Razgovor s Miroslavom Tuđmanom



Razgovor s prof. dr. Miroslavom Tuđmanom
M. TUĐMAN:
VELIKA SREDSTVA ULAŽU SE U PROIZVODNJU PRIVIDA, LAŽI I KRIVOTVORINE

Sveučilišni profesor i predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskog sabora prof. dr. Miroslav Tuđman objavio je, u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade, knjigu "Programiranje istine" u kojoj analizira društvene preraspodjele znanja, istinitost dezinformacija, u sklopu toga medijske tehnike manipulacije javnim znanjem te konstrukcijska pravila dezinformacijske paradigme.

U knjizi iznosi više primjera i protagoniste krivotvorenja i manipulacija s izvorom podataka, kao i postuliranje pseudodogađaja ili nedogađaja kao zbilje. U povodu izlaska knjige iz tiska, koja će zasigurno pobuditi znatan interes, kao i jedna od njegovih prethodnih knjiga "Vrijeme krivokletnika", razgovarali smo s autorom.

(Prenešeno s portala hkv.hr/izvor: Hrvatski list)

- Naslov je Vaše najnovije knjige Programiranje istine. Što ste htjeli javnosti poručiti tom knjigom?

Sam naslov knjige upućuje da je istina u informacijskom prostoru programirana, jer su i informacije i znanje pod kontrolom vladajućih institucija, odnosno političkih i inih centara moći. U knjizi se analiziraju obrasci, s jedne strane, kako preživljavaju stari "komunistički mentaliteti", a s druge strane kako se javnosti nameću pravila "političke korektnosti" novih centara moći.

- To je prva knjiga koja teorijski i primjerima upozorava na tehnike dezinformacija i manipulacije javnim znanjem?

Znanstvene i teorijske literature o tehnikama dezinformiranja i manipuliranja javnim znanjem nema mnogo, pogotovo ne u nas. Vjerujem da je ovo nov pristup, jer se konstruiranje pseudoznanja i neznanja o suvremenoj hrvatskoj povijesti i Domovinskom ratu analiziraju na svima dobro poznatim političkim (dez)informacijama. Na primjerima sam pokušao objasniti "pravila" programiranja istine i virtualne stvarnosti.

- Nameće se zaključak da živimo u virtualnoj, svojevrsnoj programiranoj stvarnosti. Kako se običan čovjek uopće može snaći u takvoj situaciji i razlučiti krivotvorine pretočene u laži od istina koje se na sve načine skrivaju?

Velika se sredstva ulažu u programiranje istine i proizvodnju virtualne zbilje, odnosno proizvodnju privida, laži i krivotvorina. Prvi korak da se u takvu svijetu snađemo jest da upoznamo strategije dezinformiranja. Drugi je korak da prepoznamo i imenujemo dezinformatore. Time se bavi ova knjiga.

- U knjizi navodite nekoliko primjera kako se laž pretvara u istinu. Koje su nekako najviše ostavile traga?

Osnovna je teza da ako javnost prihvati dezinformaciju kao istinitu, ona postaje istinita po svojim posljedicama. Zato smo suočeni s "istinitim" dezinformacijama, tj. krivotvorinama i lažima koje tvore pseudoznanje i predrasude. A već je Einstein rekao da je teže razbiti predrasudu nego atom.

- Ilustrirajte nam to jednim primjerom.

U knjizi analiziram niz falsifikata i krivotvorina od kojih se neki već gotovo dva desetljeća poput mantri povlače po medijima. Na primjer, navodna izjava predsjednika Tuđmana da je "sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja"; teza Karadžića u Haagu da je Hrvatska željela i počela rat; mantra o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu; krivotvorine da je "Oluja" bila planirano etničko čišćenje; HRT-ovu poruku prigodom prošlogodišnje obljetnice pada Vukovara, da su Vlada i predsjednik Tuđman izdali Vukovar, itd.

- Može li se govoriti o nositeljima i kreatorima dezinformacija?

Kada postoje informacijske strategije koje imaju za cilj osigurati "dominaciju punog spektra", onda su vrlo precizno definirani i sredstva i akteri zaduženi za njezinu provedbu. Strani centri moći uložili su u medije na području bivše Jugoslavije nekoliko stotina milijuna eura kako bi osigurali svoje interese. Tim se novcem u Hrvatskoj financira kompradorski sloj i mediji koji su otvoreni za one koji se nikada nisu pomirili sa suverenom i samostalnom Hrvatskom.

- Na tragu toga nedavno je rečeno kako jedan naš dnevni list ima svoju državu Hrvatsku, svoje političare...

A to znači da je zatvoren za sve one koji zagovaraju hrvatske nacionalne interese pa se s takvima ne objavljuju ni intrevjui, a njihovi se stavovi i poruke kriminaliziraju i falsificiraju.

- Dezinformacijama zahvaćena je uglavnom politička sfera, što se događa u gospodarskoj i socijalnoj?

Dezinformacije u političkoj sferi prepoznajemo kao falsifikate i nepravde, kao nasilje nad slobodom i demokracijom. Cilj je tog i takvog "informiranja" osigurati dominaciju u sferi politike, tj. odlučivanja kako bi se ostvarila hegemonija i u gospodarstvu. Krivotvorine, falsifikati i laži u gospodarskoj sferi također nisu rijetki, ali se supremacija vlastitih informacija može osigurati i monopolima u informacijskom prostoru.

- Je li njima cilj demokratskija Hrvatska, ili zapravo obračun s prvim predsjednikom hrvatske države i redukcija državnog suvereniteta, nastavak rata protiv suverene i neovisne Hrvatske, koji je započeo prije više od 20 godina?

Strani analitičari koji su istraživali financiranje nevladinih organizacija, medija, PR agencija u Hrvatskoj, priznaju da se to nije radilo u interesu demokracije te da su angažirani pojedinci shvatili kako su bili iskorišteni za rušenje vlasti u Hrvatskoj. Protivnici Hrvatske nisu samo oni koji su bili za opstanak Jugoslavije nego i svi oni koji nove države smatraju zaprekom procesima globalizacije, odnosno europskim integracijama u kojima - prema njihovu mišljenju - nacijama više nema mjesta.

- U knjizi upozoravate na stvaranje dualnog društva. Je li i to znak kako se u Hrvatskoj, usprkos njezinoj neovisnosti, nastavlja život po paradigmi socijalizma?

Svako je društvo dualno: postoje službene institucije i "službene" definicije zbilje. Unutar društvenih mreža nastaju "alternativne" definicije zbilje. U demokratskim društvima društvene mreže nisu proskribirane, nego imaju onoliko prostora kolika im je društvena potpora. U socijalizmu pripadnici "društvenih mreža" bili su proganjani, zatvarani i fizički likvidirani. A oni su bili izvorni nositelji ideje slobode i demokracije. Od 2000. godine u mainstream medijima ponovo dominira boljševički mentalitet i kompradorski sloj koji je našao zajednički interes s akterima globalizacije. Zajedničko im je da slobodu i svaki nacionalni interes, odnosno svaku nacionalnu državu, smatraju povijesnim anakronizmom i retardiranim idejama 19. stoljeća.

- No vratimo se problemu. Postoji li u nekoj drugoj europskoj državi tako izražen sustav dezinformacija kao u nas?

Države više nisu jedini igrači na međunarodnoj sceni. Informacije, odnosno "meku moć", podjednako rabe svi. Zato više ni jedna javnost nije pošteđena informacijskog rata, odnosno nije izuzeta od dezinformacija. Hrvatska je specifičnost što su u nas kompradori konstanta na političkoj sceni. Zato smo u većoj mjeri izloženi posljedicama "istinitih" dezinformacija jer ih nezadovoljnici i protivnici Hrvatske zdušno zagovaraju i distribuiraju.

- Reagira li javnost već na stanovit način na sve moguće krivotvorine i manipulacije tako što zanemaruje novine kao izvor informacija?

Činjenica je da žuti tisak brzo doživi ekspanziju, ali da nije dugoga vijeka. S druge, pak, strane bankrotirali su svi oni mediji - od Ferala, Nacionala, Stojedinice i sličnih - koji su bili financirani od Soroša i nekih drugih stranih izvora. Njihov je rejting i utjecaj umjetno stvaran, ali propao je kada su presahnuli strani izvori financiranja 2006./2007. godine.

- Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima, usprkos tomu što je Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju odbacilo optužbu o Oluji kao zajedničkom zločinačkom pothvatu s krajnjim ciljem protjerivanja srpskog stanovništva te topničkim pogreškama od 200 metara kao posljedici odlaska srpskih civila, neki su ustrajali na pitanju tko je onda kriv ...

Već je u prvostupanjskoj presudi haaški sud utvrdio da se Hrvatskoj ne može prigovoriti da nije procesuirala zločine koji su počinjeni u obrani od agresije. Četiri puta više osuđeno je ljudi zbog zločina u obrani nego u agresiji na Hrvatsku iako su zločini počinjeni u agresiji mnogobrojniji i masovniji. Oni koji inzistiraju na Oluji kao udruženom zločinačkom pothvatu za koji nisu osuđeni pravi krivci, žele mijenjati povijesne činjenice jer se ne mire ni s Olujom, a ni sa slobodnom i samostalnom Hrvatskom.

- Kao da u Hrvatskoj nitko nije osuđen za zločine počinjene tijekom Domovinskog rata i u Oluji...

Za kaznena djela ubojstva, pljačke i paleži procesuirano je 3728 osoba (od tog broja postupak se vodio protiv 395 pripadnika oružanih snaga), a osuđeno je 2380 osoba. Za počinjene ratne zločine u agresiji na Hrvatsku osuđeno je 563 osoba (od toga u odsutnosti 366). Općim pak oprostom od sudjelovanja u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske obuhvaćena je 21.641 osoba. To znači da je 12 puta više osoba završilo u zatvoru zbog zločina počinjenih u obrani nego u agresiji.

- Što govori nerazmjer u kažnjavanju hrvatskih vojnika i onih koji su sudjelovali u agresiji?

Da je pravna država funkcionirala. Ali prema svjedočenju Ž. Puhovskog u Haagu, HHO primao je 500.000 godišnje kako bi "proizvodio rezultate" da zadovolje svoje donatore i prikažu Hrvatsku kao nedemokratsku i nepravnu državu. Već je prvostupanjskom presudom generalima Gotovini i Markaču haaški tribunal odbacio izvješća HHO-a kao nevjerodostojna. Ne treba podsjećati kakav su prostor izvješća HHO-a sve ovo vrijeme imala u hrvatskim medijima.

- Izgleda da je odlukom Žalbenog vijeća ipak presječen jedan veliki koloplet dezinformacija i manipulacija oko Hrvatske?

Odbacivanjem optužnice o udruženom zločinačkom pothvatu, generali su oslobođeni krivnje, a skinuta je i stigma s Hrvatske da je nastala na zločinu. To je važna i velika prekretnica na hrvatskoj političkoj sceni. Na žalost, osim haaškoga Tužiteljstva postoje i hrvatski scenaristi haaških optužnica, a oni se ne mire s odlukom Haaga. Naime, oni s takvom presudom gube sinekure, privilegirane političke i medijske pozicije.

- Rasprave u Hrvatskom saboru izvan su medijskog interesa. Postoji prijepodnevni prijenos na HTV-u, ali sažetaka rada zasjedanja Sabora nema. Do javnosti uglavnom dolaze rasprave na rubu incidenta. Koji su razlozi takve marginalizacije najvišega predstavničkog tijela?

To je posebna tema, koju bi trebalo podrobnije analizirati. No ukratko: mislim da je Sabor sam sebe marginalizirao jer je postao nesamostalna ispostava Vlade, a koalicija na vlasti nema ni volje ni želje slušati oporbu. Zato se sve svelo na formalno demokratski, ali nasilno izglasavanje zakona i donošenje odluka. Bez definiranih strategija, bez pameti, bez znanja. Sabor se pak vodi tako da se ne zna kada sjednice počinju, a kada završavaju, kojim se danima u tjednu održavaju, a dnevni red usvojen ujutro više ne vrijedi popodne.

- Ova je Vlada gluha na argumente i slijepa na posljedice svojih odluka!

Glavni urednik "Glasa Koncila" Ivan Miklenić upozorio je nedavno u komentaru svoga tjednika na sve očitiji zastoj demokratizacije te da su ideološke odluke postale važnije od rješavanja političkih, gospodarskih i socijalnih pitanja, srljanje u totalitarizam.

Prvog tjedna zasjedanja Sedmog saziva Sabora predsjednik Vlade Milanović odbacio je sve argumente oporbe i postulirao je pravilo da će ozakoniti samo ono što je u skladu s njihovim svjetonazorom. Drugog tjedna potpredsjednik Stazić rekao je da ukidaju javne natječaje, jer nisu zainteresirani za kvalifikacije i kvalitetu ljudi, već da žele svugdje postaviti svoje ljude od povjerenja.

Tako se ponašaju od prvoga dana. Gluhi na argumente, slijepi na posljedice svojih odluka. Zato imamo Vladu koja je Vlada koalicije, a ne hrvatska Vlada - Vlada koja vodi računa o interesima cijelog hrvatskog društva. Tamo gdje nema formalnih i neformalnih razgovora i dogovora između vladajućih i oporbe - tamo očito ne može "cvetati" demokracija, već se srlja u isključivost i jednoumlje.

Marko Curać, Hrvatski list
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE