IVAN MIKLENIĆ: PREISPITIVANJE MEDIJA
Važnost i nezaobilaznost medija u suvremenom svijetu i životu izvrsno je istaknuo papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za 41. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija kad je napisao: »Ne postoji, zapravo, nijedno područje ljudskoga iskustva, osobito ako u obzir uzmemo obuhvatnu pojavu globalizacije, na kojemu mediji nisu postali konstitutivni element međuosobnih odnosa i društvenih, ekonomskih, političkih i religijskih procesa.« Mediji su, htjeli mi to ili ne htjeli, umiješani u svaki život svakoga suvremenog čovjeka te nikome ne može biti svejedno što to mediji unose u ljudske živote, u odnose i u sve vitalne procese u suvremenom svijetu. Krajnji je čas da i svi hrvatski građani, a osobito svi vjernici, najozbiljnije uzmu u obzir činjenicu da ih se mediji itekako tiču, da mediji utječu na njihov život, da se mediji bave i njima i onda kad to na prvi pogled nije vidljivo. Stoga je također krajnji čas da se svi hrvatski građani, a osobito vjernici katolici, počnu baviti medijima, pratiti ih s puno više kritičnosti, bolje i dublje ih razumijevati, i to ne samo po onome što je vidljivo na prvi pogled nego i po onome što je u pozadini medijskih uradaka i samih medija.
Krajnji je čas da se svi hrvatski građani, a osobito vjernici katolici, počnu baviti medijima, pratiti ih s puno više kritičnosti, bolje i dublje ih razumijevati, i to ne samo po onome što je vidljivo na prvi pogled nego i po onome što je u pozadini medijskih uradaka i samih medija.
Pri bavljenju medijima u Hrvatskoj svakako kao polazište može izvrsno poslužiti ocjena američke udruge da su mediji »djelomično slobodni«, što zapravo znači da su dijelom sredstvo ili produljena ruka nekih čimbenika koji instrumentaliziraju, zlorabe medije ili medijske priloge za svoje interese. Veoma je važno otkriti tko sve može zlorabiti medije i medijske proizvode, tko sve to u suvremenom hrvatskom društvu stvarno i čini i koji se zapravo interesi kriju iza zloporaba medija i medijskih proizvoda. Sasvim je sigurno da su mediji i medijski proizvodi u Hrvatskoj izloženi onim temeljnim interesnim skupinama s kojima se moraju hrvati svi mediji i novinari, ako žele biti profesionalni i etični, na cijelome svijetu. U suvremeno doba - kad se u eri globalizacije i globalizma profit nameće kao najveća i zapravo jedina prava vrijednost - medijski proizvodi pa i čitavi mediji vrlo često postali su tek sredstvo privređivanja odnosno sredstvo zarade u rukama svojih vlasnika. Da bi vlasnici što više zaradili, a to je često jedini kriterij vrednovanja medijskih proizvoda i samih medija, važno je samo privući pozornost »potrošača«, bilo da kupe tiskane medije, bilo da prate elektroničke medije, jer ti mediji donose toliko više koliko više imaju plaćenih reklama. Osim što su medijski proizvodi u službi privlačenja pozornosti radi zarade, drugim interesnim skupinama (kao što su međunarodne organizacije ili savezi, državne i lokalne vlasti, političke stranke i drugi skriveni politički čimbenici) mediji su potrebni da bi što više ljudi pridobili za svoje političke ciljeve koji često nemaju nikakve veze s istinom, općim dobrom, pravdom i humanošću. Treća skupina veoma zainteresiranih za medije jesu ideolozi svih boja i predznaka i oznaka koji također beskrupulozno i često vrlo sofisticirano kroz medijske proizvode i medije nameću svoje ideologije i na taj način, ako pridobiju ljude, onda njima manipuliraju na svim područjima života.
Sve to često je prepoznatljivo u medijskim proizvodima i medijima u Hrvatskoj, a ima i specifičnosti koje su povijesno uvjetovane (pre)sporim izlaskom iz mentaliteta komunističkog totalitarizma u kojemu su mediji uvelike bili produžena ruka partijske klike; branitelji i širitelji vladajuće ideološko-političke matrice mišljenja i ponašanja. U tim okolnostima mnogi novinari - zapravo ispravno tada nazivani društveno-politički aktivisti - bili su glasnogovornici političkih i ideoloških centara moći i moćnika, pa nije neobično da i danas neki novinari pristaju bespogovorno izvršavati sve što od njih traže neki moćnici ili određene interesne skupine. Većina afera u Hrvatskoj nije plod istraživačkog novinarstva nego odluke pojedinih moćnika da se rivala ili protivnika ili onemogući ili posve eliminira. Novost u medijskom prostoru u Hrvatskoj sve su češće pojave gaženja temeljnih principa kao što su naprimjer: »što ne želiš da drugi čini tebi, ne čini ni ti drugome« ili »o mrtvima samo dobro«... U hrvatskom društvu zloporaba medijskih proizvoda i čitavih medija posebno je prepoznatljiva po činjenici da se manjina uspjela nametnuti većini.
U tom kontekstu očitih i veoma brojnih zloporaba u medijima, u kojima ipak ima i dobra, važno je vjernike podsjetiti na ulogu crkvenih medija, i to riječima nadbiskupa Devčića iz njegove poruke za Dan medija: »Potrebno je, stoga, da svi zajedno, pastiri i vjernici, poradimo na jačanju naših crkvenih medija, poglavito onih koji pokrivaju sve naše nad/biskupije. Jačati ih možemo tako što ćemo se neumorno truditi na njihovu kvalitetnom uređivanju, podupiranju, čitanju i slušanju. Od te važne zadaće nitko se ne bi smio smatrati izuzetim, bilo da je riječ o izdavačima, urednicima i novinarima, bilo o župnicima i vjernicima. Napose želimo upozoriti na pomoć koju crkveni elektronički i tiskani mediji pružaju župnicima u njihovu pastoralnom radu. Oni su im istinski saveznici i pomoćnici, a vjernicima nezaobilazna pomoć u boljem upoznavanju istina vjere i života Crkve. Bez pretjerivanja možemo reći da bez praćenja crkvenih medija ne možemo aktivno i kompetentno sudjelovati u životu Crkve.«
Glas Koncila, broj 19 (1768), 11.5.2008.
Krajnji je čas da se svi hrvatski građani, a osobito vjernici katolici, počnu baviti medijima, pratiti ih s puno više kritičnosti, bolje i dublje ih razumijevati, i to ne samo po onome što je vidljivo na prvi pogled nego i po onome što je u pozadini medijskih uradaka i samih medija.
Pri bavljenju medijima u Hrvatskoj svakako kao polazište može izvrsno poslužiti ocjena američke udruge da su mediji »djelomično slobodni«, što zapravo znači da su dijelom sredstvo ili produljena ruka nekih čimbenika koji instrumentaliziraju, zlorabe medije ili medijske priloge za svoje interese. Veoma je važno otkriti tko sve može zlorabiti medije i medijske proizvode, tko sve to u suvremenom hrvatskom društvu stvarno i čini i koji se zapravo interesi kriju iza zloporaba medija i medijskih proizvoda. Sasvim je sigurno da su mediji i medijski proizvodi u Hrvatskoj izloženi onim temeljnim interesnim skupinama s kojima se moraju hrvati svi mediji i novinari, ako žele biti profesionalni i etični, na cijelome svijetu. U suvremeno doba - kad se u eri globalizacije i globalizma profit nameće kao najveća i zapravo jedina prava vrijednost - medijski proizvodi pa i čitavi mediji vrlo često postali su tek sredstvo privređivanja odnosno sredstvo zarade u rukama svojih vlasnika. Da bi vlasnici što više zaradili, a to je često jedini kriterij vrednovanja medijskih proizvoda i samih medija, važno je samo privući pozornost »potrošača«, bilo da kupe tiskane medije, bilo da prate elektroničke medije, jer ti mediji donose toliko više koliko više imaju plaćenih reklama. Osim što su medijski proizvodi u službi privlačenja pozornosti radi zarade, drugim interesnim skupinama (kao što su međunarodne organizacije ili savezi, državne i lokalne vlasti, političke stranke i drugi skriveni politički čimbenici) mediji su potrebni da bi što više ljudi pridobili za svoje političke ciljeve koji često nemaju nikakve veze s istinom, općim dobrom, pravdom i humanošću. Treća skupina veoma zainteresiranih za medije jesu ideolozi svih boja i predznaka i oznaka koji također beskrupulozno i često vrlo sofisticirano kroz medijske proizvode i medije nameću svoje ideologije i na taj način, ako pridobiju ljude, onda njima manipuliraju na svim područjima života.
Sve to često je prepoznatljivo u medijskim proizvodima i medijima u Hrvatskoj, a ima i specifičnosti koje su povijesno uvjetovane (pre)sporim izlaskom iz mentaliteta komunističkog totalitarizma u kojemu su mediji uvelike bili produžena ruka partijske klike; branitelji i širitelji vladajuće ideološko-političke matrice mišljenja i ponašanja. U tim okolnostima mnogi novinari - zapravo ispravno tada nazivani društveno-politički aktivisti - bili su glasnogovornici političkih i ideoloških centara moći i moćnika, pa nije neobično da i danas neki novinari pristaju bespogovorno izvršavati sve što od njih traže neki moćnici ili određene interesne skupine. Većina afera u Hrvatskoj nije plod istraživačkog novinarstva nego odluke pojedinih moćnika da se rivala ili protivnika ili onemogući ili posve eliminira. Novost u medijskom prostoru u Hrvatskoj sve su češće pojave gaženja temeljnih principa kao što su naprimjer: »što ne želiš da drugi čini tebi, ne čini ni ti drugome« ili »o mrtvima samo dobro«... U hrvatskom društvu zloporaba medijskih proizvoda i čitavih medija posebno je prepoznatljiva po činjenici da se manjina uspjela nametnuti većini.
U tom kontekstu očitih i veoma brojnih zloporaba u medijima, u kojima ipak ima i dobra, važno je vjernike podsjetiti na ulogu crkvenih medija, i to riječima nadbiskupa Devčića iz njegove poruke za Dan medija: »Potrebno je, stoga, da svi zajedno, pastiri i vjernici, poradimo na jačanju naših crkvenih medija, poglavito onih koji pokrivaju sve naše nad/biskupije. Jačati ih možemo tako što ćemo se neumorno truditi na njihovu kvalitetnom uređivanju, podupiranju, čitanju i slušanju. Od te važne zadaće nitko se ne bi smio smatrati izuzetim, bilo da je riječ o izdavačima, urednicima i novinarima, bilo o župnicima i vjernicima. Napose želimo upozoriti na pomoć koju crkveni elektronički i tiskani mediji pružaju župnicima u njihovu pastoralnom radu. Oni su im istinski saveznici i pomoćnici, a vjernicima nezaobilazna pomoć u boljem upoznavanju istina vjere i života Crkve. Bez pretjerivanja možemo reći da bez praćenja crkvenih medija ne možemo aktivno i kompetentno sudjelovati u životu Crkve.«
Glas Koncila, broj 19 (1768), 11.5.2008.
Primjedbe