UDBAŠI I KOSOVCI I DALJE VUKU KONCE U HRVATSKOJ

UDBAŠI I KOSOVCI I DALJE VUKU KONCE U HRVATSKOJ

Detuđmanizacija da, ali ne nacionalna, nego lustracijska

Tzv. 'detuđmanizacija' nema za cilj da se isprave greške koje je počinio predsjednik Tuđman, prije svega u privatizaciji i pretvorbi u kojoj su sudjelovali članovi njegove najbliže obitelji, ali i njegovi najbliži suradnici počevši od Franje Gregorića pa nadalje, nego da se Tuđmana osudi za po njima najveći zločin – stvaranje hrvatske države.
Nakon smrti predsjednika Tuđmana i dolaska na vlast predsjednika Mesića i Račanove koalicije počela je kampanja obezvrjeđivanja političkih dostignuća i predsjednika Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice kao vodeće stranke u stvaranju slobodne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske.
Ta kampanja s većim ili manjim intenzitetom traje do današnjih dana, ovisno o zbivanjima na domaćoj političkoj sceni, a u međunarodnim okolnostima pod pritiskom određenih službenih i neslužbenih institucija. Kad se raščlani pojam 'detuđmanizacija' on bi trebao obuhvatiti sve ono što je za vrijeme desetgodišnje vladavine predsjednik Tuđman sa svojim HDZ-om ne samo negativno nego i ono pozitivno ostvario.
Hrvatski mediji, kako tiskovni tako i u znatnoj mjeri i elektronički, uključujući tu i Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio, u pojmu detuđmanizacije podrazumijevaju prije svega samu bit Tuđmanovog povijesnog postignuća, odnosno stvaranje hrvatske države. U skladu s tim na udaru su Domovinski rat, braniteljska populacija, kriminalna pretvorba i privatizacija sa svim negativnim učincima na gospodarski razvitak i zaduživanje u inozemstvu. Pri tome se zaboravlja s kakvim je snagama predsjednik Tuđman početkom 90-tih godina ušao u projekt stvaranja hrvatske države. Iako je njegova deviza bila pomirba domovinske i iseljene Hrvatske, taj drugi dio političkog nacionalnog korpusa bio je premrežen udbaškim i kosovskim agentima, tako da je bila čista iluzija računati na njih u značajnoj oružanoj borbi, ali je svakako ideja oslobođenja Hrvatske u iseljeništvu imala širu bazu u onom dijelu iseljenika koji nisu bili politički organizirani.
Tuđman se morao osloniti na udbaše i kosovce koji su bili za samostalnost
U samoj Hrvatskoj pod strogom kontrolom projugoslavenskog Saveza komunista Hrvatske koji je i nakon pada Berlinskog zida mucao o nekakvoj 'jugoslavenskoj sintezi', dok je Srbija u Memorandumu SANU imala projekt stvaranja Velike Srbije, predsjednik Tuđman morao se osloniti na one snage u tadašnjem komunističkom establišmentu koje su barem donekle disale hrvatski i koje su shvaćale da je padom komunizma kao svjetskog pokreta došao trenutak za stvaranje slobodne i demokratske Hrvatske. Zato se morao osloniti na onaj dio pripadnika hrvatske Udbe i KOS-a koji su bili za osamostaljenje. Prema nekim podacima od 800 uposlenih u tadašnjoj hrvatskoj Udbi samo je 20 posto pristalo pridružiti se Tuđmanu, a ostali su i dalje vjerovali u očuvanje Jugoslavije, što se moglo i dogoditi da je uspio puč generala Jazova u Rusiji. Uostalom najbliži suradnici predsjednika Tuđmana od Manolića nadalje bili su i sami bivši udbaši, a i oni koji su došli iz Kanade, sad je već manje više poznato bili su suradnici jugoslavenskih obavještajnih službi. U takvim okolnostima kad Hrvatska praktički nije imala ništa, jer je Račanovom odlukom o predaji oružja Teritorijalne obrane pod nadzor JNA bila razoružana, a s nesklonom međunarodnom zajednicom nije pitanje na referendumu moglo biti drukčije, jer se njime nije tražilo osamostaljenje nego konfederacija Jugoslavije.
U vrtlogu raspada Jugoslavije i naivnoj, ili možda taktičkoj, uvjerenosti Tuđmana koji je vjerovao Kadijeviću da se JNA ne će miješati u pobunu hrvatskih Srba. Narod je međutim osjetio da je pravi trenutak za oslobađanje od jugoslavenskog jarma i u samostalnim inicijativama lokalnih kriznih stožera, jer Kriznog stožera na nivou Hrvatske nije bilo, došao do oružja i u konačnici kad je propao posljednji Miloševićev pokušaj da napadom na Banske dvore ubije Tuđmana prisilio međunarodnu zajednicu na priznanje Republike Hrvatske. Bez obzira na njegove greške, nitko ne može i ne smije osporiti predsjedniku Tuđmanu da je bio ključna osoba u stvaranju slobodne i demokratske Hrvatske, pa zato zaslužuje dužno poštovanje.
Nikada provedena lustracija
Međutim njegova je najveća greška bila nakon međunarodnog priznanja i članstva Hrvatske u Ujedinjenim narodima što se nije oslobodio udbaškog i kosovskog balasta oko sebe i u državi na svim razinama. To se moglo riješiti lustracijom kao što je to učinjeno u drugim bivšim komunističkim državama, a na području bivše Jugoslavije samo u Makedoniji. U Hrvatskom saboru bila su dva pokušaja da se pokrene lustracija, ali oni su unaprijed bili osuđeni na propast, jer je u prvom sazivu bilo čak 38 zastupnika koji su bili registrirani suradnici Udbe, a i sam 'bombarder s Kvarnera', pokojni Vladimir Bebić, koji je iskreno priznao da je radio za jugoslavenske tajne službe, ali je bio dosljedan hrvatski domoljub rekao je jednom prilikom da ga je iznenadilo koliko je udbaša vidio među kolegama zastupnicima. Priča bi se o udbaškim suradnicima koji su obično bili ucijenjeni u svojim dosjeima mogla nizati u nedogled, počevši od oslobađanja uhićenih Arkana i Hađića preko afera 'Labrador' i 'Opera' pa do današnjih dana.
Činjenica je da udbaški i kosovski kadrovi iz pozadine još utječu na politički život u Hrvatskoj, jer da nije tako ne bi na ključnim mjestima u državi bili osobe ili čak njihova djeca koji su proistekli iz bivšeg komunističkog režima. Predsjednik Republike je bivši Titov gardist, predsjednik Sabora je bivši komunistički sekretar u Zagrebu, predsjednik Vlade je sin istaknute partizanske obitelji u Sinju kojemu je Tito važniji od Tuđmana, predsjednik Vrhovnog suda je zadnji partijski sekretar Okružnog suda u Zagrebu, predsjednica Ustavnog suda je također bivša članica SK, a da ne spominjemo da je bivši udbaš Stipe Mesić koji je u Haagu svjedočio protiv Hrvatske, dakle počinio čin izdaje, čak dva mandata bio predsjednik države.
Svi oni djeluju u kampanji tzv. 'detuđmanizacije', koja nema za cilj da se isprave greške koje je počinio predsjednik Tuđman, prije svega u privatizaciji i pretvorbi u kojoj su sudjelovali članovi njegove najbliže obitelji, ali i njegovi najbliži suradnici počevši od Franje Gregorića pa nadalje, nego da se Tuđmana osudi za po njima najveći zločin – stvaranje hrvatske države. U tome, uz rijetke iznimke, zdušno sudjeluju vodeći tiskovni mediji koji su stopostotno prodani strancima, što je kardinalna nacionalna greška, pa čak i javna Hrvatska radiotelevizija koju je također jedan udbaški doušnik prozvao 'katedralom hrvatskog duha' da bi se sad više od 20 godina samostalnosti pretvorila u 'tvrđavu hrvatskog zloduha'.
Hrvatska je na taj način uhvaćena u vlastitu stupicu, jer sve dok su na vlasti bivši komunisti koji izbjegavaju provedbu Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu koja praktički zahtijeva konačno raščišćavanje s ostacima komunizma ne postoji mogućnost da se stvari izvedu na čistac i da država počne funkcionirati kao normalna europska demokratska država, neopterećena naslagama prošlosti.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade