Nacionalni mučenik Zvonko Bušić povukao se u svoju bolju sanjanu Hrvatsku

TRAGIČAN ODLAZAK LEGENDE
Simbol slobodne i suverene Hrvatske izvršio je zastrašujući prosvjed protiv ovakve prikrivene okupacije. 'Lakše je sanjati hrvatsku državu, nego proživljavati hrvatsku zbilju'. Zvonko Bušić nesebično je odstranio onog hrvatskog vođu za kojim Hrvatima nije dozvoljeno krenuti. Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Počivao u miru, prijatelju. Ti koji si predstavljao jednu nevjerojatnu ljudsku dramu, koji si oživio ideju samostalne hrvatske države u vrijeme kada je naša nada jedva tinjala.
Imamo jedno zaista tužno posrtanje hrvatske nacionalne ideje. Prema raspoloživim saznanjima, hrvatski simbol Zvonko Bušić Taik digao je ruku na sebe u 67. godini svog izuzetnog života, u obiteljskoj kući u Rovanjskoj kod Zadra. Hrvati i Hrvatska potonuli su u beskrajnu tugu. Osobno osjećam i tešku fizičku bol. Najveći borac za hrvatsku samostalnost dao je za Hrvatsku sav svoj život, pa i svoje posljednje dane na slobodi. Tragičan suicid Zvonka Bušića dolazi u trenutku kada je posve racionalno formulirao učinkovitu platformu za potpuno oslobađanje Hrvatske. Prevladati svoj ego i graditi novo zajedništvo! 'Hrvatski narod imao je onoliko prava koliko je bio jak, a bio je jak onoliko koliko je bio složan!' Izrekao je to, kao svoju oporuku, i otišao.
Zvonko Bušić je ostavio je za sobom dva oproštajna pisma u kojima obitelj i prijatelje moli da mu oproste zbog onoga što je jutros zaista učinio. Zaklinje nas da se nastavimo boriti za hrvatstvo i za Hrvatsku i traži oprost zbog svog čina. Dražen  Budiša obratio se novinarima u ime obitelji i prenio da Zvonko Bušić u jednom pismu naglašava da 'nije mogao živjeti u Platonovoj pećini'. U VII. knjizi Platonove 'Države', u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata prenosi arhetipsku priču o pećini. Skupina ljudi živi u mračnoj spilji. Svjetlost otvora baca sjene na zid, koje daju pogrešan dojam o vanjskom svijetu, pa se pojavljuju ljudi s kockastom glavom. Ponekad netko iz skupine izađe iz pećine, ali ga jaka svjetlost zaslijepi, zbog tame u kojoj žive, i oni se u strahu vrate natrag u pećinu. Kada je nakon dugog tamnovanja u SAD-u, stigao u Hrvatskoj, Bušić je izjavio da mu Hrvati sliče na muhe bez glave. Bojim se da nije po srijedi samo sličnost. 
Poznati hrvatski demograf Stjepan Šterc bio je najbliži prijatelja Zvonka Bušića. Malo je čudno da njega danas nitko ništa ne pita. Kako to da se Bušić nije javio Štercu i upoznao ga sa svojom zastrašujućom odlukom, da bi nam umjesto Šterca baš Dražen Budiša najavio Bušićevo oproštajno pismo prijateljima? Sve ostaje u ravni simbola Hrvatskog proljeća, iako Budiša nije u stanju oteti bicikl. Zvonko Bušić prometnuo se u ono što je Dražen Budiša bio nekada davno, ali se na našu žalost Budiša nikada nije prometnuo u ono što je bio Bušić. Mnogi se danas pitaju jeli Zvonko Bušić zaista digao ruku na sebe ili je ubijen? Uvijek postoji strah da hrvatskoj naciji ovakvu surovu poruku ne šalje Gospodin, nego onaj isti bezbožni klan koji se bori protiv izručenja Josipa Perkovića njemačkom tužiteljstvu, koje ga tereti kao organizatora konkretnog ubojstva. Josip Perković pripadao je carstvu zla protiv kojega se Zvonko Bušić borio. Nismo kaznili Bušićeve progonitelje, pa je Gospodin uzeo Bušića k sebi. Aktualni predsjednik RH Ivo Josipović jučer je govorio o političkim ubojstvima za Tuđmanove vlasti, prilično providno, kao o nekakvoj protuteži komunističkim političkim ubojstvima. Zna se da je neke nesretnike voda odnijela i za Ivice Račana, ako ništa u vrijeme kada je bio u CK SKH. Hoćemo li uskoro govoriti o političkim ubojstvima za vrijeme Ive Josipovića i Zorana Milanovića? Ističući slučaj Zvonka Bušića kao znakovit.
Tragičan odlazak Zvonimira Taika zasigurno nije bio odustajanje od uzvišene misije, ali će pridonijeti da cijelu njegovu sudbinu promatramo kao zagonetnu, nedokučivu, neobjašnjivu. Fenomen samoubojstva je velika nepoznanica, poput zagrobnog života. Nitko se nije vratio sa one strane rijeke života. Niti da nam objasni tu silnu volju ili nedostatak volje, tu zagonetnu odluku koja pokrene suicidnu ruku, a napose ruku one osobe koja ima svoju obitelj, svoje prijatelje, svoju viziju i svoj narod, kojemu nešto znači, kojemu je živući simbol. Neki dan smo na TV gledali predivan film 'Deja Vu' sa porukom nepobjedivosti života i nade. Redatelj Tony Scott ostavio nam je svoje predivne filmove, koji podilaze našoj potrebi za sretnim završetkom, i na kraju je kao simbol takvog pristupa umjetnosti digao ruku na sebe.
Je li jutros iscrpljena Hrvatska pucala u samu sebe? Možda nije pravi trenutak da se to kaže, ali zastava sebe ne može pokidati, grb ne može sebe razbiti. Uvijek se pitam jeli mudro dozvoliti da konkretan pojedinac postane simbol nacije, neovisno o tome koliko je domoljub. Svakome od nas može se dogoditi neki podmukli električni spoj u glavi. Zvonimira Taika je ovih dana zasmetalo lutanje Milana Bandića, također podrijetlom iz okolice Gruda. Nakon što je bio domaćin okupljanja titoista cijelog Balkana, na zagrebačkom Bundeku, gdje se slikao sa čuvarima partizanskih ovaca, Bandić se pojavio i na domoljubnom okupljanju na Udbini. Ostaje nam blaga nada da je okupljanje na Bundeku imalo nekakvo turističko opravdanje.
Kada se Zvonko Bušić Taik vratio u Hrvatsku, postavilo se pitanje njegovog primjerenog doziranja u nacionalnom okupljanju. Bio sam od onih (ne tvrdim da sam bio u pravu) koji su držali da Zvonimir Taik treba biti više nestranački savjetnik i nacionalni simbol, a manje nekakav stranački operativac, koji je spreman popeti se na stup i zalijepiti predizborni plakat. Mnogi su se pitali jeli pragmatično otvarati prostor domoljubu koji u moćnom SAD-u nije bio savjetnik nego uznik. Stjepan Šterc imao je dovoljno hrabrosti da Zvonka Bušića aktivira u političkom životu RH. Ovdje dolazimo do problema dizajna od strane nama nesklonog političkog inženjeringa, koji je Šterc nekoliko puta omeo u zacrtanim očekivanjima, ali to nije bilo dovoljno. Nitko na domoljubnoj strani nije imao dovoljnu financijsku snagu da pokrene ozbiljnu političku alternativu. Zvonko Bušić pušten je iz zatvora nakon što su uloge podijeljene i tek nakon što je u RH zacementirano lažno dvostranačje. Dočekao je slobodu u trenutku kada je treća opcija imala previše samozvanih vođa, koji nisu pristali svoj jadni politički prostor prepustiti drugome. Kada nije prevagnuo u HSP-AS, Zvonko Bušić pokušao je provesti objedinjavanje domoljubnih opcija kroz "Hrvatski plamen", ali se sve brzo raspalo. Male stranke ponegdje poentiraju lokalno i od toga sitne Hrvatine žive. 
Kao skromni poštovatelj Zvonka Bušića i njegove nevjerojatne životne misije, očekujem razumijevanje Crkve u Hrvata i posve primjeren crkveni ukop. Zvonko Bušić nije pao na kušnji, nego sve nas stavlja na kušnju. Teška je hrvatska zbilja, ali je Zvonko Bušić podnio mnoge gore i teže trenutke. Vjerujem da je slijedio volju Božju. Svemogući Gospodin je iz nekog razloga grubo dovršio svoje izuzetno djelo. Trebamo prepoznati političke procese koje Zvonko Bušić želi pokrenuti sa svojim ovakvim povlačenjem iz ružne hrvatske zbilje. 
Tvrtko Dolić, dnevno.hr
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE