BUDIMO STRPLJIVI DO DOLASKA GOSPODNJEGA!

TRECA NEDJELJA DOŠAŠCA A – 16. prosinca 2007.

Tekstovi: Iz 35,1-6a.10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

Uvod u pokajnički čin

Lako bi nam bilo živjeti svoj život kad bi nam unaprijed sve bilo jasno, kad bismo vidjeli cilj i uspjeh na putu prema njemu. Ali život je nepredvidiv; on je uvijek i rizik. Čovjek nije programiran, a život se ne da unaprijed proračunati. Reče umni filozof Sören Kierkegaard da moramo živjeti svoj život prema naprijed, a razumjeti ga možemo tek kad se osvrnemo unatrag, na ono što smo već prošli. Ali, i to će nam iskustvo koristiti ubuduće. Kad se nađemo u dubokoj vodi, valja plivati i isplivati. U nejasnoćama se i dvojbama često nađe i vjernik. I najveći među vjernicima, Ivan Krstitelj, nije bio pošteđen toga iskustva. Možda i zbog nas, da se ne obeshrabrimo kad se sami nađemo u nejasnoćama. Iz zatvora gdje sluti kraj svoga života, šalje učenike k Isusu s pitanjem, je li on, Ivan, pravomu pripravio put ili je njegovo djelo bilo uzalud. Odgovor je: ne boj se, Ivane, čudesa se događaju, Radosna se vijest navješćuje, Bog je na djelu. Obnovimo i mi, braćo i sestre, svoju vjeru, da je Bog na djelu i u našem životu, ali obnovimo i svoju vjernost njemu, a za manjak vjere, slabosti i grijehe pred njim se iskreno pokajmo, i to ovih predbožićnih dana u sakramentalnoj ispovijedi, ali i sada na početku ovoga euharistijskog slavlja.

Homilija

(Ne)strpljivost

Ne treba puno dokazivati da živimo u vrlo užurbanom tempu, često smo nestrpljivi i napeti, u vječitoj žurbi. I oko nas su ljudi ispunjeni jednakom nervozom. Stojiš ne semaforu, upalilo se zeleno, i ako u istom trenutku nisi krenuo, već netko nestrpljivo trubi. Ako si u vožnji ostavio ispred sebe razmaka više od «kutije žigica», već netko pretječe i ubacuje se ili pretječe cijelu kolonu ugrožavajući tako i sebe i druge. Ljudi nemaju vremena ili «nemaju živaca», nestrpljivi su. Ako bilo gdje moraju malo čekati, ljute se, htjeli bi preko reda, njima se uvijek nekuda žuri. Na licu im se vidi napetost, nedostaje im opuštenosti i radosti na licima. Strpljivost je mnogima i u materinskom jeziku postala strana riječ. A baš na strpljivost i iščekivanje danas potiče sv. Jakov svoje vjernike u poslanici: «Strpite se, braćo, do Dolaska Gospodnjega!» (Jak 5,7).
Taj poziv apostol potkrjepljuje iskustvom iz svakodnevnog prirodnog života. Ratar nam može biti pravi uzor u tome. On obradi i posije svoju njivu i prepušta da priroda učini svoje. Obilazi je s vremena na vrijeme i gleda što se događa, je li žito niklo, zimi: je li ga mraz oštetio, u proljeće: kako raste, u ljeto: kako klasa i zrije, i zna da tek onda dolazi vrijeme žetve. Sva suvremena tehnika ne može izmijeniti ili preskočiti taj proces. On mora proći i ne da se ubrzati. Priroda ne pozna žurbe. Ona ima svoje vlastite zakone i oni se moraju poštivati. Tako je i s mnogim drugim stvarima u životu.
Majka i danas nosi svoje čedo devet mjeseci prije nego ga rodi, unatoč svim tehničkim dostignućima. Dijete i danas treba jednak broj godina kao i prije više stoljeća dok odraste. Uostalom, koliko samo treba čekati na djetetovu prvu riječ, na njegov prvi samostalan korak, kad mu više ne trebaju «četiri noge» da bi se pokrenulo?
Želiš li naučiti neki strani jezik, treba vremena, učenja i strpljivosti.
Želiš li završiti neku školu ili studij, valja ti se naoružati strpljivošću i ustrajnošću, inače je bolje ne počinjati. Bit će tu puno ispita, truda, pa i neuspjeha, ali valja ustrajati i izdržati.
Duhovni vođe i psiholozi najbolje znaju koliko vremena i strpljivog rada treba da bi se netko izgradio u zrelu i odgovornu osobu. Uostalom, zar je taj proces ikada i završen? Ne traje li on cijeloga života? I tko želi u duhovnom životu napredovati, mora pokazati puno strpljivosti, jer ni tu se ne ide pravolinijski naprijed. Potrebno je mnoštvo sitnih malih koraka, ali bez kojih nema napretka.
Ljudski se život ne da požurivati. Mora ga se prihvatiti onakvim kakav on jest, sa svim svojim zakonitostima.

Znati strpljivo čekati

Na strpljivost nas je poticao i Gospodin Isus. Učinio je to onom lijepom pričom o pšenici i kukolju, koje gospodar usjeva pušta da zajedno rastu do žetve, jer bi nestrpljivo čupanje kukolja, kako htjedoše njegovi sluge, moglo doći glave i pšenici. U dan žetve bit će jasno što je što. A i nestrpljive učenike koji htjedoše da Isus gromom ošine selo koje ih nije primilo, oštro opomenu. Nije to način na koji Bog djeluje. On ima vremena i strpljivosti. Ako je On ima za nas, a itekako je ima, onda bismo je i mi morali imati i za sebe i za druge. Ako nam je teško biti strpljiv s drugima, sjetimo se da je i njima barem jednako teško biti strpljiv s nama.
Za uzor nam strpljivosti apostol Jakov stavlja proroke koji su govorili u ime Božje (usp. Jak 5,10). Mi obično mislimo da je njima bilo lako, jer su svoje proročko poslanje dobili od samoga Boga. A oni su morali navješćivati i ono što je ugodno i neugodno, stvari koje nisu mogli nikako provjeriti, a najčešće nisu ni doživjeli njihovo ispunjenje, nego se to dogodilo tek nakon njihove smrti. A to se nije moglo bez vjere i vjernosti Bogu. Eno, prorok Jona je pokušao pobjeći od toga zadatka.
Ako je suvremeni čovjek postao tako nestrpljiv, pitanje je kako stoji s njegovom nadom. Nije li on nestrpljiv jer nema prave nade, jer nema pouzdanja da će se obećano stvarno dogoditi. A bez toga nije moguće čekati. Došašće je vrijeme nade i čekanja. Starozavjetni su ljudi, pa čak i proroci, znali doći u nedoumicu i nejasnoću sa svojom vjerom i nadom: kako to da se nikako ne ostvaruje ono što je Bog obećao. Najavljeni Mesija nije dolazio. Umirali su naraštaji, a ništa se nije događalo. Bilo je to vrijeme velike kušnje, kad su se morali pitati nisu li ipak u zabludi kad čekaju. Na to je odgovorio sv. Pavao: «Kada dođe punina vremena, posla Bog Sina svoga» (Gal 4,4). Punina vremena koju nitko ne zna osim Boga samoga. I mogao si samo vjerovati mu i nadati se ostvarenju obećanja ili mu ne vjerovati i ići svojim putom.
Takvu je kušnju Bog dopustio i svom vjernom proroku i mučeniku Ivanu Krstitelju. I on, kojega je Isus nazvao najvećim rođenim od žene, nije bila pošteđen te nejasnoće. Ivanovo je stanje bilo zaista teško. Izvršio je sve što mu je Bog naložio i sada je u tamnici iz koje više ne će živ izaći. Ne bi mu ni to bilo teško za Boga, ali pojavila se tjeskobna dvojba: nije li to sve bilo uzalud, nije li mu život prošao utaman. Čuvši za Isusa i njegova djela želi konačnu jasnoću prije nego zaklopi oči: «Jesi li ti Onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?» (Mt 11,3). Nije njemu dosadilo čekanje, još će, ako je potrebno, ali želi imati sigurnost.

Za Isusa i za nas govore djela

Isus je mogao odgovoriti kratko: «Jesam! Pa zar me upravo ti nisi najavio kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta?», ali on odgovara svetopisamskim proročkim navještajem Božjega dolaska. Taj će se dolazak dogoditi kada slijepi progledaju, hromi prohodaju, gubavi se stanu čistiti, gluhi čuti, mrtvi ustajati, a siromasima se navješćivati Evanđelje (usp. r.5). A sve se to upravo događa s Isusom i Ivanu je to poznato. Baš je tako Isus i Židovima rekao: ako ne vjeruju njemu, tj. njegovim riječima, neka vjeruju djelima koja čini. Ta djela čovjek svojom snagom ne može činiti. Na djelu je Bog. Eto i za nas znaka raspoznavanja jesmo li Božji. To su, kao i kod Isusa, naša djela. Ne vrijede samo lijepe riječi iza kojih ne stoji život. A govore li naša djela to isto: da Bog po nama djeluje? Drugačije nas ljudi ne će moći prepoznati.
Još jednu pouku reče Isus Ivanu i nama: «Blago onom tko se ne sablazni nada mnom» r.6). Jeruzalemska Biblija prevodi: «o mene», a nadbiskup Šarić: «u meni». A što znači to «sablazniti se» oko Isusa, imamo na drugom mjestu. Kada je Isus nakon divnog naučavanja i mnogih čudesnih djela došao u svoj zavičaj, čudili su se Nazarećani otkuda mu ta moć i znanje. Evanđelist dodaje: «I sablažnjavahu se o njega» (Mt 13,57). Nije im bilo jasno, a teško im je to bilo povezati s Božjim djelovanjem koje je bilo očito. «Sablazniti se», dakle, znači pokolebati se u vjeri, upasti u sumnju. U vjeri ne ćemo uvijek imati posvemašnju jasnoću. Iskustvo je i velikih svetaca i mistika da Bog ponekad sakrije svoje lice i pusti da ga tražimo u vjeri i ustrajemo u vjernosti, iako smo izgubili jasnoću. Doživjela je to i velika svetica našega vremena bl. Majka Terezija, što smo nedavno mogli čitati u knjizi njezinih duhovnih zabilješki: duša ledena i suha, um u tami, a Bog dalek. Čezne za Njim, a On kao da je izbjegava. Zbog toga neizrecivo pati. Valjda to Bog pripušta kako bi čovjek vidio što je kad ostane sam, bez Njega, i da prokuša čovjekovu odanost. Dopušta da to dožive velikani koji su nam uzori kako se i mi ne bismo slomili kad nas to stigne. Nije li se i suvremena Europa dobrim dijelom «sablaznila» o Isusa kad traži druge učitelje, sekte cvjetaju, istupi iz Crkve se nastavljaju, a broj svećeničkih i redovničkih zvanja opada? Oni koji se o Isusa sablazne, ostaju daleko od njega. Europo, vrijeme je da se probudiš od svoga sna, jer bi on lako mogao preći u komu! Isus računa s onima koji njemu vjeruju. S njima je u stanju obnoviti i današnji svijet. Blago nama, nađemo li se i mi među njima.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE