Dr. MLADEN PARLOV O MARKU MARULIĆU

Europa se predstavlja s dva lica

Ovogodišnji međunarodni znanstveni, književni i izdavački dio programa 18. Marulićevih dana održao se od 20. do 23. travnja u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Splitu. Organizirali su ga Društvo hrvatskih književnika, Društvo prijatelja kulturne baštine Split, Književni krug Split, Gradska knjižnica Juraj Šišgorić Šibenik te HAZU-a u Splitu. Na Marulićevim danima sudjelovala su 22 znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva. Sudjelovao je i dr. don Mladen Parlov s KBF-a i ravnatelj Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu.
Mladen Parlov doktorirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 1996. na području teologije duhovnosti tezom: “Il mistero di Cristo - modelo di vita cristiana secondo Marco Marulić”. Na istom je sveučilištu (1977.) postigao i magisterij iz dogmatske teologije. Objavio je više knjiga, među njima i Otajstvo Krista - uzor kršćanskog života prema Marku Maruliću te Život i djelo don Ilije Ujevića i Speculum virtutis: Marko Marulić i njegova teološke-duhovna misao. Također je priredio i preveo više knjiga drugih autora te objavio više znanstvenih radova s područja povijesti kršćanske literature i kršćanskog nauka.
Na ovome međunarodno-znanstvenom skupu govorio je o epistolografiji hrvatskoga humanizma i renesanse na temu “Jedinstvo Europe i Marko Marulić”. Njegovo predavanje objavljujemo u četiri nastavka.

U poruci upućenoj sudionicima znanstvenog skupa o Maruliću, a održanog u Rimu u rujnu 1998., papa Ivan Pavao II. je izrazio vlastito zadovoljstvo što se u osvit trećega tisućljeća potiče novi kršćanski humanizam. U vremenu sve manjeg značenja, da ne kažemo nestajanja kršćanske kulture iz javnog života suvremene Europe, Sveti je Otac sve pozvao na otkrivanje lika Marka Marulića, “plemenitog lika eklektičke osobnosti, svjedoka duboke i istinske duhovnosti” kako bi se time pomoglo obnovi i učvršćenju zauzimanja “za obnovu evangelizacije kulture u sadašnjem društvu”. Za Svetu Stolicu Marulić se predstavlja kao istinska paradigma čovjeka kulture za Europu trećeg tisućljeća, budući da se je pokazao kao onaj koji je predložio i u vlastiti život ugradio kulturalnu kreativnost obilježenu evanđeljem.
Održavanje rimskog i splitskog dijela znanstvenog skupa posvećenog splitskom humanisti dijelom se je poklapalo s održavanjem biskupske sinode za Crkvu u Europi. Plod zasjedanja biskupske sinode za Europu jest dokument Ivana Pavla II., Ecclesia in Europa, postsinodalna pobudnica o Crkvi u Europi (Rim, 2003.). Riječ je o programatskom dokumentu koji u šest poglavlja govori o Isusu Kristu kao nadi Europe, a u konačnici dokument je poziv Europi da otkrije svoje kršćanske korijene, tj. da se vrati samoj sebi.
U ovom našem izlaganju želimo poći upravo s tog stajališta. Naime, progovoriti o povijesti Europe, o njezinim kršćanskim korijenima, o njezinu značenju za svjetsku civilizaciju te potom vidjeti kako je Marulić doživljavao Europu svojeg vremena te ima li njegova poruka kakvo značenje za nas danas. Naše se izlaganje u biti nastavlja na zanimljivo izlaganje koje je prije dvije godine održao mr. B. Jozić, “Vizija ujedinjene Europe u pripadnika splitskoga humanističkog kruga” (Colloquia Maruliana XV. /2006./, str. 199-208).

1. Europa i njezini korijeni
Što je Europa? Gdje počinje, a gdje završava? Ova, naizgled jednostavna i obična pitanja, tek što ih se postavi postaju problematična jer na njih nije tako jednostavno odgovoriti. Primjerice, zemljopisno se možemo pitati gdje nestaju granice Europe na jugu naroda i država nastalih raspadom Sovjetskoga Saveza, ili, koji otoci na Atlantskom oceanu pripadaju Europi, a koji ne. Zašto se Sibir ne ubraja u europsko područje, ako u njemu žive stanovnici čiji je način mišljenja i življenja posve europski? Iz ovih pitanja postaje jasno da je Europa tek drugotno zemljopisni pojam te da je valja promatrati s drugog gledišta, naime kulturalnoga i povijesnog. Za istinsko razumijevanje Europe nužno je, smatra engleski povjesničar Christopher Dawson, “znatno više pozornosti posvetiti proučavanju vjerskoga razvitka jer je upravo u vjeri Europa pronašla svoj izvorni temelj jedinstva” (Razumijevanje Europe, str. 22). Ivan Pavao II., u pobudnici Ecclesia in Europa, veli da “više nego kao zemljopisno područje Europa se može okvalificirati kao ‘pretežno kulturni i povijesni pojam, koji obilježava zbilju nastalu kao Kontinent zahvaljujući i ujediniteljskoj snazi kršćanstva, koje je znalo međusobno integrirati različite narode i kulture’”. Kako se je dakle razvija Europa te koliki je doprinos u oblikovanju Europe pružilo kršćanstvo?
U govoru o postanku Europe valja se vratiti na njezine grčke korijene. Čini se da je povjesničar Herodot prvi koji poznaje Europu kao zemljopisni pojam, razlikujući je od Azije u kojoj žive barbarski narodi. Grci su se doživljavali superiornijima u odnosu na druge, barbarske narode. Razvojem svojih polisa, gradova-država, anticipirali su buduću europsku republikansku tendenciju, za razliku od azijskog despotizma. Tristotinjak godina, do 63. kad su Rimljani pokorili Malu Aziju, Europa je bila sažeta na svoju kolijevku, na Heladu. Grčke državice i Rimsko Carstvo oblikovale su kontinent koji je postao temelj kasnije Europe, ali s potpuno drukčijim granicama. Naime, Rimsko je Carstvo obuhvaćalo područja oko Sredozemlja koja su, zahvaljujući sustavu rimskih cesta, trgovini, kulturnim vezama i zajedničkom političkom sustavu, tvorila kontinent. Prodor islama u VII. i početkom VIII. stoljeća rascijepio je jedinstveno područje Sredozemlja na tri područja, na tri kontinenta: Europu, Afriku i Aziju. ..

Pretplatite se na Fokus i čitajte cijele tekstove!
Cijeli tekst - cijela istina!
Pripremio: Ivica Luetić
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE