MAJA ŠNAJDER O LUSTRACIJI U RH

Lustracija - Pojam težak, bolan. Znači plaćanje moralnih dugova za nešto previše teško i ružno što je jedna cijela kategorija ljudi napravila u nekim povijesnim okolnostima koje su pogodovale upravo takvim djelima. Okolnostima koje su izvlačile ono najgore iz ljudske prirode i od ljudskih bića napravile zločince. Ima ih mnogo ali ne plaćaju svoj dug kao grupa vec pojedinačno. Jedan po jedan, svaki s imenom, prezimenom i istinom o onome što je napravio. Znači hipoteku, osudu i sramotu njima, njihovoj djeci i unucima. Znači i podjelu u drustvu, u narodu. Najstrašniji je pokušaj umirivanja vlastite savjesti nalazenjem opravdanja, ma kakva ona bila, za ono što su napravili. Ljudski je i prirodno htjeti sakriti se, pokušati sve da bi se izbjegla osuda, moralna i materijalna. Ali nije pošteno. Jer postoji i druga strana, ona koja je bila žrtva ubojstava, progona, zatvaranja, mušenja, egzila.
Sve ili gotovo sve europske države izasle iz komunizma prošle su ili još uvijek prolaze neki vid lustracije, ovisno o kulturnoj razini naroda, događanjima u prošlosti ; zrelosti društva.
U Hrvatskoj, odmah nakon prvih slobodnih izbora počelo se govoriti o strašnim sudbinama Hrvata i pokoljima nakon završetka rata. Za većinu stanovništva su ta saznanja bila apsolutno nova i šokantna. Počela su izlaziti vani i svjedočanstva o partizanskim rabotama. Oni su se ne rijetko presvlačili u ustaške uniforme i klali po selima kako bi “uvjerili” stanovnike koji im baš nisu bili previše skloni da im se pridruže. Počela su se spominjati i imena (sjećam se da je dosta splitskih obitelji time dovedeno u tešku situaciju a to se sigurno događalo u cijeloj Hrvatskoj) i izgledalo je da proces lustracije više nije moguće zaustaviti. U zraku se osjećao entuzijazam, lakše se disalo jer – dočekali smo slobodu. S njom je trebala na svijetlo dana izaći i istina, istina pod svaku cijenu i bez obzira na posljedice.
Medutim, dogodilo se nesto drugo. Dogodio nam se rat. Nemilosrdan, krvav, okrutan kao da smo se vratili u doba turskih osvajanja. Mentalitet osvajača bio je isti. Hrvatska se našla izložena toj agresiji potpuno razoružana, bez vojne organizacije, u međunarodnoj izolaciji. Bilo nam je potrebno šudo, pomoć naše Gospe, potpuno jedinstvo naroda, jedinstvo Hrvata u Domovini s onima izvan nje, hrabri i pošteni ljudi spremni dati zivot za tu zemlju i njezinu budućnost, vrijeme potrebno da se uspijemo organizirati i kako tako naoružati. Malo po malo, okupirani teritorij se povećavao, bombardiranja i opsade su uništavale ono što jos nije bilo okupirano a zemlja se punila grobovima, invalidima i izbjeglicama. U cijeloj toj situaciji trebalo je imati na umu samo jedan i apsolutan prioritet kojemu je sve drugo bilo podređeno: obranu zemlje.
Imali smo sreću da je na čelu drzave bio čovjek koji je shvatio situaciju, znao za cijelu njezinu težinu i minimalne mogućnosti uspjeha i bez obzira na to stavio sve na kocku za Hrvatsku.
Netko drugi, ne tako pošten i bez nacionalnih osjećaja, bio bi nas prodao Srbima i time kupio svoju osobnu poziciju nakon pada Hrvatske, a njegovi sluge bi poslije pisali studije kako objektivno nije bilo moguće ništa drugo napraviti i kako je našao najbolje moguće rješenje.
Na žalost, kolateralna žrtva rata bila je lustracija. Neophodno je bilo zatražiti pomirenje i jedinstvo naroda, neophodno je bilo ne dirati ozbiljno u nacionalizaciju (kao sto je na pr. napravila Čehoslovačka kada je katastarsku situaciju jednostavno vratila na stanje prije nacionalizacije) da se ne izazovu dodatni socijalni problemi.
Svi oni koji su trebali biti pogodeni lustracijom, shvatili su da je to njihova šansa. Ne zaboravimo da se radilo o komunističkim provjerenim kadrovima koji su zadnjih dvadesetak godina uspjeli akumulirati lijepo bogatstvo, njihova djeca su studirala na europskim i američkim fakultetima, feta hrvatske akumulacije koja nije otišla u Beograd našla se u njihovim rukama. U ratnim godinama dok je cijela zemlja krvarila spretno su se uvukli u vladajuće strukture, kupili su pokradenim novcem i uslugama svoje pozicije i svoj miran san. Neki su uspješni gospodarstvenici jer su raspolagali kapitalom za ulaganje, mnogi su politički aktivni, prisutni u raznim strankama već prema kanalima koji je svaki od njih pronašao, ali im je svima zajednički nazivnik briga da do lustracije ne dođe.
Jedan od puteva je okomiti se na sve hrvatsko, na svakoga tko se usudi pokazati rodoljubne osjećaje. Vezali su se za uspomenu na propali zločinački komunistički režim, s jedne strane nastavljajući posao negiranja prava na nacionalne osjećaje i napadajući najveći bastion tih osjećaja – crkvu u Hrvata, a s druge strane podgrijavajući osjećaj nostalgie kod ljudi za vremenima koja su za mnoge građane značila samo sigurnost. Štite lik i djelo međunarodno priznatog zločinca Tita jer time štite sebe.
Slažem se sa procjenom da je jedan od uzroka velikog nepovjerenja EU prema Hrvatskoj upravo ta činjenica da nismo bili u stanju istražiti i jasno osuditi i zločine i njihovog nalogodavca.
Usput, i to je možda predmet neke druge analize, vidjet će se da li će Milanović imati snage napraviti ono sto se Račan nije usudio. Osuditi Tita i komunističke zločine i početi izgrađivati jednu modernu socijaldemokraciju po uzoru na one sjevernoeuropske. To je u prvom redu zadatak SDP-a i ako to ne naprave, osuđeni su na životarenje i formalno postojanje bez snage i ideja.
U Hrvatskoj se na sreću više ne može zabraniti misliti i govoriti, ali se može kritizirati, osuditi, napadati. Za to je potreban aparat koji utječe na javno mnijenje. Dakle novinari. Kako je došlo do toga da se tako veliki broj novinara dao uvući u taj prljavi posao protiv vlastite zemlje? Tko su ti ljudi? Kakvo im je porijeklo i kakav su odgoj dobili? Kakve skole zavrsili? Većina njih su provjereni u komunizmu, dobro su naučili svoju zadaću. Oni odlučuju, kao stariji i iskusniji, tko će od mladih dobiti šansu. Ono malo novinara kojima je na srcu nacionalni interes ne dobijaju prostor, napada ih se, isključuje iz redakcija, javno kritizira. U novinarskim rukama je velika moć pilotiranja javnim mišljenjem, ne zaboravimo da prosječan građanin ne posvećuje svoje vrijeme analiziranju onoga što je pročitao. Lako je servirati laž kao istinu i osobno mišljenje kao objektivno. O srozavanju kulturne razine napisa i velikoj upotrebi srbizama u jeziku ne treba niti govoriti. Novinare je lako i kupiti, njihov moralni kodeks je vrlo rastezljiv. Jasno je da je to moćna vojska antilustracijskog i antihrvatskog pokreta.
Sto napraviti? Samo dobro organizirana struktura paralelna onim državnima moze objektivno nešto poduzeti. Dakle govorimo o privatnoj fondaciji. Govorimo o jednom mjestu na kojem bi se sakupili i stručno obradili mnogi podaci koji već postoje i za koje su se pobrinuli Hrvati, pojedinci i grupe, ljudi koji su svoje vrijeme, osjećaje i novac uložili u taj rad. Tu bi se nastavilo prokupljati podatke, objavljivati ih i tako stvoriti solidnu i vjerodostojnu bazu podataka za neka buduća pokoljenja. Istina ne smije biti pokopana zajedno sa žrtvama a krvnici moraju imati ime i prezime.


Maja Snajder
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE