DUVANJSKI SIR, DRNIŠKI PRŠUT, SLOVENSKI CHARDONNAY, AUSTRALIJA I LIJEPA NAŠA

HRVATSKA - AUSTRALIJA: SLICNOSTI U RAZLIKAMA
Monday, April 21, 2008 :: 70 Views :: 0 Comments :: Category: Komentari
[Article Rating]

Gladijatorske TV predstave



Iz Splita pise: dr. Boris Skvorc

Jedini smo koji stojimo na ulici, a pokoji slucajni prolaznik u cudu zagleda u nas: kao, sto je ovima da se povlace po jugu ovako polako, korak po korak.

Stojimo u nekom vjetrovitom prolazu usred takozvanog novijeg dijela Splita. Ispucali komadi betona po kojima hodamo odaju godine nebrige. Izmedu betonskih ploca krov se razrastao kao da smo negdje u kakvom napustenom selu Gorskog kotara iz kojeg su svi stanovnici prije cetrdesetak godina sprasili u kakvu Kanadu ili Argentinu.
Unatoc nasem otporu, vjetar nas pomalo pomice s mjesta kao da smo kakve na brzinu i amaterski usidrene jedrilice. Andrew drzi kapu jednom, a prorez na posudenom baloneru koji se ne moze zakopcati pritisce drugom rukom.

'Puse, covjece!' kaze stari suborac iz australskih dana koji je mediteransko proljece zamisljao sasvim drugacije: sunce, cure u minicama i u njihovoj pozadini stare rimske gradevine na kojima je tijelo kamena izglacano vremenom do bljestavila od kojeg bole oci.
Jedini smo koji stojimo na ulici, a pokoji slucajni prolaznik u cudu zagleda u nas: kao, sto je ovima da se povlace po jugu ovako polako, korak po korak.
Vjetar raznosi plasticne vrecice, polumasne osusene papire u kojima su bili zamotani komadi bureka i pite zeljanice, komade reklama od Kauflanda i Keruma, pokoju plasticnu casu iz koje je jos pred par sati kakav dokoni penzioner ispijao Juru za vrijeme zadnje predjuzinske bocarske sesije ..

A gdje su ljudi?

Stepenice sto se spustaju prema moru takoder su ispucale, oronule, izgledaju gore od onih u Palaci, kao da su starije od njih i nagrizenije zubom vremena. Zaluzine su spustene posvuda, na uskim prozorcicima novogradnji. Nema nikoga, ni unutra ni vani.
Michael je pak ispucao vec pola memorije na svom digitalcu. Dolazi do zubom vremena nagrizene i zedne fontane prepune ostataka hrane, praznih konzervi, lisca, kojekakvih ostataka zivota.

'Covjece!', kaze, 'Covjece.' Izgleda mi da ga ovo kudikamo vise uzbuduje od posjeta Rivi i Marjanu, od setnje Trogirom i Primostena. Covjece!

U sporednim je ulicama jos atraktivnije. Razbijeni su prozori izloga iz kojih su nam se nekad smijesile debelim namazima sminke unakazene lutke s jeftinim perikama i najnovijim modnim artiklima maraka Beko i Franjo Kluz.
Komad lima koji je netko otkidao pa sad visi i na ovom jugu proizvodi sablasan zvuk, kao onaj kad smo kao klinci na kotace bicikala stavljali komade plasticnih posuda od jogurta i pricvrscivali ih stipaljkama ne bi li nam proizvodile zvukove imaginarnih motora. I to je osim fijuka vjetra jedini zvuk koji slusamo.

Nema nikoga! Sve je ispucalo, flekavo i mokro, poput ovog opakog vjetra sto nas ljulja u mjestu. Gdje su svi ti ljudi koji cim se pojavi sunce izmile na trgove i plaze u suncanim naocalama vecim od glave, kao da ih je netko klonirao?

'Covjece!' kaze Michael, a znam da ce nakon ovakvog pocetka vjerojatno priopciti nesto sto mu se cini vaznim. 'Ovaj mi dio grada izgleda kao da su ga iselili prije dvadesetak godina, kao da je dosla kakva kataklizma i onda su se povukli i nikad vise nisu dosli natrag! Pa sad sve trune i ceka neku novu populaciju koja ce doci s drugom nekom vojskom.'

A stepenice koje se pruzaju prema moru, otvoreni pogledi na Brac i kanal, kamene ograde i trgovi izmedu betonskih gradevina - kako je to nekad moralo biti lijepo!
Michael je privatna osoba. Nikad o njemu nisam znao puno. Radili smo jedan pored drugog, svaki svoje, gotovo deset godina.
Dosao je jednog dana u moj sydneyski ured, predstavio se i - otisao. Iduci smo razgovor imali nekih godinu dana poslije. Popili kavu, rekli jedan drugome cime se bavimo, slozili se da je fakultetska i sveucilisna administracija strasna, da nikad nije bilo gore, ali da je jos dobro kako ce biti i onda se ponovno mimoilazili nekih godinu dana.
Na nekom je kongresu u Budimpesti, pa je iskopao moj broj i spustio se do Mediterana. Sad ga otkriva, onakvog kakav je nekad bio.

Pogled od milijun dolara

Hodam pored njega i mislim o svim tim ljudima koji su se skrili iza spustenih roletni koje trese popodnevna juzina.

O njihovim pogledima na more, o njihovoj uzrecici da 'ovo niko ne moze platit'. Stvarno, u Sydneyu bi ovo bio 'pogled od milijun dolara', najatraktivnija lokacija s pristupom moru i pogledom od kojeg ti pamet stane, mjesto dostupno samo najizabranijima. Sto znaci onima s najvise love.

Australac koji bi zivio na takvom mjestu organizirao bi lovu za pituranje zgrada, za cupanje trave izmedu stepenica i ispucalih komada betona, za dogovor oko toga tko smije, a tko ne smije zagradivati i pregradivati balkone i zidove, javna ciscenja svaka dva mjeseca, pritisak na opcinu da unaprijedi nacin odvoza smeca, reorganizaciju parkiralisnoga prostora, prilaze moru, uredivanje prigradskih plaza. Covjece, kakav potencijal!

'Michael', kazem. 'Michael, probudi se.' (Wake up to yourself). To ne znaci bas probudi se. Mozda prije: saberi se. Da, tako kazem. Ljudi su ovdje pred petnaestak godina poceli javno pretvarati u privatno, istovremeno nastavljajuci zivjeti pricu koja vise nema pokrice: ono sto je svacije, nije nicije. Pa je grad postao niciji. A stanovi koji su bili svaciji, odnosno drustveni, postali su privatni. Ostalo se nikog ne tice.
Mislim da me Michael nije skuzio, ali smo svejedno otisli do obliznje pivnice na srneci gulas i pivo, gledajuci kroz prozor kako ispred nas pod kisnim kapima blista zgrada buduce sveucilisne knjiznice okruzene novim kampusom koji se zbio izme�u tri ista ovakva kvarta.
Javno je, dakle, postalo privatno. A s tim se jos uvijek ne znamo nositi. Jos uvijek hodnici, parkiralista, javni prolazi, prostori za smece i lokalni parkovi nisu nasi. Zasipamo ih cikovima, vrecicama smeca koje nam je tesko nositi do kontejnera.
A zahvaljujuci nasoj dragoj komercijalnoj televiziji i drugim medijima, dogodilo nam se i ono sto je kudikamo gore: privatno je, logikom promjena koje su nas zadesile, postalo javnim.
Grickamo tako Michael i ja drniski prsut i gledamo pomalo poznatu desetominutnu emisiju jedne privatne televizijske kuce. Michael ne razumije pa kroz dva zalogaja ispituje: 'Znaci ovo je cura od katolickog svecenika ciji je decko ubio tog svecenika koji joj je isto decko i to zbog toga sto je ona imala s njim vezu?' pita.

Kazem mu da suti jer nista ne razumijem pa mi se valja koncentrirati. Jedino sto vidim je da su izvrsili invaziju na neciju kucu, okruzili nesrecu novinarskim pitanjima, pa su cak intervjuirali i druge novinare koji su im konkurencija i zajedno s njima cekaju da ih se pripusti u tu tudu privatnost, da ju se pregazi i izlozi javnoj poruzi. Na opce zadovoljstvo svih onih koji gledaju takve televizijske gladijatorske predstave.
Pa da nam se takvo nesto lijepo servira u ovako kisno predvecerje puno juzine i kisnih kapi na spustenim zastorima, u dokona predvecerja kad u nasoj privatnosti trebamo tudu privatnost da dobijemo privid javnosti. A njime i sigurnosti koja nam je u svim svojim pojavnim oblicima pocela izmicati iz ruku. Nekom, na primjer, supruga zavrsi u dusevnoj bolnici, a od toga se onda napravi vrlo zivahna javna emisija na drzavnoj televiziji.
'Znaci, pucalo je na covjeka?' pita opet Michael, sad vec na slovenskom chardonnayu kojim zalijeva sir iz Tomislavgrada, odusevljen klopom i time sto nam televizija toliko slici na njihove komercijalne kanale kojih se sve do danas sramio kao lose, lose televizije. 'Je, ovog', pokazujem Michaelu na televizor.

Prostitutka i premijer

A tko je ovaj?' pita moj Australac, sad vec posve uvucen u pricu pokazujuci na jednog ocalinka. Objasnjavam mu da je to televizijski voditelj. Michael ne poznaje dovoljno nas mentalitet, jezik jos i manje, ali mu se cini da se voditelj svada s gospodinom na kojeg je pucano, da mu oduzima rijec, pa cak i da ponesto vice na njega.

'Pa ovo je bolje od Current Affairs!' uzvikuje trijumfalno Michael, aludirajuci na jedan od najsenzacionalistickijih popodnevnih australskih programa tijekom kojeg mozete saznati sto o zvukovima iz premijerove sobe tijekom njegova posjeta Hobartu misli prostitutka koja je u susjednoj sobi imala seks s klijentom koji nije bio narocito zivahan pa je bilo prilike prisluskivati premijerove razgovore.

Onda smo zaspali pred televizijom, zena, Michael, njegova cura i ja. Bas kao u Australiji u stara vremena. U svijetu u kojem je javno postalo privatno, a privatno javno. Jer kako kaze Hannah Arendt, intimnost nije iskljucivo privatna stvar. Drzava ili mediji je mogu zastititi, ograniciti ili manipulirati njome. Njome se moze i poigravati, u raznim kombinacijama. Sve dok ne postane dobra televizijska zabava, iza spustenih zaluzina u privatnosti naseg doma.

A kad se napuni pepeljara, lijepo samo odskrinemo prozor i prepustimo javnosti da se bavi problemom rasipanih cikova. A i sire.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade