BOŽJE STADO TREBA PASTIRE, BOŽJA ŽETVA ŽETEOCE
Nedjeljna Liturgija
BOŽJE STADO TREBA PASTIRE, BOŽJA ŽETVA ŽETEOCE
JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A – 15. lipnja 2008.
Tekstovi: Izl 19, 2-6a; Rim 5, 6-11; Mt 9, 36-10,8
Uvod u pokajnički čin
Kao vaš svećenik, srdačno vas pozdravljam, braćo i sestre, kod ovoga Misnog slavlja. Zadaća koju mi je Isus dao jest navješćivati vam i tumačiti Božju riječ i pozivati vas na službu braći ljudima. To je zadaća svakog krštenika, svakog člana Crkve. Poslani smo k bolesnima, ožalošćenima, usamljenima i izoliranima; svima koji ne mogu sami sebi pomoći. Isus nas šalje kao nekoć Dvanaestoricu koju je izabrao, tješiti i liječiti i sve Bogu privoditi. Poslao nas je s puno povjerenja, ne kao sluge i robove nego kao svoje prijatelje. Svi smo odgovorni za opće dobro svih, osobito oni koje je Bog izabrao u duhovnu službu ili narod za svoje predvodnike i zastupnike. Velika je odgovornost i jednih i drugih. Upitajmo se, jesmo li bili odgovorni pastiri, dobri žeteoci, revni radnici, bez gledanja na vlastite interese, kako nam Isus danas govori. I jesmo li molili Boga za upravo takve predvodnike Crkve i naroda? Za propuste i nemar pokajmo se pred Bogom.
Homilija
Narod bez odgovornih vođa – ovce bez pastira
«Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.» (Mt 9,36). Tako počinje ulomak Evanđelja koji smo upravo čuli. Mnoštvo koje se okupilo oko Isusa nije bezlična masa, kao što je to mnoštvo navijača na nekoj utakmici ili posjetitelja na nekom rock-koncertu, gdje se pojedinac izgubi u mnoštvu; za Isusa je to mnoštvo – mnogo ljudi, mnogo osoba koje traže svoj cilj. A to što ih se mnogo okupilo oko Isusa, znak je da u Isusa imaju povjerenja, da od Njega očekuju pravu riječ, putokaz za život. Valja uočiti da je slika o ovcama bez pastira prastara biblijska, ali uvijek lijepa i suvremena, slika. Nalazimo je u Prvoj knjizi o Kraljevima «Sav Izrael vidim rasut po gorama kao stado bez pastira» (1Kr, 22,17), kako govori Bog na usta proroka Miheja. Riječ je, dakle, o Božjem narodu. Koristi je i prorok Ezekiel: «Ovce se raspršiše nemajuć' pastira i raspršene postadoše plijen zvijerima. Ovce lutaju… i nitko za njih ne pita, nikoga nema da ih traži» (Ez 34,5-6). Nije li to i slika napuštenosti i bespomoćnosti suvremenog čovjeka. Oni koji bi se za njih trebali brinuti, gledaju svoje interese, brinu svoju brigu. Ovce ne mogu same sebi pomoći, one trebaju pastirovu brigu i pomoć. On ih vodi na pašu i na pojilo, štiti od divljih zvijeri i od razbojnika, samo su u njegovoj nazočnosti one sigurne. A ako mi živimo u nesigurnom društvu, nije li to zato što nemamo pravih vođa, pravih pastira.
Današnji čovjek želi o sebi dati dojam moći i sigurnosti. Tehnika je toliko uznapredovala, tako da čovjek može sagraditi zgrade visoke više od pola kilometra, izbušiti tunele duge više od 20 kilometara, ispaliti rakete s ljudskom posadom koje mjesecima borave u svemiru, pa već i zaboravimo kad su otišli i kruže «gore negdje»; istražuje zviježđa čije svjetlo putuje milijunima svjetlosnih godina do nas, genski mijenja i kombinira živa bića da bi povećao urod žita i povrća, ubrzao tov životinja, čak započinje pokuse na samom čovjeku i želi stvoriti savršenijeg čovjeka, poboljšati njegova svojstva, otkriva sve nove i nove lijekove protiv različitih bolesti. Ima li kraja čovjekovoj moći? Što će čovjeku sućut, kad on ima takvu moć? Evanđelje naime kaže da se Isus sažalio nad tim mnoštvom bez pravoga vođe. Možda su se oko Isusa bili okupili neki jadnici, sami bolesnici ili ljudi koji u životu nisu uspjeli. Suvremeni čovjek, suvremeno čovječanstvo ne želi sućuti; njemu je dosta njegova moć. Ali, moć bez razbora «pastira», odgovorna čovjeka kojemu je stalo do njegova «stada» a ne samo do vlastite moći, može biti vrlo opasna. Nije li to jasno pokazala černobilska katastrofa prije dvadesetak godina, ne pokazuje li to neodgovorno uništavanje ozonskog zaštitnog omotača, bez kojega nas ubija sunčevo i kozmičko zračenje, ne pokazuju li to nagle klimatske promjene izazvane bezobzirnom eksploatacijom prašuma i zagađenjem zraka, vode i zemlje? I nismo li upali u začarani krug zbog sve veće moći koja se sve više izrađa u nasilje i terorizam. Još nikada čovječanstvo nije bilo u tolikom strahu od te moći. Ni jedan kutak Zemlje nije više siguran.
Današnji svijet treba isto kao i u Isusovo i u bilo koje drugo vrijeme odgovorne vođe, razborite ljude, «pastire» kojima nije samo do njih nego do općega dobra, do dobra svih. A gdje ih naći? Suvremeni mislioci govore već o tome kako je svijet izgubio kompas. «Svijet je izgubio svoj smjer», reče Eugene Ionesco. Koliko se povećava čovjekova moć prema vani, toliko je u svojoj nutrini sve nemoćniji. Ne zna rješenja mnogim pitanjima, ne nalazi smisla u svemu tome; zahtjevi suvremenog života kao da nadilaze njegove sile i broj samoubojstava raste. Ne treba li takvomu čovjeku, ma kako naizvan moćnim izgledao, sućut i utjeha?! To posebno vrijedi za mlade ljude koji stoje na početku svoga života.
Uzalud bogata žetva bez žetelaca
Zato i danas jednako vrijedi Isusova riječ: «Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.» (r.38). Uvijek smo te riječi razumijevali kao govor o duhovnim zvanjima. Čovjek ima i duh, on nije samo materijalno biće. Upravo čovjekov duh treba orijentir i usmjerenje. A pravo usmjerenje može dati samo onaj tko je taj smjer našao. Isus je bio pravi Pastir svoga stada. Poučavao je i primjerom pokazivao kojim nam je putom ići. Nakon Njegove smrti to je zadaća Njegovih učenika. I danas nam trebaju ljudi duha koji će nas upućivati duhovnim putom, ljudi koji biraju duhovno zvanje, koji se odazivaju na Božji poziv. A svećenike se ne proizvodi, njih se može samo izmoliti: «Molite gospodara žetve», reče Isus. Obično mislimo da je biskupova zadaća pobrinuti se da svaka župa ima svećenika. A biskup može dati samo ono što ima na raspolaganju. Danas je, osobito na Zapadu, sve veći manjak svećenika. Ako je manjak svećenika, nije li tomu razlog u manjku naše vjere i naše molitve? Što činimo kad naše dijete želi krenuti tim putom? Podržimo li ga ili ga možda odvraćamo, jer je to teško; neka to čini netko drugi. A tih drugih nema. Svaki je svećenik nečije dijete i plod molitve mnogih: i roditelja i cijele župne zajednice. Kako to da iz nekih župa zvanja ima obilno, a iz drugih po stotinu godina ni jedno? I to nešto govori o vjeri i stavu vjernika te župe. A «moliti gospodara žetve» ne znači samo pasivno čekati; dosta je samo da On dade klicu, sjeme a ostalo je na nama. Nemamo pravo očekivati da nam Bog i uzore i posije i požanje. Staro je pravilo ispravne duhovnosti: «Moli i radi». Moli i svoj dio doprinesi! Tek onda možemo očekivati plod.
Zadaće radnika u Isusovoj žetvi
A evo što je Isus dao kao zadaću radnicima u svojoj žetvi: «Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!'». Zatim: «Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite». Kraljevstvo nebesko duhovna je stvarnost. To je stvarnost koja čovjeku treba kao istina, kao smisao života, plemenitost, velikodušnost, čovječnost. A sve se to očituje tek onda kada se čovjek otvori drugom čovjeku, kad vidi njegovu nevolju i u njoj mu pomogne, bez obzira bila to bolest, tuga, ovisnost o moći zla ili koja druga nevolja. Nije li današnji svijet bolestan? Dati mu smisao, znači izliječiti ga. Ne možemo mrtve vraćati u život, nemamo te božanske snage; a nisu li mrtvi i oni koji ne vide smisla svoga života, koji su zarobljeni kulturom smrti. Tko takvome pomogne, vratio ga je u život, uskrisio ga je. Nedavno je jedan inovjerac izjavio o časnim sestrama koje vode centar za odvikavanje od ovisnosti u blizini Banje Luke: «Meni su časne sestre i Katolička crkva ponovno rodili moje dijete, izliječili su ga od ovisnosti o drogi!» A tko su današnji gubavci? To su oni kojima nema mjesta u suvremenom društvu: stari, bolesni hendikepirani, ljudi s posebnim potrebama. Crkva ima zadaću dozivati u svijest svijetu da ih ne odbacuju; nisu oni gubavi! A zloduhe izgoniti, nije li to malo nesuvremeno? Ima zloduha u našemu društvu i više nego što mislimo. Nije li djelo zloduha koje treba izgoniti: zavođenje mladih na agresivnost, drogu, alkoholizam, kocku, bilo koju ovisnost, iskorištavanje djevojaka i čak djece u prljave svrhe prostitucije, pedofilije i pornografije? Koji duh nadahnjuje neke da sve žele sebi prigrabiti, dok drugi oskudijevaju i u najpotrebnijemu? Koliki od toga trpe! Kršćanin se mora boriti da se ti zlodusi izgone iz našega svijeta. A zar se danas sotonizam u svojim različitim oblicima ne javlja i ne očituje sve više?
Dakako, nije to samo zadaća svećenika i časnih sestara; to je zadaća svih kršćana. U Crkvi sve više nalaze svoje mjesto i vjernici-laici. Uostalom, Crkva nisu samo klerici i redovnici; Crkva smo svi mi kršteni u Isusovo ime. Zato ono što Isus govori vrijedi za sve.
Još jednu važnu uputu dade Isus Dvanaestorici koju je izabrao, ali i svima nama: «Besplatno primiste, besplatno dajte!» Kao da reče: «Sve dajite po 'nabavnoj cijeni' – besplatno!». Vaša služba ne smije biti razlog vašeg bogaćenja. Važna je to opomena nama svećenicima. Dobro je da su (barem u Hrvatskoj) riješena pitanja svećeničke egzistencije. Tako se svećenik može bolje posvetiti svojoj duhovnoj i pastoralnoj službi. Nakon vremena bezbožnog komunizma, kad nam je sve bilo oduzeto, imamo što nam je potrebno. Budimo time zadovoljni! I ne paradiraj, brate svećeniče, skupocjenim automobilom pred svojim nezaposlenim vjernikom koji hrani četveročlanu ili još veću obitelj! Nama su puno veće stvari povjerene: donositi ljudima radost, vjeru, optimizam, utjehu, oproštenje; davati im u Božje ime smisao života. Želimo li biti dobri pastiri i revni žeteoci, poslušati nam je Isusove savjete. Učinimo to spremno!
BOŽJE STADO TREBA PASTIRE, BOŽJA ŽETVA ŽETEOCE
JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A – 15. lipnja 2008.
Tekstovi: Izl 19, 2-6a; Rim 5, 6-11; Mt 9, 36-10,8
Uvod u pokajnički čin
Kao vaš svećenik, srdačno vas pozdravljam, braćo i sestre, kod ovoga Misnog slavlja. Zadaća koju mi je Isus dao jest navješćivati vam i tumačiti Božju riječ i pozivati vas na službu braći ljudima. To je zadaća svakog krštenika, svakog člana Crkve. Poslani smo k bolesnima, ožalošćenima, usamljenima i izoliranima; svima koji ne mogu sami sebi pomoći. Isus nas šalje kao nekoć Dvanaestoricu koju je izabrao, tješiti i liječiti i sve Bogu privoditi. Poslao nas je s puno povjerenja, ne kao sluge i robove nego kao svoje prijatelje. Svi smo odgovorni za opće dobro svih, osobito oni koje je Bog izabrao u duhovnu službu ili narod za svoje predvodnike i zastupnike. Velika je odgovornost i jednih i drugih. Upitajmo se, jesmo li bili odgovorni pastiri, dobri žeteoci, revni radnici, bez gledanja na vlastite interese, kako nam Isus danas govori. I jesmo li molili Boga za upravo takve predvodnike Crkve i naroda? Za propuste i nemar pokajmo se pred Bogom.
Homilija
Narod bez odgovornih vođa – ovce bez pastira
«Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.» (Mt 9,36). Tako počinje ulomak Evanđelja koji smo upravo čuli. Mnoštvo koje se okupilo oko Isusa nije bezlična masa, kao što je to mnoštvo navijača na nekoj utakmici ili posjetitelja na nekom rock-koncertu, gdje se pojedinac izgubi u mnoštvu; za Isusa je to mnoštvo – mnogo ljudi, mnogo osoba koje traže svoj cilj. A to što ih se mnogo okupilo oko Isusa, znak je da u Isusa imaju povjerenja, da od Njega očekuju pravu riječ, putokaz za život. Valja uočiti da je slika o ovcama bez pastira prastara biblijska, ali uvijek lijepa i suvremena, slika. Nalazimo je u Prvoj knjizi o Kraljevima «Sav Izrael vidim rasut po gorama kao stado bez pastira» (1Kr, 22,17), kako govori Bog na usta proroka Miheja. Riječ je, dakle, o Božjem narodu. Koristi je i prorok Ezekiel: «Ovce se raspršiše nemajuć' pastira i raspršene postadoše plijen zvijerima. Ovce lutaju… i nitko za njih ne pita, nikoga nema da ih traži» (Ez 34,5-6). Nije li to i slika napuštenosti i bespomoćnosti suvremenog čovjeka. Oni koji bi se za njih trebali brinuti, gledaju svoje interese, brinu svoju brigu. Ovce ne mogu same sebi pomoći, one trebaju pastirovu brigu i pomoć. On ih vodi na pašu i na pojilo, štiti od divljih zvijeri i od razbojnika, samo su u njegovoj nazočnosti one sigurne. A ako mi živimo u nesigurnom društvu, nije li to zato što nemamo pravih vođa, pravih pastira.
Današnji čovjek želi o sebi dati dojam moći i sigurnosti. Tehnika je toliko uznapredovala, tako da čovjek može sagraditi zgrade visoke više od pola kilometra, izbušiti tunele duge više od 20 kilometara, ispaliti rakete s ljudskom posadom koje mjesecima borave u svemiru, pa već i zaboravimo kad su otišli i kruže «gore negdje»; istražuje zviježđa čije svjetlo putuje milijunima svjetlosnih godina do nas, genski mijenja i kombinira živa bića da bi povećao urod žita i povrća, ubrzao tov životinja, čak započinje pokuse na samom čovjeku i želi stvoriti savršenijeg čovjeka, poboljšati njegova svojstva, otkriva sve nove i nove lijekove protiv različitih bolesti. Ima li kraja čovjekovoj moći? Što će čovjeku sućut, kad on ima takvu moć? Evanđelje naime kaže da se Isus sažalio nad tim mnoštvom bez pravoga vođe. Možda su se oko Isusa bili okupili neki jadnici, sami bolesnici ili ljudi koji u životu nisu uspjeli. Suvremeni čovjek, suvremeno čovječanstvo ne želi sućuti; njemu je dosta njegova moć. Ali, moć bez razbora «pastira», odgovorna čovjeka kojemu je stalo do njegova «stada» a ne samo do vlastite moći, može biti vrlo opasna. Nije li to jasno pokazala černobilska katastrofa prije dvadesetak godina, ne pokazuje li to neodgovorno uništavanje ozonskog zaštitnog omotača, bez kojega nas ubija sunčevo i kozmičko zračenje, ne pokazuju li to nagle klimatske promjene izazvane bezobzirnom eksploatacijom prašuma i zagađenjem zraka, vode i zemlje? I nismo li upali u začarani krug zbog sve veće moći koja se sve više izrađa u nasilje i terorizam. Još nikada čovječanstvo nije bilo u tolikom strahu od te moći. Ni jedan kutak Zemlje nije više siguran.
Današnji svijet treba isto kao i u Isusovo i u bilo koje drugo vrijeme odgovorne vođe, razborite ljude, «pastire» kojima nije samo do njih nego do općega dobra, do dobra svih. A gdje ih naći? Suvremeni mislioci govore već o tome kako je svijet izgubio kompas. «Svijet je izgubio svoj smjer», reče Eugene Ionesco. Koliko se povećava čovjekova moć prema vani, toliko je u svojoj nutrini sve nemoćniji. Ne zna rješenja mnogim pitanjima, ne nalazi smisla u svemu tome; zahtjevi suvremenog života kao da nadilaze njegove sile i broj samoubojstava raste. Ne treba li takvomu čovjeku, ma kako naizvan moćnim izgledao, sućut i utjeha?! To posebno vrijedi za mlade ljude koji stoje na početku svoga života.
Uzalud bogata žetva bez žetelaca
Zato i danas jednako vrijedi Isusova riječ: «Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.» (r.38). Uvijek smo te riječi razumijevali kao govor o duhovnim zvanjima. Čovjek ima i duh, on nije samo materijalno biće. Upravo čovjekov duh treba orijentir i usmjerenje. A pravo usmjerenje može dati samo onaj tko je taj smjer našao. Isus je bio pravi Pastir svoga stada. Poučavao je i primjerom pokazivao kojim nam je putom ići. Nakon Njegove smrti to je zadaća Njegovih učenika. I danas nam trebaju ljudi duha koji će nas upućivati duhovnim putom, ljudi koji biraju duhovno zvanje, koji se odazivaju na Božji poziv. A svećenike se ne proizvodi, njih se može samo izmoliti: «Molite gospodara žetve», reče Isus. Obično mislimo da je biskupova zadaća pobrinuti se da svaka župa ima svećenika. A biskup može dati samo ono što ima na raspolaganju. Danas je, osobito na Zapadu, sve veći manjak svećenika. Ako je manjak svećenika, nije li tomu razlog u manjku naše vjere i naše molitve? Što činimo kad naše dijete želi krenuti tim putom? Podržimo li ga ili ga možda odvraćamo, jer je to teško; neka to čini netko drugi. A tih drugih nema. Svaki je svećenik nečije dijete i plod molitve mnogih: i roditelja i cijele župne zajednice. Kako to da iz nekih župa zvanja ima obilno, a iz drugih po stotinu godina ni jedno? I to nešto govori o vjeri i stavu vjernika te župe. A «moliti gospodara žetve» ne znači samo pasivno čekati; dosta je samo da On dade klicu, sjeme a ostalo je na nama. Nemamo pravo očekivati da nam Bog i uzore i posije i požanje. Staro je pravilo ispravne duhovnosti: «Moli i radi». Moli i svoj dio doprinesi! Tek onda možemo očekivati plod.
Zadaće radnika u Isusovoj žetvi
A evo što je Isus dao kao zadaću radnicima u svojoj žetvi: «Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!'». Zatim: «Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite». Kraljevstvo nebesko duhovna je stvarnost. To je stvarnost koja čovjeku treba kao istina, kao smisao života, plemenitost, velikodušnost, čovječnost. A sve se to očituje tek onda kada se čovjek otvori drugom čovjeku, kad vidi njegovu nevolju i u njoj mu pomogne, bez obzira bila to bolest, tuga, ovisnost o moći zla ili koja druga nevolja. Nije li današnji svijet bolestan? Dati mu smisao, znači izliječiti ga. Ne možemo mrtve vraćati u život, nemamo te božanske snage; a nisu li mrtvi i oni koji ne vide smisla svoga života, koji su zarobljeni kulturom smrti. Tko takvome pomogne, vratio ga je u život, uskrisio ga je. Nedavno je jedan inovjerac izjavio o časnim sestrama koje vode centar za odvikavanje od ovisnosti u blizini Banje Luke: «Meni su časne sestre i Katolička crkva ponovno rodili moje dijete, izliječili su ga od ovisnosti o drogi!» A tko su današnji gubavci? To su oni kojima nema mjesta u suvremenom društvu: stari, bolesni hendikepirani, ljudi s posebnim potrebama. Crkva ima zadaću dozivati u svijest svijetu da ih ne odbacuju; nisu oni gubavi! A zloduhe izgoniti, nije li to malo nesuvremeno? Ima zloduha u našemu društvu i više nego što mislimo. Nije li djelo zloduha koje treba izgoniti: zavođenje mladih na agresivnost, drogu, alkoholizam, kocku, bilo koju ovisnost, iskorištavanje djevojaka i čak djece u prljave svrhe prostitucije, pedofilije i pornografije? Koji duh nadahnjuje neke da sve žele sebi prigrabiti, dok drugi oskudijevaju i u najpotrebnijemu? Koliki od toga trpe! Kršćanin se mora boriti da se ti zlodusi izgone iz našega svijeta. A zar se danas sotonizam u svojim različitim oblicima ne javlja i ne očituje sve više?
Dakako, nije to samo zadaća svećenika i časnih sestara; to je zadaća svih kršćana. U Crkvi sve više nalaze svoje mjesto i vjernici-laici. Uostalom, Crkva nisu samo klerici i redovnici; Crkva smo svi mi kršteni u Isusovo ime. Zato ono što Isus govori vrijedi za sve.
Još jednu važnu uputu dade Isus Dvanaestorici koju je izabrao, ali i svima nama: «Besplatno primiste, besplatno dajte!» Kao da reče: «Sve dajite po 'nabavnoj cijeni' – besplatno!». Vaša služba ne smije biti razlog vašeg bogaćenja. Važna je to opomena nama svećenicima. Dobro je da su (barem u Hrvatskoj) riješena pitanja svećeničke egzistencije. Tako se svećenik može bolje posvetiti svojoj duhovnoj i pastoralnoj službi. Nakon vremena bezbožnog komunizma, kad nam je sve bilo oduzeto, imamo što nam je potrebno. Budimo time zadovoljni! I ne paradiraj, brate svećeniče, skupocjenim automobilom pred svojim nezaposlenim vjernikom koji hrani četveročlanu ili još veću obitelj! Nama su puno veće stvari povjerene: donositi ljudima radost, vjeru, optimizam, utjehu, oproštenje; davati im u Božje ime smisao života. Želimo li biti dobri pastiri i revni žeteoci, poslušati nam je Isusove savjete. Učinimo to spremno!
Primjedbe