski ugovor kad-tad biti prihvaćen, bez obzira ne irski 'ne'.

Ovakve reakcije bolje od bilo čega pokazuju da europska birokracija zapravo ne treba europsko stanovništvo, da se ova europska transformacija provodi s njim i bez njega iako tobože, 'za njega'. U ovakvim temeljnim transformacijama bilo bi ze pretpostaviti da se na referendum iznose dogovorene postavke o kojima je postignuta suglasnost. Na jednak način se odvijaju međunarodni pregovori koji završavaju sporazumom kojeg potpisuju predsjednici država – nikome naravno i ne pada na pamet da se dolazi na potpisivanje nečega što prije nije usaglašeno pregovorima. No u ovome slučaju, jedna strana u tim pregovorima je europska populacija, tobože uključena u 'europski projekt' i ta strana, nedovoljno ubijena političkom propagandom ipak ponekad digne glas, kao nedavno u Irskoj. Drugim riječima, na potpis se donosi bjanko mjenica.

Nigel Farage, predsjednik britanske Independence Party optužio je glavninu europskih političara da '... ignoriraju birače, uništavaju demokraciju i tako pokazuju da nema ničega što bi ih moglo zaustaviti, stvarajući tako novi fenomen – Europski nacionalizam'.

Manuel Barroso je pak sa svoje strane optužio europske europske vlade da Lisabonski ugovor i europske institucije upotrebljavaju kao dežurne krivce za sve što se događa u pojedinim državama te na taj način stvaraju mogućnosti za negativnosti poput propalog irskog referenduma, ostavljajući otvorena vrata populizmu. Očito, 'populizam' je ovdje pojava koja se sastoji u davanju takvih informacija populaciji koje padaju na plodno tlo, poput npr argumenta irskih euroskeptika da će EU uvesti u Irsku mogućnost legalnog pobačaja. Irci mahom stoje iza zabrane pobačaja a način na koji se uvodi europsko zakonodavstvo u državama Unije ne daje nimalo garancija da se na sličan način ne će početi mijenjati i posve lokalne zakonske odredbe. Danas je naime posve nemoguće odrediti što će se i kako mijenjati u državnim zakonskim odredbama i hoće li se uopće lokalni zakoni moći održati pred poplavom europskog zakonodavstva.

Iako je europska populacija možda poluslijepa, nije glupa. Kad se danas hrvatski političari zgražaju nad irskim 'bezobrazlukom' i izricanjem 'ne' na referendumu, nakon što je Irska dobila od Unije preko trideset milijardi Eura postavši pri tom pravo industrijsko čudo, oni zaboravljau da im dok su dobijali taj novac nitko nije rekao da će to morati jednom platiti i odricanjem od državnog suvereniteta i selidbe parlamenta u Bruxelles (zasad samo figurativno ali za koju godinu i doslovno).

Za razliku od Irske, Hrvatska je EU dobila sitniš uglavnom usmjeren na tzv modernizaciju države i uprave što samo po sebi nije loše. Ali, ono po čemu se prepoznaje prave namjere su motivi. Katastrofalno stanje zemljišnih knjiga u Hrvatskoj popravljeno je upravo novcem dobijenim od Unije. No ne radi se dobrim namjerama ili samaritanstvu. Radi se naprosto o tome da europski novac treba 'čisti' teren; situaciju u kojoj je jednu polurazvijenu južnoeurpsku državu moguće otkupiti bez previše komplikacija. I to je ono najvažnije što treba imati na umu: Hrvatsku nitko ne zove u Uniju. Nju tamo vuku hrvatsku političari inspirirani životom europske birokracije, prodajući državu unaprijed plaćajući tako ulaznicu. Boljeg dokaza od Jadranskog gospodarskog pojasa za ovu tvrdnju nema. Zbog svega toga treba čestitati Ircima koji su kapitalizirali irski put do Unije a da pri tom nisu potpuno kapitulirali.

Spectator
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE