Josip Jović o pokojnom Zvonku Bušiću

Josip Jović: Još se niže niska hrvatskih mučenika

Čekati trideset dvije godine slobodu i dočekati je, živjeti na lijepom plavom Jadranu u samostalnoj državi koju sanjaš, pa dignuti ruku na sebe, to je nešto što zaista nije lako razumjeti. Sa Zvonkom Bušićem sam daleke 1992. godine za “Nedjeljnu Dalmaciju” razgovarao u zatvoru. Pomno je pratio događaje u domovini, držala ga je nada, duboka vjera u Hrvatsku. Svi su bili uz njega, čekali nestrpljivo njegov izlazak: supruga, braća i sestre, tada još živi roditelji, većina naroda u zemlji, iseljenici u Americi koji su za njega svake godine priređivali bankete, a on im slao pisma puna ohrabrenja i razumijevanja. 

Za njega se zalagalo i lobiralo i državno političko vodstvo. Nakon povratka sam ga susreo nekoliko puta. Nije doživljavao vrijeme provedeno u zatvoru izgubljenim ili se samo tako tješio, kovao je planove o pokretanju tjednika i osnivanju stranke i ničim nije odavao pesimizam. Naprotiv, pokazivao je volju za djelovanjem, govorio je kako se osjeća radosno, iznova rođenim, kako svako razdoblje ljudskog života ima svoju ljepotu, kako je sada sve u našim rukama i kako ga najviše nervira apatija na koju ovdje nailazi, na odmahivanje rukom i prepuštanje sudbini. 

Brzo je uspostavio veze s brojnim ljudima, znao je prilično točno tko je tko u Hrvatskoj i bio je neizmjerno zahvalan braniteljima. Na neki je način on davno započeo Domovinski rat i završio je kao i onih skoro dvije tisuće branitelja koji su nakon rata završili na jednako tragičan način. Kao prava ironija sudbine danas nakon svega djeluju njegove riječi da je bio ljut na Bruna kad je ubijen. Pitao se očajan: Zašto si morao umrijeti, zašto si me ostavio samog?

Porazna zbilja

Hrvatska je povijest pritrujena mučenicima, a Zvonko je, za sada, posljednji u nizu. Na svojevrstan je način mučenik i žrtva jednog vremena i Josip Perković. Ali nije poput Svačića, Tomaševića, Zrinskog, Frankopana, Radića, Hebranga ili Bruna Bušića. Zvonko Bušić nije mučenik kojega su ubili drugi, nego mučenik koji je ubio sam sebe. Istina, indirektno, međutim, ubio ga je politički režim koji je prezreo demokraciju i slobodu mišljenja, ubijen je u zatvoru makar je izgledao čvrst i neokrnjen u svom psihičkom integritetu, a dodatno ga je porazila, kako je sam napisao u svom oproštaju, današnja hrvatska zbilja, projugoslavenska, srbofilska, proudbaška, nenarodna, skorojevićevska, lopovska, itd.. 

Tako je on, barem, doživljavao tu stvarnost. Vjerojatno je sanjao i o svojoj posebnoj mesijanskoj misiji koja se nije ostvarila. Možda je i vremena pobrkao. Puno se toga od njegova pothvata do izlaska iz zatvora promijenilo. Nitko ga nije slijedio u njegovu naumu okupljanja domoljubnih snaga, padao je pomalo u zaborav, počesto od medijskih protagonista, kojima su Che Guevara, Gavrilo Princip, Josip Broz ili Rade Končar junaci, proglašavan teroristom, osuđivan i nakon presude i nakon zatvora i, evo, i nakon života.

Ipak, iako to zvuči apsurdno, možda čak i nepristojno i iako ne možemo ući u dušu čovjeka koji je odlučio otići na drugi svijet, sa Zvonkovom posljednjom odlukom, ako je zaista motivirana isključivo političkim razlozima, ne možemo se nikako složiti, niti ona smije biti uzorom. Zar ovakva hrvatska zbilja nije razlog za borbu (ne nasilje i revoluciju!), a ne za predaju? A samožrtvovanje teško može ikoga ili išta promijeniti. Možda tek probuditi borbenost uspavanih, ali zacijelo neće dirnuti one koji su kreatori zbilje zbog koje se Zvonko ubio. Ni nakon Krista svijet nije postao ništa bolji nego što je prije bio.

Idealiziranje žrtve

Na tisuće ljudi došlo je u srijedu na Mirogoj. Uglavnom poštovatelji i prijatelji, a i oni neizbježni koji dolaze da ih se vidi. Fra Ante Marić zanosno je održao misu i propovijed, Dragan Despot govorio je Krležine i Šimićeve stihove, pjevači su, a uz njih spontano i okupljeni, pjevali “Kroacijo, iz duše te ljubim” i “Ne dam te nikom, Hercegovino”. Veličanstven i dostojanstven ispraćaj, ali Zvonka Bušića nema više među živima. Ljudi su se razilazili tiho se pitajući zašto, je li trebao i je li smio to napraviti. Budimo iskreni, za mrtvim Bušićem pošli su mnogi, za živim bi pošao malo tko. Sumnjam da bi i Bruno Bušić danas imao gdje objavljivati svoje tekstove. Skloni smo idealizirati žrtvu i ponižavati žive junake. 

Dobar je, izgleda, samo mrtav Hrvat, živome će se naći stotine zamjerki. Ante Gotovina nam je bio draži u zatvoru nego na slobodi. Tako nas je, valjda, povijest oblikovala. Nije li krajnje vrijeme da prekinemo s tim hrvatskim karminama, sa suzama za domovinu, s vječnim oplakivanjem Hrvatske, s fatalističkim gledanjem u nebo, s klanjanjem lažnim idolima!? Ovo nije ni Marulićevo ni Matoševo ni Bruno Bušićevo vrijeme, ovo je ipak slobodna država i slobodan narod, ako to naravno on želi i ako je u stanju to biti. 

Odgovornost je na kraju krajeva na njemu, na nama. Kako god okrenuli, barem što se tiče mogućnosti demokratskih promjena, nikada ovaj narod u cijeloj svojoj povijesti nije bio u boljoj poziciji. Što u tom smislu znače jedan Josipović, jedan Milanović ili jedan Bandić, čija je prevrtljivost navodno bila ona posljednja kap preko čaše koju Bušić nije mogao progutati, koji danas jesu, a sutra nisu. Bože, pa koga oni mogu razočarati i što se od njih može očekivati?

JOSIP JOVIĆ

Primjedbe

Popularni postovi