PROGLEDAO I JERGOVIĆ

_____________piše: Miljenko Jergović

«Odlučimo u Hrvatskoj», glasio je temeljni slogan Milanovićeve predizborne kampanje. Da je prije njega tu parolu zakapario, primjerice, HČSP, značila bi da ne trebamo dopustiti da se u naše ime odlučuje u središtu Europske Unije ili u centralama međunarodnoga židovskog kapitala. No, kako je do nje prvi stigao SDP, poruka glasi da ne smijemo dopustiti da se o nama odlučuje u jedanaestoj izbornoj jedinici, zapravo u Bosni i Hercegovini. Da su “Odlučimo u Hrvatskoj” prvi uzviknuli Josip Miljak ili Luka Podrug, to bi hitro i točno bilo prepoznato kao šovinizam ili govor mržnje, kakav u Hrvatskoj, srećom, više ne prolazi, kao što je itekako prolazio u Tuđmanovo vrijeme, kada bi “Odlučimo u Hrvatskoj” bila vrlo efektna šovinistička parola, usmjerena protiv centrala židovskoga kapitala, Europske Unije i Srba kao takvih. Međutim, u paroli “Odlučimo u Hrvatskoj” ispisanoj ispod nasmiješenog lika nitko nije pronašao šovinizam, iako ona šovinistička jest.

Svejedno tko te riječi koristi u predizbornoj kampanji, one uvijek služe samo jednoj svrsi: homogeniziranju društva i narodnih masa pred opasnostima koje prijete izvana.

Takva je parola uvijek izraz sirovoga populizma, a obično je zasnovana na nekoj lako dokazivoj laži. Kada, poput kakvog živog eksponata iz muzeja holokausta, čelnik HČSP-a Miljak glasače plaši židovskim kapitalom, zbog čega su haenesovac Goran Beus Richembergh i esdepeovac Tonino Picula demonstrativno napustili televizijsko sučeljavanje, on izriče laži u koje je 1941. bilo lasno vjerovati.

Kada Zoran Milanović istim glasačima dovikuje “Odlučimo u Hrvatskoj”, e da se ne bi odlučivalo u jedanaestoj izbornoj jedinici, zapravo u Bosni i Hercegovini, on izriče laž koja nije arhaična, niti globalna poput one o pogubnosti židovskoga kapitala, ali nije zbog toga ni za dlaku bliža istini. I ona vonja nečovještvom, po kojem se osjeti i po kojemu tukne i čuhne svaki populizam.

U Hrvatskoj će se odlučiti o 150 saborskih zastupnika, a izvan Hrvatske, dakle u Bosni i Hercegovini, o njih četiri-pet. Istinu govoreći, bosanskohercegovački Hrvati ne bi trebali odlučivati niti o jednom. Od trenutka kada je uspostavljeno, to “pravo glasa” bilo je i ostalo samo krvava manipulacija njihovom sudbinom, od koje je jedinu korist imao HDZ.

Zoran Milanović odlučio je naći svoju političku korist tako što je glasače iz jedanaeste izborne jedinice, bosanskohercegovačke Hrvate, upotrijebio u negativnoj kampanji, s ciljem osvajanja i homogeniziranja biračkoga tijela u Hrvatskoj. Učinio je isto što i HDZ, samo što je, kao i svih ovih godina, ta stranka odašiljala prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini lažnu ljubav, dok im je SDP kroz kampanju “Odlučimo u Hrvatskoj” namijenio iskrenu mržnju i prijezir.

Mladi Vođa je kao navijen ponavljao kako oni koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj ne mogu ni odlučivati o njezinoj sudbini, tako da se mogao steći dojam kako se u susjednoj državi odlučuje o barem 150 saborskih mjesta u Hrvatskome saboru, dok se ovdje glasuje o preostalih četiri-pet. Samo je u jednoj prilici o tim Hrvatima koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj rekao još nešto. Bilo je to na sklapanju koalicijskog dogovora sa Šemsom Tankovićem, kandidatom bošnjačke nacionalne manjine u dvanaestoj izbornoj jedinici. Ali ni tada Milanović nije govorio o bosanskohercegovačkim Hrvatima, nego je govorio o njihovoj domovini. I to samo zato što je to domovina i onoga naroda koji Tanković predstavlja. Govoreći o prijateljstvu s Bosnom i Hercegovinom, Zoran Milanović ponio se navlas isto kao što se već godinama ponaša Stjepan Mesić. Za njih obojicu dobri odnosi s Bosnom i Hercegovinom svode se na što bolje odnose s bošnjačkim vođom Silajdžićem i njegovim dvorskim serklom, čiji je istureni predstavnik i sam Tanković. Prijezir prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, njihovo svođenje na čudo u Međugorju i na nekoliko zapadnohercegovačkih općina, te na ološ i nesortu kojoj ne pripadaju ni temeljna manjinska, a kamoli prava konstitutivnog naroda, u temelju su tog međudržavnog prijateljstva. I to s obje strane.

Ono što je gadljivo u Milanovićevom strateškom prijeziru jedanaeste izborne jedinice, a zapravo Hrvata u Bosni i Hercegovini, ono što u čovjeku stvara mučninu i jad, jest činjenica, velika kao kuća, da je riječ o šovinizmu čije posljedice nikada nikome neće doći na naplatu. Čak će se i nekakav Miljak pred svojim izbornim rezultatima barem na čas zapitati je li mu trebalo ono sa Židovima, kada nikakve koristi, nijednoga glasa više, na kraju nije dobio, dok si takvo pitanje, kada je riječ o bosanskohercegovačkim Hrvatima, Zoran Milanović neće morati postavljati.

Njegova parola i njegov prijezir su dobitni, jer je sve manje onih koje bi mogao povrijediti, a ako ih se ponešto i nađe, otpiše ih se kao kliničke ovisnike o HDZ-u, kojima bi samo trebalo uskratiti pravo glasa i više ih se nikada nećemo ni sjetiti.

Taj narod već petnaest godina nestaje, curi iz Bosne, curak mu je sve tanji i uskoro će još samo kapati, kap po kap, prema Americi, Kanadi, Hrvatskoj ili nekoj drugoj tuđini, ali ni tada igrači na sigurno, štreberi i ziheraši, tatini sinovi s preporukama s Pantovčaka, koji su i u život ušli preko veze, neće umuknuti, nego će i dalje svoje stado plašiti mogućnošću da bi netko u Kraljevoj Sutjesci, Kaknju ili Varešu, netko tko ne plaća porez u Hrvatskoj, mogao odlučiti o hrvatskoj sudbini. A pritom, bit će dodatno siguran da neće dobiti po gubici, jer ljevičara se u Hrvatskoj ne optužuje za šovinizam. Pogotovu ne šovinizam prema toj malenoj i neobičnoj orijentalnoj mikrozajednici bosanskohercegovačkih Hrvata, koja naseljava jedanaestu izbornu jedinicu.

Uostalom, SDP ne optužuju za šovinizam čak ni onda kada Zoran Milanović sklapa koalicijski sporazum sa čovjekom koji je izjavio, a zatim i ponovio, da su 11. rujna 2001. Svjetski trgovinski centar u New Yorku napali Židovi.

jutarnji.hr l poskok.info
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE