SPASENJE - ZASLUGA ILI DAR?
JE LI SPASENJE ZASLUGA ILI DAR?
DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU A – 1. lipnja 2008.
Tekstovi: Pnz 11, 18.26-28; Rim 3, 21-25a.28-30; Mt 7,21-27
Uvod u pokajnički čin
Koliko samo Bog poštuje čovjeka i njegovu slobodu! Daje mu da slobodno bira: blagoslov ili prokletstvo. Izabere li Boga i Njegov put, izabrao je blagoslov, može računati s Božjom pomoću u svom životu; odrekne li se Boga, odrekao se i Njegove pomoći. Bog se ne nameće, On nudi. Na čovjeku je izabrati. A kad odabere Božji put, onda njime valja ustrajno ići. Ne priznaju se samo lijepe riječi, pa ni lijepe molitve; kršćanin se na djelu pokazuje. Isus će to sa svom jasnoćom naglasiti: u kraljevstvo nebesko ne ulazi onaj tko zna lijepo pričati, nego onaj tko čini, vrši volju Oca nebeskoga. A njegova je volja dobro svih ljudi, njihova bratska povezanost i solidarnost, njihovo razumijevanje i pomaganje. Što si čovjek može manje sam pomoći, tim je više upućen na pomoć i solidarnost drugih. Tako je činio Isus, tako je uputio i nas. Upitajmo se na početku ovog Euharistijskog slavlja, činimo li mi ono što vjerujemo? Ako ne činimo, pokajmo se pred Gospodinom i promijenimo svoje ponašanje.
Homilija
Slušajući danas pozorno svetopisamska misna čitanja, mogli smo doći u nedoumicu. Na prvi pogled izgleda kao da ta čitanja nisu usklađena, dapače da jedna drugima proturječe. Kao da je na jednoj strani ulomak iz knjige Ponovljenoga zakona gdje se naglašava da vjernik treba ići putom Božjih zapovijedi i njih vršiti te ulomak Matejeva Evanđelja koje naglašava kako nije dosta samo lijepo moliti i lijepo govoriti, nego vršiti volju Božju kako bismo ušli u nebesko kraljevstvo, tj. postigli cilj svoga života, a na drugoj ulomak iz Pavlove poslanice Rimljanima, gdje je naglašeno da se ne spašavamo svojim djelima, nego nam je spasenje čisti dar Božji. Riječ je ovdje o jednom važnom teološkom pitanju, koje itekako ima utjecaja na naš konkretni život i ponašanje: kako se mi to spašavamo, samo vjerom ili i djelima koja odgovaraju toj vjeri. Imaju li naša dobra djela kakve važnosti?
Poznato je da je utemeljitelj protestantizma Martin Luther isticao upravo ovaj tekst sv. Pavla koji smo danas čuli u drugoj čitanju tvrdeći da je za naše spasenje važna jedino vjera (sola fides!) koja nas spašava, a naša djela ne igraju pri tom nikakvu ulogu. Mogli bismo malo zaoštreno pitati: je li sv. Pavao katolik? Što je on to mislio kad je izrekao tvrdnju da su svi ljudi otkupljeni bez ikakve svoje zasluge čistim darom Božje milosti. Evo te Pavlove tvrdnje: «Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu» (Rim 3,23-24).
I vjera i djela
Potrebno je malo rastumačiti ove riječi. Slava Božja u Bibliji je znak Božje prisutnosti (usp. Izl 24,16). A Božja prisutnost je isto što i Božja milost, jer biti u nemilosti Božjoj znači upravo to da se čovjek svojom krivnjom udaljio, odvojio od Boga. A tko su oni «svi» o kojima Pavao govori? On na tom mjestu govori o odnosu Židova i pogana te tvrdi da su i jedni i drugi opravdani tj. spašeni Božjim darom, Božjom milošću, i Židovi i pogani, «svi», da se tu Židovi ne mogu pozivati na neke svoje zasluge jer su obdržavali Božji Zakon i da bi zbog toga imali prednost pred poganima koji toga Zakona Božjega nisu primili. Židovi su ga stvarno obdržavali, ali to im je bila dužnost, jer im ga je Bog objavio kao Dekalog (Deset zapovijedi) na Sinaju i sklopio savez s njima. Dakle, Bogu su obećali da će to vršiti i zato su na to obvezani. Pogani takvog saveza nisu imali, ali nije Bog njih zaboravio, oni taj zakon imaju u svom srcu, u svojoj ljudskoj naravi. Pavao želi samo reći Židovima da nemaju nikakvih vlastitih zasluga što su spašeni i nikakve prednosti pred poganima, jer jednima i drugima spasenje je nezasluženi Božji dar. Bog je svoj narod «otkupljivao» više puta: otkupio ga je iz egipatskog sužanjstva svojom snagom, otkupio je preživjeli ostatak iz babilonskog sužanjstva i vratio u njihovu zemlju, a proroci su navješćivali jedno drugačije otkupljenje: konačno otkupljenje kao otkupljenje od grijeha. Ni u jednom od tih slučajeva nije se to događalo zbog njihovih zasluga, nego zbog Božjeg milosrđa.
Isusov dolazak na Zemlju i njegovo učovječenje, Utjelovljenje, djelo je milosti. To je čin koji je Isus slobodno i dragovoljne iz ljubavi učinio, a nismo na to mogli imati nikakvo pravo. U tom smislu sve je milost Božja: i to što je Isus došao na ovaj svijet, i što je podnio patnju i umro za nas i otkupio nas i što Ga je Otac predao za nas, a čin će milosti biti i novi Isusov dolazak na kraju vremena, kada će nam udijeliti nezasluženu ali i neprolaznu slavu. Ta milost ustvari je ljubav Božja koja je neiscrpljiva i ima mnoštvo značenja. Ako milost shvatimo kao prijateljstvo s Bogom, što ona jest, onda je Bog začetnik, inicijator toga prijateljstva. Nije to mogao biti čovjek, pogotovo ne grješni čovjek koji je grijehom slobodno Boga odbacio! Na tome je Pavlov naglasak: sve što vrijedi slobodni je Božji dar nama, a ne plod naših zasluga. Da smo mi mogli sami te zasluge steći, ne bi bilo potrebe da Isus dolazi na Zemlju i da trpi.
Zašto je to Pavao toliko naglašavao? U više svojih poslanica on vodi raspravu sa židovskim shvaćanjem koje se moglo ovako izreći: Ako čovjek izvršava sve zapovijedi Božje, onda on vlastitom snagom zaslužuje spasenje i zahtjev je pravednosti da mu ga Bog dadne. A da netko drugi zasluži spasenje, to može trebati samo poganima, koji nemaju Dekaloga niti saveza s Bogom. Protiv takvoga shvaćanja Pavao oštro ustaje i tvrdi da je spasenje nezasluženi Božji dar, i to jednako i jednima i drugima, i Židovima i poganima. Ono što je pritom važno sa strane čovjeka jest da on vjeruje Bogu.
Imamo povlasticu što smijemo biti Božji
Zašto je to za nas danas važno? Zato jer se mi kršćani lako možemo naći na strani židovskog shvaćanja: mi vjerujemo Bogu, držimo se Njegovih zapovijedi, idemo u crkvu, primamo sakramente, trudimo se činiti dobro, pa je lako pomisliti da nam je Bog dužan dati spasenje; mi zaslužujemo nebo. Upravo to ne možemo: nebo ne možemo zaslužiti, nego nam je ono darovano. A zašto onda uopće moramo držati Božje zapovijedi, zašto se moramo moliti, zašto moramo ići na Svetu misu, zar nam ne bi bilo lakše kad bismo živjeli kao i on drugi koji to ne čine? To je krivo postavljeno pitanje, kriva tvrdnja. Mi ne moramo moliti, mi to smijemo činiti. Zar je djetetova zasluga što je od roditelja nešto zamolilo? Mi ne moramo ići na Svetu misu, mi to smijemo činiti. Koliki je samo izvor mira i snage u Svetoj misi! Pa mi smo time povlašteni što smijemo sudjelovati u Svetoj misi, nije nam to neki teret. Mi ne moramo nego smijemo činiti dobro. A zar bismo htjeli činiti zlo, zar bi nam to bilo draže, zar bi nam to donijelo zadovoljstvo i ispunjenje, a ne teret i krivnju? Nismo dakle mi time opterećeni, a drugi su bez toga tereta, mi smo time privilegirani, nalazimo se u povoljnijem položaju. Ne moramo nego smijemo! A to je silna razlika.
Znači li to onda da mi trebamo samo Bogu vjerovati i skrštenih ruku čekati da On sve uradi? Nipošto! Krivo bi bilo reći: «Ja vjerujem u Boga i u Isusa Krista, a brigu za ljude i svijet, to prepuštam Bogu». To bi bila karikatura kršćanstva. Onda bi bili u pravu sljedbenici Marxa koji su vjeru smatrali zaprekom da se kršćanin zauzima za ovaj svijet: za društvenu pravdu, za jednakost ljudi, za bolji život svih. Zato je naš kardinal Franjo Šeper na Drugom vatikanskom saboru s pravom ustvrdio: «Bog kojega marksisti odbacuju, nije Bog u kojega mi kršćani vjerujemo». To je iskrivljena slika Boga. Bog ne otuđuje čovjeka od njegovih životnih zadaća, On ih u njih upućuje i na njih obvezuje. To je snažno odjeknulo na saboru. Jednako bi tako krivo bilo vjerovati da vlastitom snagom, samo svojim dobrim djelima možemo zaslužiti spasenje. Uostalom, nije li i u našim dobrim djelima prisutna dobra doza i drugih motiva: da se pokažem kao dobar čovjek, da to drugi vide i priznaju, možda da od toga imam i neku osobnu korist. Ali i kad bi sve bilo posve čisto, ne bi bilo dosta. Spasenje nadilazi samoga čovjeka, kao što ga nadilazi i sam život koji nije stekao svojom zaslugom, nego mu je darovan. Kršćanin je čovjek koji vjeruje i po vjeri djeluje. Po vjeri se stavljamo na Božju stranu i želimo doprinijeti da se ono Božje što više ostvaruje već u ovome životu. Moglo bi se reći da su sva naša dobra djela zapravo znak naše zahvalnosti Bogu za sve što nam je On prvi učinio. Uostalom, i svaki onaj koji se trudi činiti dobro, pomagati da život na ovome svijetu bude čovječniji, lakši i bolji, zapravo se samim time stavlja na Božju stranu. A Bog uvijek daruje puno više nego bi čovjek mogao zaslužiti. (KATOLIČKI TJEDNIK)
DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU A – 1. lipnja 2008.
Tekstovi: Pnz 11, 18.26-28; Rim 3, 21-25a.28-30; Mt 7,21-27
Uvod u pokajnički čin
Koliko samo Bog poštuje čovjeka i njegovu slobodu! Daje mu da slobodno bira: blagoslov ili prokletstvo. Izabere li Boga i Njegov put, izabrao je blagoslov, može računati s Božjom pomoću u svom životu; odrekne li se Boga, odrekao se i Njegove pomoći. Bog se ne nameće, On nudi. Na čovjeku je izabrati. A kad odabere Božji put, onda njime valja ustrajno ići. Ne priznaju se samo lijepe riječi, pa ni lijepe molitve; kršćanin se na djelu pokazuje. Isus će to sa svom jasnoćom naglasiti: u kraljevstvo nebesko ne ulazi onaj tko zna lijepo pričati, nego onaj tko čini, vrši volju Oca nebeskoga. A njegova je volja dobro svih ljudi, njihova bratska povezanost i solidarnost, njihovo razumijevanje i pomaganje. Što si čovjek može manje sam pomoći, tim je više upućen na pomoć i solidarnost drugih. Tako je činio Isus, tako je uputio i nas. Upitajmo se na početku ovog Euharistijskog slavlja, činimo li mi ono što vjerujemo? Ako ne činimo, pokajmo se pred Gospodinom i promijenimo svoje ponašanje.
Homilija
Slušajući danas pozorno svetopisamska misna čitanja, mogli smo doći u nedoumicu. Na prvi pogled izgleda kao da ta čitanja nisu usklađena, dapače da jedna drugima proturječe. Kao da je na jednoj strani ulomak iz knjige Ponovljenoga zakona gdje se naglašava da vjernik treba ići putom Božjih zapovijedi i njih vršiti te ulomak Matejeva Evanđelja koje naglašava kako nije dosta samo lijepo moliti i lijepo govoriti, nego vršiti volju Božju kako bismo ušli u nebesko kraljevstvo, tj. postigli cilj svoga života, a na drugoj ulomak iz Pavlove poslanice Rimljanima, gdje je naglašeno da se ne spašavamo svojim djelima, nego nam je spasenje čisti dar Božji. Riječ je ovdje o jednom važnom teološkom pitanju, koje itekako ima utjecaja na naš konkretni život i ponašanje: kako se mi to spašavamo, samo vjerom ili i djelima koja odgovaraju toj vjeri. Imaju li naša dobra djela kakve važnosti?
Poznato je da je utemeljitelj protestantizma Martin Luther isticao upravo ovaj tekst sv. Pavla koji smo danas čuli u drugoj čitanju tvrdeći da je za naše spasenje važna jedino vjera (sola fides!) koja nas spašava, a naša djela ne igraju pri tom nikakvu ulogu. Mogli bismo malo zaoštreno pitati: je li sv. Pavao katolik? Što je on to mislio kad je izrekao tvrdnju da su svi ljudi otkupljeni bez ikakve svoje zasluge čistim darom Božje milosti. Evo te Pavlove tvrdnje: «Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu» (Rim 3,23-24).
I vjera i djela
Potrebno je malo rastumačiti ove riječi. Slava Božja u Bibliji je znak Božje prisutnosti (usp. Izl 24,16). A Božja prisutnost je isto što i Božja milost, jer biti u nemilosti Božjoj znači upravo to da se čovjek svojom krivnjom udaljio, odvojio od Boga. A tko su oni «svi» o kojima Pavao govori? On na tom mjestu govori o odnosu Židova i pogana te tvrdi da su i jedni i drugi opravdani tj. spašeni Božjim darom, Božjom milošću, i Židovi i pogani, «svi», da se tu Židovi ne mogu pozivati na neke svoje zasluge jer su obdržavali Božji Zakon i da bi zbog toga imali prednost pred poganima koji toga Zakona Božjega nisu primili. Židovi su ga stvarno obdržavali, ali to im je bila dužnost, jer im ga je Bog objavio kao Dekalog (Deset zapovijedi) na Sinaju i sklopio savez s njima. Dakle, Bogu su obećali da će to vršiti i zato su na to obvezani. Pogani takvog saveza nisu imali, ali nije Bog njih zaboravio, oni taj zakon imaju u svom srcu, u svojoj ljudskoj naravi. Pavao želi samo reći Židovima da nemaju nikakvih vlastitih zasluga što su spašeni i nikakve prednosti pred poganima, jer jednima i drugima spasenje je nezasluženi Božji dar. Bog je svoj narod «otkupljivao» više puta: otkupio ga je iz egipatskog sužanjstva svojom snagom, otkupio je preživjeli ostatak iz babilonskog sužanjstva i vratio u njihovu zemlju, a proroci su navješćivali jedno drugačije otkupljenje: konačno otkupljenje kao otkupljenje od grijeha. Ni u jednom od tih slučajeva nije se to događalo zbog njihovih zasluga, nego zbog Božjeg milosrđa.
Isusov dolazak na Zemlju i njegovo učovječenje, Utjelovljenje, djelo je milosti. To je čin koji je Isus slobodno i dragovoljne iz ljubavi učinio, a nismo na to mogli imati nikakvo pravo. U tom smislu sve je milost Božja: i to što je Isus došao na ovaj svijet, i što je podnio patnju i umro za nas i otkupio nas i što Ga je Otac predao za nas, a čin će milosti biti i novi Isusov dolazak na kraju vremena, kada će nam udijeliti nezasluženu ali i neprolaznu slavu. Ta milost ustvari je ljubav Božja koja je neiscrpljiva i ima mnoštvo značenja. Ako milost shvatimo kao prijateljstvo s Bogom, što ona jest, onda je Bog začetnik, inicijator toga prijateljstva. Nije to mogao biti čovjek, pogotovo ne grješni čovjek koji je grijehom slobodno Boga odbacio! Na tome je Pavlov naglasak: sve što vrijedi slobodni je Božji dar nama, a ne plod naših zasluga. Da smo mi mogli sami te zasluge steći, ne bi bilo potrebe da Isus dolazi na Zemlju i da trpi.
Zašto je to Pavao toliko naglašavao? U više svojih poslanica on vodi raspravu sa židovskim shvaćanjem koje se moglo ovako izreći: Ako čovjek izvršava sve zapovijedi Božje, onda on vlastitom snagom zaslužuje spasenje i zahtjev je pravednosti da mu ga Bog dadne. A da netko drugi zasluži spasenje, to može trebati samo poganima, koji nemaju Dekaloga niti saveza s Bogom. Protiv takvoga shvaćanja Pavao oštro ustaje i tvrdi da je spasenje nezasluženi Božji dar, i to jednako i jednima i drugima, i Židovima i poganima. Ono što je pritom važno sa strane čovjeka jest da on vjeruje Bogu.
Imamo povlasticu što smijemo biti Božji
Zašto je to za nas danas važno? Zato jer se mi kršćani lako možemo naći na strani židovskog shvaćanja: mi vjerujemo Bogu, držimo se Njegovih zapovijedi, idemo u crkvu, primamo sakramente, trudimo se činiti dobro, pa je lako pomisliti da nam je Bog dužan dati spasenje; mi zaslužujemo nebo. Upravo to ne možemo: nebo ne možemo zaslužiti, nego nam je ono darovano. A zašto onda uopće moramo držati Božje zapovijedi, zašto se moramo moliti, zašto moramo ići na Svetu misu, zar nam ne bi bilo lakše kad bismo živjeli kao i on drugi koji to ne čine? To je krivo postavljeno pitanje, kriva tvrdnja. Mi ne moramo moliti, mi to smijemo činiti. Zar je djetetova zasluga što je od roditelja nešto zamolilo? Mi ne moramo ići na Svetu misu, mi to smijemo činiti. Koliki je samo izvor mira i snage u Svetoj misi! Pa mi smo time povlašteni što smijemo sudjelovati u Svetoj misi, nije nam to neki teret. Mi ne moramo nego smijemo činiti dobro. A zar bismo htjeli činiti zlo, zar bi nam to bilo draže, zar bi nam to donijelo zadovoljstvo i ispunjenje, a ne teret i krivnju? Nismo dakle mi time opterećeni, a drugi su bez toga tereta, mi smo time privilegirani, nalazimo se u povoljnijem položaju. Ne moramo nego smijemo! A to je silna razlika.
Znači li to onda da mi trebamo samo Bogu vjerovati i skrštenih ruku čekati da On sve uradi? Nipošto! Krivo bi bilo reći: «Ja vjerujem u Boga i u Isusa Krista, a brigu za ljude i svijet, to prepuštam Bogu». To bi bila karikatura kršćanstva. Onda bi bili u pravu sljedbenici Marxa koji su vjeru smatrali zaprekom da se kršćanin zauzima za ovaj svijet: za društvenu pravdu, za jednakost ljudi, za bolji život svih. Zato je naš kardinal Franjo Šeper na Drugom vatikanskom saboru s pravom ustvrdio: «Bog kojega marksisti odbacuju, nije Bog u kojega mi kršćani vjerujemo». To je iskrivljena slika Boga. Bog ne otuđuje čovjeka od njegovih životnih zadaća, On ih u njih upućuje i na njih obvezuje. To je snažno odjeknulo na saboru. Jednako bi tako krivo bilo vjerovati da vlastitom snagom, samo svojim dobrim djelima možemo zaslužiti spasenje. Uostalom, nije li i u našim dobrim djelima prisutna dobra doza i drugih motiva: da se pokažem kao dobar čovjek, da to drugi vide i priznaju, možda da od toga imam i neku osobnu korist. Ali i kad bi sve bilo posve čisto, ne bi bilo dosta. Spasenje nadilazi samoga čovjeka, kao što ga nadilazi i sam život koji nije stekao svojom zaslugom, nego mu je darovan. Kršćanin je čovjek koji vjeruje i po vjeri djeluje. Po vjeri se stavljamo na Božju stranu i želimo doprinijeti da se ono Božje što više ostvaruje već u ovome životu. Moglo bi se reći da su sva naša dobra djela zapravo znak naše zahvalnosti Bogu za sve što nam je On prvi učinio. Uostalom, i svaki onaj koji se trudi činiti dobro, pomagati da život na ovome svijetu bude čovječniji, lakši i bolji, zapravo se samim time stavlja na Božju stranu. A Bog uvijek daruje puno više nego bi čovjek mogao zaslužiti. (KATOLIČKI TJEDNIK)
Primjedbe