TAKO JE GOVORIO FRANJO TUĐMAN NA SUDU 1981.
Franjo Tuđman: Odgovor na optužbu na glavnoj raspravi pred Okružnim sudom u Zagrebu 17.-20. veljače 1981.
U
političkom montiranom političkom procesu, vođenom u veljači 1981., dr.
Franjo Tuđman osuđen je na tri godine zatvora i na zabranu svakoga
javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, zbog toga što je dao
intervjue za švedsku i njemačku televiziju i francuski radio, u kojima
je govorio o svojim povijesnim prosudbama i u prilog pluralističke
demokracije. Kako se dr. Tuđman branio u ovom montiranom procesu
doznajte iz stenograma koji objavljujemo u cijelosti ...
-1-
Optužbu u cjelini i u svim pojedinostima smatram neosnovanom i apsurdnom.
Najodlučnije,
s dubokim ogorčenjem i indignacijom odbacujem inkriminaciju da sam „ uz
pomoć iz inozemstva zlonamjerno i neistinito prikazivao
društveno-političke prilike u zemlji“, „ položaj hrvatskog naroda“ i „
ostvarivanje demokratskih sloboda građana u SFRJ“.
Inkriminirani
tekstovi su ulomci iz mojih izjava spomenutim dopisnicima, dotično
novinarima. Istrgnuti iz cjeline meni postavljenih pitanja i mojih
odgovora na njih, ti tekstovi dijelom gube na značenju što ga imaju u
cjelini, ali ni u takom okrnjenom smislu ne daju nikakve objektivne
osnove za inkriminacije u optužbi.
Iako
su inkriminirane izjave samo dijelovi mojih odgovora, pa i tuđa
interpretacija razgovora sa mnom, a nisu od mene autorizirani tekstovi-
što valja imati na umu kada je riječ o intelektualnom ili političkom, a
pogotovo o sudskom razmatranju- izjavljujem da stojim s punom
odgovornošću iza smisla svojih riječi, ili bitnog sadržaja svojih izjava
u cjelini.
Sve
što sam –u biti-rekao izraz je mojeg osobnog uvjerenja, u skladu s
idealima za koje sam se borio u socijalističkoj revoluciji i
antifašističkom ratu, zasnovano na sveukupnom vlastitom životnom
iskustvu i temeljeno na znanstvenom osvjedočenju do kojeg sam došao
dugogodišnjim naučno-istraživačkim radom na području suvremene
nacionalne i opće povijesti.
-2-
Smatram
za potrebno da sudskom vijeću skrenem pozornost da se u optužbi ne
navode točno moji osobni podaci, usprkos tome što sam zbog toga
prosvjedovao već u istražnom postupku. 1.Ne navodi se da sam-kao doktor
povijesnih znanosti i pisac- po zanimanju „povjesničar i pisac“. Očito,
želi se prikriti moj životni poziv unatoč činjenicama: da je 5 mojih
knjiga izašlo u 9 posebnih izdanja / 7 na hrvatskom i 2 na slovenskom/;
da ukupan broj mojih tiskanih radova- rasprava, studija, eseja- iznosi
više od 70 bibliografskih jedinica, od kojih je dvadesetak prevedeno na
druge, strane jezike, a k tomu valja dodati više od tridesetak priloga
na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te posebna predavanja
što sam ih držao- kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta i
profesor suvremene nacionalne povijesti na zagrebačkom Fakultetu za
političke nauke – na stranim sveučilištima u Europe i Amerike. Kao
povjesničar ušao sam u Opću enciklopediju, Enciklopediju Jugos. i
Leksikon Jugosl. leksikografskog zavoda, a kao pisac primljen sam
(1969.) u Društvo hrvatskih književnika, ali Tužilaštvo- usprkos svemu
tome- jamačno iz nekih posebnih razloga opetovano prešućuje moj životni
poziv. Dodajem, da sam kao general izišao iz JNA da bih se posve
posvetio znanstvenom radu, kojim sam se bavio već i u vojsci.
2.
Navodeći da sam 1972. Presudom Okružnog suda u Zagrebu osuđen na dvije
godine strogog zatvora / po čl.100 i 109 KZ/, Tužilaštvo navodi da je
Vrhovni sud Hrvatske preinačio tu kaznu u jednu godinu, ali ne navodi
prekvalifikaciju na čl.118 st.1, kao ni to da je Vrhovni sud potom
preinačio i tu svoju odluku smanjivši/ izvanredno ublažio/ na kaznu
zatvora od 9 mjeseci, koliko sam proveo u istražnom zatvoru. / Rješenje
Vrhovnog suda Hrvatske, br. I Kr-510/73-3, od 6.11. 1973./
Izostavljanjem
tih podataka dobiva se iskrivljena slika, na štetu optuženog, pa se
postavlja pitanje zašto se to čini čak i sa sudskim dokumentima?!
-3-
Na inkriminacije po pojedinim točkama optužbe želim izjaviti slijedeće:
Ad – a/: Inkriminacije zbog intervjua uredniku Švedske televizije g.Bengtu Goraussonu/ g.1977./
- Inkriminirani tekst nije u cjelini objavljen na Švedskoj televiziji.
- Apsurdno je mene optuživati zato što je moja izjava za Švedsku televiziju objavljena u cjelini ili u izvodima u emigrantskim listovima, dotično kako se kaže u optužbi „ u listovima ustaških odnosno proustaških terorističkih organizacija“. Niti je mene itko za to pitao, niti sam za to dao odobrenje, niti sam ja izvršio redakciju teksta za tisak. Zbog toga je i došlo do smislenog iskrivljavanja sadržaja mojih odgovora. Tako npr. u Optužbi / str.2,r.18 / stoji „proturječja između biranih“, a ja sam govorio o proturječju između proklamiranih programskih načela SKJ; Ustava SFRJ…. i stvarnosti koja…..“
Ili,
u predočenom tekstu iz „Hrvatske Revije“ u mom odgovoru na treće
pitanje o istinitosti „udesetorostručenih“ optužbi o zločinima, rekao
sam: „Na kraju, ipak, sve takve neistine lupaju o glavu/ a u tekstu
piše „gutaju uglavnom“/ one koji ih šire, i one koji se upinju da ih
održe“. Na istom mjestu /HR1/ 1978., str.134/ vide se razlike u
redakciji mojih ocjena o ustaškim zločinima. Naime, u svim listovima
navedenim u optužbi nisu navedene moje riječi da „taj golemi broj od
60.000 uopće ne umanjuje odgovornost glavara NDH i ustaša koji su
počinili te zločine“, što sam rekao u dubokom uvjerenju da nitko ne može
izbjeći odgovornost pred sudom povijesti i čovječanstva za takve, i sve
druge, zločine u prošlosti i suvremenosti protiv fizičkog i duhovnog
integriteta čovjeka kao pojedinca i naroda kao cjeline.
- Tužilaštvo uzima za inkriminaciju dio mojeg odgovora – što sam ga godine 1977. dao uredniku švedske TV. Bengtu Goraussonuu- ali ne navodi pitanje na koje se taj odgovor odnosi, isto tako izostavlja onaj dio odgovora koji je bitan za razumijevanje tog odgovora.
-4-
Pitanje
je, naime , sadržavalo posve određenu konstataciju o problemu hrvatske
emigracije u međunarodnoj javnosti. Ono je glasilo:
„U
posljednje vrijeme u Švedskoj i u drugim Europskim zemljama, isto tako i
u Americi, međunarodna javnost je suočena sa sve većom političkom, a i
terorističkom aktivnošću hrvatske emigracije, u kojoj su najekstremniji
mladi ljudi, koji su odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji, a mnogi od
njih su bili čak i članovi Saveza Komunista Jugoslavije. Koji su tome
razlozi i kakvo je duhovno i političko stanje u Hrvatskoj i u
Jugoslaviji, koja potiče sve jače separatističke tendencije, koliki je
utjecaj emigracije i koliko njezini zahtjevi za samostalnom Hrvatskom
održavaju stvarno raspoloženje Hrvatskog naroda?“
Na
tako postavljeno delikatno pitanje, u kojem je težište da su u
emigraciji „najekstremniji mladi ljudi…odgojeni u socijalističkoj
Jugoslaviji…od kojih su mnogi bili članovi SKJ“, pokušao sam odgovoriti
kako ja gledam na uzroke toj pojavi u novije vrijeme, ali povezano s
povijesnom podlogom, što se u optužbi izostavlja, ne hoteći prikazati
inkriminirani tekst kao cjelinu.
Ukazavši
da su korijeni emigracije u položaju hrvatskog naroda u monarhističkoj
Jugoslaviji, ali i u problemima u višenacionalnoj zajednici
socijalističke Jugoslavije, rekao sam:
„Između
dva rata hrvatski se narod borio protiv velikosrpskog hegemonizma, a za
pravo na samoodređenje, jer je monarhistička Jugoslavija bila tamnica
naroda i za hrvatski narod i za druge nesrpske narode. Pretvaranje
Jugoslavije u socijalističku federaciju bila je velika i povijesna
promjena , ali ni to nije spriječilo ponovno uspostavljanje
velikodržavnog centralizma. U Beogradu se usredotočilo sve institucije,
centre moći i odlučivanja na svim područjima nacionalnog i društvenog
života, od politike i gospodarstva do športa. Jednostranački monopolizam
i demokratski centralizam, s kojim vlada Savez komunista Jugoslavije,
sputavao je ustavni federativni sustav i omogućio rankovićensku presiju
nad hrvatskim narodom, koji je pružao glavni otpor tom birokratskom
centralizmu i velikosrpskom, velikodržavnom etatizmu, zato što je taj
centralizam najviše pogađao Hrvatsku, što se očitovalo već u tome, da
je, osobito u Rankovićevo vrijeme, od milijunske ekonomske emigracije iz
Jugoslavije gotovo polovina bila iz Hrvatske- Hrvata,
-5-
a iz te ekonomske emigracije dobrim dijelom se regrutira i politička emigracija“
Taj se tekst u optužbi ne uzima u obzir, kao što se zanemaruje i kraj mog odgovora na prvo postavljeno pitanje, koji glasi:
„Povijesno
gledano, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni poredak i
Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima i
nagađanjima oko Jugoslavije, samo je ekstreman izraz povijesnog
stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba
teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i pravo da može sam, na
demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega
o modalitetima svojih odnosa s drugim narodima u Jugoslaviji“. Na isti
način postupljeno je i s daljom inkriminacijom teksta u optužbi.
Također
je izostavljeno i pitanje, koje je sadržavalo inozemne ocjene o
Jugoslaviji, a potom i prvi dio moga odgovora. Na pitanje koje je
glasilo: „U inozemstvu se ponavljaju proturječne ocjene o režimu i o
ljudskim i političkim slobodama u Jugoslaviji. Za neke Jugoslavija je
mnogo slobodnija zemlja od drugih jednopartijskih socijalističkih
zemalja, a za druge je i u njoj čak i krući totalitarni režim, nego lije
u drugim istočno-europskim zemljama…“
Ja sam odgovorio:
„Bez
dvojbe, Jugoslavija je u mnogo čemu otvorenija zemlja od mnogih
socijalističkih država. O tome govore i turistički promet, i otvorenost
njenih granica, i kretanje stotina tisuća njenih radnika po europskim
zemljama; zatim kulturno-tehnički i drugi utjecaji na život i mišljenje
njenih građana…“
Ali
inkriminacijom mog odgovora u optužbi to se zanemaruje, s očitom
intencijom da se navođenjem samo drugog dijela mog odgovora- u kojem
govorim da Savez komunista drži u svojim rukama odlučivanje o svim
sferama tvarnog i duhovnog života- želi uputiti na zaključak kako
jednostavno i neobjektivno prikaže stanje u SFRJ.
U
svezi s tim moram konstatirati da se primjenom takve metode u optužbi
išlo za tim da se stvori ne samo nepotpuna nego i iskrivljena predodžba i
o sadržini i o intencijama mojih odgovora.
-6-
U
povijesti je odavno poznato, da takvom metodom nije teško osuditi i
samog raspetog Krista kao Anti-krista, ili pak dokaz da su sotonske
strahote – nebeski raj. A da su moji odgovori uzeti u cjelini i u vezi s
postavljenim pitanjem, a koji se u optužbi na tako jednostavan način
inkriminiraju, izraz osobnog nastojanja da se objektivno ocijene i
prikažu povijesna stanja i zbivanja, o tome sa znanstvenog, a uvjerenja
sam i sa svakog objektivnog i nepristranog stanovišta ne može biti
spora. U vezi s optužbom zbog intervjua koji sam 1977.godine dao za
Švedsku televiziju, ukazujem na još jednu bitnu činjenicu. Taj moj
intervju sadrži odgovor na 15 postavljenih pitanja, i ima u cijelosti
375 tiskanih redaka/u HR 1/1978.,koja je priložena sudskom spisu/, a
optužba inkriminira samo dijelove iz 1-og ili 2-og pitanja, u opsegu od
49 redaka, - i to na prikazan način manipuliranja istrgnutim citatima..
To znači da joj sadržaj mojih odgovora na sva ostala pitanja, tj. cio
preostali, gotovo osam puta veći tekst od inkriminiranog, nije za to dao
nikakva povoda, što samo po sebi dokazuje da nema opravdanih osnova za
inkriminaciju intervjua u cjelini.
Ad-b/: Inkriminacije zbog razgovora s beogradskim novinarom Vladimirom Markovićem/ g.1978./
- Iako sam u istražnom postupku iznio da Vlad. M. nisam dao nikakav intervju, već samo razgovarao s njime, u optužbi se, pod točkom b/ polazi od inkriminacije da je riječ o intervju…koji je objavljen u ustaškom emigrantskom listu „Hrvatska država“ br.279 od kolovoza 1978.“
Uvezi s tim ponavljam:
S
Vl. Mar. Razgovarao sam kad me je posjetio u mom domu, kao s
beogradskim novinarom, mladim čovjekom koji proučava zbivanja
sedamdesetih godina, pa zbog toga želi razgovarati s istaknutim
sudionicima, intelektualcima iz Beograda, Zagreba i Ljubljane.
Nije bilo riječi ni o kakvom intervju, za bili koji list, niti je za vrijeme razgovora sa mnom pravio bilo kakve zabilješke.
-7-
S
obzirom na to da je taj moj razgovor s njime sadržajno- iako uz dosta
njegovih riječi- reproduciran u označenom br. „Hrvatske države“ i u
izvodu pod točkom b)optužbe, bilo bi zanimljivo utvrditi, baš u okviru
ove optužbe protiv mene: prvo/ da li je riječ o čovjeku nadarenom
toliko izvanredno sposobnošću pamćenja/ da je kasnije mogao tako vjerno
reproducirati cio razgovor/, ili pak opskrbljenom za to potrebnim
tehničkim sredstvima; drugo/ kako je uopće došao na zamisao da na taj
način pravi „intervju“ sa mnom i to baš za navedeni list, jer teško je
pretpostaviti da ga je na to uputilo uredništvo tog lista, i treće/ kako
je on Vl.Mark., „slobodni beogradski novinar“ uopće imao mogućnost
da taj tobožnji intervju „plasira“ u „ustaškom emigrantskom
listu“-„Hrvatskoj državi“, iako, jamačno, baš u svijetlu ove optužbe,
nije nimalo slučajno što je objavljen upravo u tom listu.
- Premda inkriminirani tekst pod toč. b) treba prosuđivati u sklopu cjeline razgovora- makar i u interpretaciji V.M.-ipak mogu izjaviti, da je optužba da sam u „intervju…lažno ustvrdio“ toliko apsurdna da je lišena svake osnove s obzirom na cijeli inkriminirani tekst i na svaku tvrdnju posebno, ne samo s mojeg povijesno-znanstvenog stajališta, već čvrsto vjerujem i sa stanovišta svakog zdravog razuma.
A što sam to „lažno ustvrdio“ u tom inkriminiranom tekstu?
Da
je „po mom mišljenju, ključni problem nacionalnog pitanja u
Jugoslaviji“ pitanje odnosa „između Srba i Hrvata“! Sada se mogu
popraviti pa reći ne samo po „mom mišljenju“ nego i po mišljenju svakoga
onoga tko se znanstveno i sustavno bavi problemom nacionalnog pitanja u
Jugoslaviji.
Takva
se ocjena temelji na prosudbi povijesno-nacionalnih, državno-pravnih,
gospodarsko-kulturnih, etno-demografskih, ili svih tvarnih i duhovnih,
posebno geopolitičkih čimbenika iz njihove zasebne povijesti i iz
zajedništva naroda SFRJ. U odnosu na to pitanje, sva druga, bez obzira
koliko bila važna, u povijesti i u suvremenosti, ipak nisu vrijednosti
te veličine. Dvojim da to može biti sporno i za površnog promatrača i u
bilo kojoj političkoj pragmatici.
Druga
moja tobože „lažna“ tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu jeste da je po
statističkim podacima- u svim logorima i zatvorima NDH za vrijeme drugog
svjetskog rata iz hrvatske poginulo oko 60 000 ljudi,
-8-
I
to i Srba i Hrvata i Židova i Cigana i dr., što je-rekao sam-„ogroman
broj i užasan zločin“, ali sam protiv toga da se taj broj
udesetorostručuje, samo za Jasenovac na 600 000, samo i jedno zato da bi
se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda. I
treće je da se po mom mišljenju, uzroci nove hrvatske ekstremne
političke emigracije, u kojoj mladi ljudi rođeni u socijalističkoj
Jugoslaviji, postaju čak i žešći protivnici od starih političkih
emigranata, moraju tražiti u nekim bitnim pretpostavkama
materijalno-duhovnog, ili gospodarsko-političkog života.
Zaključio
sam, da se u tome ogledaju povijesno društvene zakonitosti, što će reći
da treba uklanjati uzroke tim pojavama. A do toga sam suda došao ne
samo proučavanjem hrvatske povijesti, već i sveukupne
problematike-povijesti, teorije strategije i taktike, te
filozofsko-etičke, umjetničke i međunarodno-pravne interpretacije
nacionalno-oslobodilačkih, oružanih i revolucionarnih pokreta,-u
svjetskim okvirima o čemu sam pisao u svom dijelu „Rat protiv rata“,
nagrađenoj knjizi, koja je izišla u dva hrvatska izdanja/1957. I 1970./,
prevedena i na slovenski.
Na
osnovu takvih povijesno znanstvenih spoznaja, a sučeljen sa
svakodnevnim ponavljanjem povijesnih neistina, obmana i pogrešnih
interpretacija, ne samo u mnogim propagandno-publicističkim i političkim
aktivnostima, nego često i u prosvjeti i u izjavama ozbiljnih a
neupućenih intelektualaca- pledirao sam u razgovoru s V.M., ne prvi put,
ali jamačno nimalo slučajno – da za zajedničkim stolom rasprave bitna
sporna pitanja razumni Hrvati i Srbi, ozbiljni intelektualci i
političari, da bi se pridonijelo uklanjanju međusobnog nerazumijevanja,
optužbi i nesporazuma što su u povijesti dovodili do sukoba i pa i
međusobnog istrebljenja, a u sadašnjosti do štetnog održavanja pogrešnih
povijesnih sudova, koji se nužno odražavaju i na sadašnjost.
Za
takav, mogu reći, krajnje dobronamjeran apel imam i svoje osobne ,
„povijesne“ razloge. Iako će o njima biti riječi na drugom mjestu/ u
mojim rukopisima/, - ovom optužbom da iznosim „lažne“ tvrdnje i o ratnim
žrtvama- prisiljen sam da i na ovom mjestu velim nešto o historijatu
spora i oko toga pitanja. Ono je naime – stjecajem različitih okolnosti –
već poodavno postalo za jedne manipulativno pitanje, a ne samo zbog
prosudbe prošlosti nego i zbog osuda sadašnjosti, a za druge „odveć
delikatno političko“ pitanje.
-9-
Zbog
toga se to pitanje ratnih žrtava našlo u takvom procijepu, da čak ni 35
godina poslije okončanja rata još uvijek nije prepušteno povijesnoj
znanosti, kao faktografsko pitanje utvrđivanja povijesne istine, već se
još uvijek javlja kao predmet optužbe protiv mene, i to prije petnaestak
godina političke , a evo sada i sudske. Kad su godine 1965. Pobornici
hegemonističko-centralističkih koncepcija, hoteći iskoristiti proslavu
25.obljetnice početka NOB i revolucije u Jugoslaviji /1966/, za jačanje
svojih pozicija, predlagali da se glavna proslava održi u Jasenovcu,
zato što je tamo ubijeno 700-800, pa čak i 900 tisuća ljudi, to je
trebalo biti uklesano na spomenik, a glavni govornik imao je biti
A.Ranković-suprotstavio sam se tome argumentima statističkih podataka o
ratnim žrtvama 1941-1945.( koji još nisu bili do tada, a nisu ni do sada
objelodanjeni), ukazujući na dalekosežnost posljedica više na
desetorostrukog uveličavanja i onako groznih žrtava. To je tada s
obzirom na argumente i moje dužnosti-imalo svoju dokaznu težinu/ bio sam
direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, profesor
socijalističke revolucije i suvremene nacionalne povijesti na Fakultetu
političkih nauka, član ideološke komisije CK SKH, član Povijesne
komisije CK SKH i Glavnog odbora Saveza boraca Hrvatske, član
Koordinacionog odbora za povijest radničkog pokreta Jugoslavije,
predsjednik Komisije za međunarodne veze Glavnog odbora i član Izvršnog
odbora Socijalističkog saveza Hrvatske, član Izvršnog odbora Matice
iseljenika Hrvatske, te zastupnik u Saboru SRH i predsjednik Odbora za
znanstveni rad / kulturno-prosvjetnog vijeća/.
Ipak,
jedan od najodgovornijih političkih ljudi Hrvatske rekao mi je
službeno: „Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na
umu, da su odnosi takvi, da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je
tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali
teškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih ionako ima dosta!“
Odgovorio sam, da se valja dosljedno zauzimati za afirmaciju istine,
upravo zbog promjene odnosa koji to ne dopuštaju, tada me takve
političke ocjene ne mogu obvezivati u mom povijesnom radu, jer su u
suprotnosti s mojom osobnom savješću i znanstvenim osvjedočenjem.
Da
bih ukazao na svu apsurdnost tvrdnje, da je samo u jasenovačkom logoru
ubijeno 700-800. 000 ljudi, odgovornima sam predočio da bi to značilo
da je svakog dana ubijeno i pokopano 500 ljudi, dotično 600 ako se ne
računaju blagdani, ili 20-25 ljudi svakog sata, te izložio procjenu, što
je svakako od veće važnosti, da vjerojatno sveukupne žrtve u poginulima
u cijeloj Jugoslaviji u drugom svjetskom ratu / tj. svega pučanstva, na
svim zaraćenim stranama/ - ne premašuju taj broj!
-10-
Naime,
u pomanjkanju egzaktnih statističkih podataka o ratnim žrtvama, ili dok
oni nisu dostupni, demografski gubici izračunavaju se znanstvenim
metodama na osnovi demografskih statistika. Po dvije od tri u svijetu
najpoznatije takve metode, ukupni demografski gubici Jugoslavije u
drugom svjetskom ratu mogu najviše iznositi oko 2,18 milijuna ljudi / po
trećoj znatno manje/. Od toga broja oko 450.000 otpada na umanjeni
natalitet. 500 000 na odseljenu njemačku manjinu, oko 200 000 na
odseljenu talijansku, mađarsku i tursku manjinu, oko 250 000 na
emigraciju, te preostaje da je poginulih bilo 700 – 800 000 / što nije
malo kada se zna da su i daleko veće zemlje imale znatno manje gubitke,
npr. Velika Britanija 388 000, Italija 410 000, Francuska 600 000/. Pri
neprestanom ponavljanju i zastrašujućem pretjerivanju ustaških zlodjela
u NDH, zaboravlja se ne samo činjenice da povijesni uzroci ustaštva
bijahu u hegemonističkom nasilju nad hrvatskim narodom u monarhističkoj
Jugosl., posebno u ubojstvu Radićeva hrvatskog vodstva u beogradskoj
skupštini, te da četništvo ne bijaše ništa manja opasnost za hrvatsko
pučanstvo u ratu nego što je ustaštvo bilo za srpsko, već i to da se na
takvim krivotvorenim osnovama ne mogu stvarati prave pretpostavke za
skladan suživot Hrvata i Srba u socijalističkoj zajednici. Tko nema
hrabrosti pogledati u oči povijesnoj istini, taj će bježati od nje i u
sadašnjosti. Osim toga, valja imati na umu da je takvo preuveličavanje
ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog
hrvatskog naroda, s ciljem da se nametne dojam kako je Hrvatska u drugom
svjetskom ratu bila samo na strani osovinskih sila, a prikrije istina
da je bila jedan od najčvršćih oslonaca antifašističkog NOP, i da je
dala ne manji ako ne i veći prilog od drugih naroda pobjedi revolucije
nad fašizmom, te da je hrvatski narod imao u drugom svjetskom ratu
razmjerno najveće demografske gubitke. Da su takve teorije, i stalno
ponavljanje neistina o ratnim žrtvama, imale stanovit utjecaj u domaćoj
ali i u svjetskoj javnosti pokazuje također primjer poznatog
marksističkog filozofa Ernesta Blocha, koji je / 1973 pa god. 1975/
izjavio da su gotovo svi Hrvati na radu u svijetu-fašisti, a za one u
zemlji – da ne zna da li su baš svi.
To
su i bili razlozi zašto sam ustrajao na nužnosti dokazivanja istine o
ratnim žrtvama, ali zbog „odnosa“ ne samo da za to nisam dobio potporu,
nego sam štoviše morao zbog ispaštati sve do današnjih dana.
-11-
Posljedice
su bile: u to doba /1964/5 / na izravnu intervenciju kabineta Rankovića
spriječeno je proglašenje moga izbora za člana Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti, ali je obustavljeno moje smjenjivanje s dužnosti
direktora Instituta, pošto je sam Kardelj, u prisutnosti Tita, rekao
vodstvu Hrvatske da to ne treba provesti zato što sam na povijesnom
području nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama,
godine 1966. zamišljena glavna proslava 25. obljetnice revolucije nije
bila u Jasenovcu, jer je tog ljeta došlo i do pada Rankovića.
Ali
da je problem „odnosa“ ostao i dalje aktualan pokazalo se ubrzo nakon
toga, 1967., kada sam u obračunu s intelektualnim „žarištima
nacionalizma“ zbog Deklaracije o jeziku, političkom odlukom uklonjen sa
svih spomenutih dužnosti. Da se ti „odnosi“ na svoj način nastavljaju
pokazuju i inkriminacije kaznenog djela neprijateljske propagande u
ovoj optužbi, zbog toga što sam ponovio i faktografske činjenice o
ratnim žrtvama.
Pošto
sam se opredijelio za poziv povjesničara i pisca, meni preostaje da
ostanem dosljedan načelima znanstvene istine, s nadom, što više i s
čvrstim uvjerenjem da borba pa i stradanje za istinu o čovjeku
pojedincu, a pogotovu o narodu , ne ostaje nikada uzaludan trud. Vrijeme
i prilike natjerati će kad-tad i one što se oslanjaju na kojekakve
privremene odnose i fiktivne konstrukcije, da uvide da se na njima ne
može temeljiti ništa trajno i postojano, ili će pak dijeliti neizbježnu
sudbinu svih fikcija.
-12-
Ad
– c /: Inkriminacije zbog intervjua šefu predstavništva njemačke
televizije ARD u Beču za jugoistočnu Europu g. Peteru Miroschnikoffu /
21.05. 1980. /
Ad – d /: Inkriminacije zbog intervjua uredniku Radio France Internationale g. Michelu Barthelemyju / 21. 05. 1980. /
Budući
da su moji odgovori na pitanja o intervjuima za Njemačku televiziju i
za Francuski radio sadržajno gotovo istovjetni, a i inkriminacije o
optužbi pod toč. c) i d) su slične, - osvrnut ću se na njih istodobno.
- Odbacujući odlučno inkriminaciju da sam bilo što „ lažno ustvrdio“ ili „zlonamjerno prikazivao“, izjavljujem nasuprot tome, da sam- baš s obzirom na vrijeme i prilike u zemlji i u svijetu kad su od mene tražili intervjue-sve svoje odgovore nastojao dati na krajnje obazriv i umjeren način.
To
su mi uostalom izjavili i oba urednika, kojima sam dao izjave,
g.P.Miroschnikoff i g.M.Barthelemy, čudeći zašto se to ne može objaviti u
Zagrebu, a g.Miroschnikoff upoznao me je da je Jugoslavenski
sekretarijat za informacije izrazio žaljenje zbog zapljene intervjua, a
jedan član Predsjedništva SKJ izjavio da je „Tuđmanov intervju korektan,
jer da ima i težih problema, pa da je policijska pogreška što je
zaplijenjen“.
2.Svaku
svoju izjavu temeljio sam na osobnim iskustvima i na znanstvenim
spoznajama, ali ni jedan problem o kojem sam govorio nisam
radikalizirao, niti iznosio stvarnu njegovu težinu, ukazujući jedino na
postojanje nekih od njih i na potrebu njihova rješavanja, pa je u tom
svjetlu svaka inkriminacija još više neosnovana.
3.Kako
me se npr. može optuživati, i na osnovi kakve to logike inkriminirati
da sam „lažno ustvrdio“ zato što sam rekao: „ Kao što znate u
Jugoslaviji imamo po Ustavu idealno riješeno nacionalno pitanje jedne
mnogo-nacionalne zemlje.
-13-
Narodi su načelno potpuno
ravnopravni i imaju pravo samoodređenja, međutim, praksa i teorija se
sasvim ne poklapaju,“?! Dalje sam rekao da je „to i teško uopće i
moguće“, ali da je to u Jugoslaviji do sada bio jedan od glavnih
problema.“
Zar sastavljačima optužbe nisu poznate povijesne činjenice :
- Da je nacionalno pitanje bilo „ definitivno“ „riješeno“ već odlukama AVNOJ-a u Jajcu i prvim Ustavom 1946. godine.
-
Da je usprkos tome u razdoblju / 1945.- 1950. /, tzv. etatističkog ili
administrativnog socijalizma, po sovjetskom uzoru i u ime viših ciljeva
socijalističkog integralizma, izgrađen velikodržavni centralizam u svim
sferama gospodarskog i duhovnog života, što je imalo za posljedicu
zaoštravanje međunacionalnih i međurepubličkih suprotnosti, osobito oko
raspodijele investicionih sredstava koncentriranih u Federaciji.
-
Da se odbacivanjem koncepcije etatističkog socijalizma – poslije sukoba
sa Staljinom- te uvođenjem radničkog samoupravljanja / 1950. / i
komunalnog sustava, te ustavnog zakona iz 1953., proklamiralo vraćanje
na izvore svoje revolucije, pa ipak federacija zadržava centralistički
monopol nad zakonodavstvom i nad sredstvima društvene reprodukcije, što
potiče hegemonističko-integralističke tendencije, ali i nacionalne
otpore.
-
Novim Ustavom iz 1963. Ojačane su republike kao nacionalni
državno-pravni subjekti, a načelo samoupravnog upravljanja imalo je
postati zalogom nacionalne ravnopravnosti. Tome je trebalo poslužiti i
privredna i društvena reforma iz 1965.
-
Ipak i u tim okvirima jačale su centralističko-etatističke i
hegemonističko-unitarističke tendencije, do rankovićevskih deformacija u
jačanju svemoćne službe državne sigurnosti, a tek uklanjanje Rankovića
1966. stvorilo je uvjete za stvarno jačanje federalizma i ravnopravnosti
naroda.
-
Korijenite političke i amandmansko-ustavne promjene 1968.-1971. Dovode
do demokratizacije, ali i do ogorčenih sukoba birokratsko-dogmatskih
centralističkih i nacionalno-demokratskih federalističkih tendencija, pa
i do razbuktavanja međunacionalnih suprotnosti, za čije će uklanjanje
biti otvoreni osnovi novim Ustavom iz 1974., kojim je uveden novi
delegatski sustav samoupravnog dogovaranja do vrha Federacije,
-14-
a
republike postale gotovo kompletni državno-pravni subjekti. No, da je i
poslije toga još uvijek problem odnosa ili sukladnosti između ustavnih
načela i prakse evo nekih dokaza. Pred 11. kongres SKJ 1978. Član
Predsjedništva SFRJ i SKJ dr. Vl. Bakarić izjavio je za inozemnu javnost
da se ne može isključiti da opet „može doći do različitih, čak i
nacionalnih trvenja“, spomenuvši usput da je 1971. godine bila „
izazvana nedovoljno brzim mijenjanjem političke strukture ove zemlje“ /
izjava C.G. Strohmu za Die Welt, Vjesnik, XXXIX,11083, Sedam dana,
1.7.1978. /. Iako je novim Ustavom iz 1974. znatno smanjen djelokrug
Federacije, a povećana prava republika, došlo je ne do smanjenja već do
povećanja savezne uprave: od 1974. do kraja 1978. činovništvo u upravi
Federacije povećano je za oko 40% / 10449 na 14448 /, a broj imenovanih
dužnosnika povećan je za svega dvije godine nakon Ustava čak za 43%, a
kasnije i znatno više. Istodobno raslo je i oduzimanje sredstava iz
privrede za budžet federacije, što je suprotno intencijama Ustava. Tako
savezna uprava- kako je izjavio Jakov Blažević, predsjednik
Predsjedništva SRH- održava i dalje „inercija odlučivanja u ime radnika i
udruženog rada“, a isto tako da je „samoupravno sporazumijevanje“ još
uvijek samo „univerzalni princip“ koji bi tek trebalo pretvoriti u
praksu / NIN, br.1462, 14.1.1979; Vjesnik, XXXIX, 11232, 27.11.1978., i
XL,11348, 28.3.1979./. A evo kako misli o teoriji i praksi dr.N.Jovanov
iz sindikata Jugoslavije: „Već 10 godina-svake godine barem tri puta –
Predsjedništvo i Izvršni biro CK SKJ javno govore protiv dominacije
financijskog kapitala, a on uvijek ostaje netaknut“, zbog toga što „moć
države…neidentificirane sile“ „samoupravljanje je samo fiktivno“,
dodavši da se razlike u položaju pojedinih privrednih grana kreću od 1
do 15, pa čak i 25 puta, što stvara lošije uvjete za plaće i
reprodukciju, i što su uzroci štrajkovima, kojih ima najviše u Hrvatskoj
i Sloveniji, a kad izbiju uklanjaju se povodi a uzroci ostaju /
Vjesnik,XXXIX, sedam dana, br. 25, 2.9.1978. /.
Svi
ti, a i drugi primjeri iz proklamiranih načela i prakse bili su
poznati, kada su od mene traženi intervjui, ali ih nisam iznosio iz
razloga koje sam naveo, pa mi neka bude dopušteno pitanje
-15-
Kako se u usporedbi s naprijed navedenim izjavama- mene može optuživati za ono što sam rekao?
4.Kao
dokaz da ja nisam htio ništa „lažno ustvrditi“ i „neistinito“ i
„zlonamjerno“ prikazati, kad sam u svojim odgovorima izjavio da se
„nacionalni odnosi izražavaju u nedovoljno usklađenim interesima između
pojedinih naroda“, te da je za Hrvatsku problem pomanjkanja financijskih
sredstava“ za njezin razvitak i aktualno pitanje deviznog režima i
pomorske privrede, već da sam time jedino blago ukazao na probleme koji
dugotrajno postoje, koji su već imali ozbiljne i mogu imati i još teže
posljedice, ako ih se ne bude djelotvorno rješavalo,- izložit ću, na
temelju svojih znanstvenih spoznaja, podsjećajući da je to predmet mojeg
povijesno-istraživačkog rada, samo neke bitne činjenice.
Zbog
izrazito neravnopravnog položaja u monarhističkoj Jugoslaviji, te
ustrajnosti etatističko-centralističkih tendencija u socijalističkoj
zajednici, što se sve desetljećima izražavalo u nepoštivanju ekonomskih
zakonitosti u gospodarskom životu, navlastito u
voluntarističko-protekcionističkoj politici na području investicija
državnog kapitala, poreznog, deviznog i vanjsko-trgovinskog režima, te u
pretjeranom odlijevanju narodnog dohotka,- Hrvatska je sve više
relativno zaostajala iza razvitka drugih zemalja u Jugoslaviji,
dospjevši do granica ozbiljne gospodarsko-kulturne i demografske
stagnacije, pa čak i biološke ugroženosti.
Do
takvog je stanja došlo zbog dugotrajnog djelovanja mnogih negativnih
čimbenika. Na pr. vrijednost fiksnog dijela društvenog bogatstva
jugoslavenske privrede u međuratnom razdoblju /1919.-1940. / porasla je u
cjelini za 50% ali na području Hrvatske samo 42%, ili prosječna
godišnja stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva bila je za
cijelu Kraljevinu Jugoslaviju 1,9%, a na području Hrvatske 1,6%.
Dinamika industrijskog razvitka u razdoblju 1929-1938. bila je: u Srbiji
44%, u Crnoj Gori 11%, u BiH 11%, U Sloveniji 10%, Makedoniji 8%, a u
Hrvatskoj 7%. U razdoblju socijalističke izgradnje nastavljene su gotovo
istovjetne tendencije: stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva
/ 1946.-1960. /
-16-
za
cijelu SFRJ iznosi 4,1% a za SRH 3,7% godišnje. I poslije obračuna s
hegemonističkim centralizmom(1966.) nije došlo do bitnih promjena u
favoriziranju jednih a zapostavljanju drugih: od kredita Narodne banke
SFRJ plasirano je u Srbiju 58%, a u Hrvatsku 16%; rezultat takvog
ulaganja desetljećima bio je da je potkraj šezdesetih godina od svih
jugoslavenskih industrijskih kapaciteta bilo instalirano u Srbiji 46%, u
Hrvatskoj oko 18%, u Sloveniji oko 17% a u ostale tri republike 19%.
Odlijevanje
narodnog dohotka iz Hrvatske, od ujedinjenja 1918. pa nadalje, iznosilo
je više od 8%, - u pojedinim razdobljima izvlačeno je oko 65% svih
prihoda- i tek se u posljednje vrijeme smanjilo, ali je još uvijek
prekomjerno, /u prošlom petogodišnjem planu/ 1976.- 1980./ samo za
nerazvijene izdvajalo se blizu 3% narodnog dohotka, izravno 1,97% i još
0,93% posredstvom Federacije- što je u tekućem petogodišnjem planu tek
neznatno smanjeno /na ukupno 2,68% društvenog proizvoda/, a to je dakako
samo dio ukupnih obveza/. Da je to glavnim uzrokom navedenog
zaostajanja i zabrinjavajućeg stagniranja stanja Hrvatske, može se
zaključiti po tome da – po sudu nobelovca J.K.Galbraitha i M.Friedmana –
gornja podnošljiva granica odlijevanja narodnog dohotka može biti od
1-2%, dok već 4% ozbiljno ugrožava gospodarski i biološki razvitak
zemlje u pitanju. Zbog toga se u svijetu općenito smatra da nisu realni
oni apeli koji idu za tim da industrijske zemlje izdvajaju za razvitak
nerazvijenih više od 1%.
Privredni
razvitak Hrvatske trajno pogađa i to što i u poratnom, federativnom
razdoblju u saveznoj vladi tradicionalno prevladava
kontinentalno-dunavska gospodarsko- prometna orijentacija, slično kao
što je to bilo i u međuratnom razdoblju, koje spada- kako se to kaže u
Pomorskom zborniku = „u najpraznije razdoblje u novijoj povijesti“
pomorskog razvitka na Jadranu. Sveukupnim mjerama ne potiče se, nego
dapače sputava razvitak pomorske privrede: brodogradnje, trgovačke
flote, lučke industrije, pomorskog prometa i prometnog povezivanja luka s
unutrašnjosti.
-17-
U
sedamdesetim godinama flota u svijetu rasla je po stopi od 8% a u
Jugoslaviji samo 2%, jugoslavenska trgovačka mornarica bila je 1969. na
19. mjestu na svjetskoj rang listi, a 1976. pala je na 22. mjesto,
prevozeći svega 27% /1977./ jugoslavenskog izvoza, dok je kod drugih
pomorskih zemalja prosjek iznad 50%. Opća zapostavljenost pomorske
orijentacije osobito se osjeća na hrvatskom području. Hrvatske luke
ostvaruju više od 80% jugoslavenskog pomorskog prometa /1977./, a u
investicijama za modernizaciju sudjeluju jedva sa 40%. Zbog dugotrajnih
općih gospodarsko –političkih prilika, Hrvatska je dolazila u sve
nepovoljniji položaj prema drugim zemljama Jugoslavije; postupno se
smanjivao njen udio u bitnim čimbenicima nacionalno-gospodarskog
razvitka i moći. Tako se npr. u razdoblju od nepunih pola stoljeća
(1925.-1971.) udio Hrvatske u okviru Jugoslavije bitno smanjio: u
stanovništvu od 28% na 21% a Srbije povećao od 22% na 25%; u industriji
od 33%na 18%, a Srbije od 20% na 35%, u bankovnom poslovanju od 51% na
17%, a Srbije od 25% na 52% i u veletrgovini u Hrvatskoj od 55% na 7%, a
Srbije od 15% na 86%. Opće gospodarske i političke prilike, sa svojim
odrazom na nacionalnu psihu, poprimile su osobito zabrinjavajuće
dimenzije zbog svog sve negativnijeg utjecaja na demografsko kretanje
hrvatskog pučanstva: iz godine u godinu rasla je ekonomska emigracija, a
padao je natalitet. Već između dva rata dolazi do osjetnog smanjenja
prirasta hrvatskog pučanstva pa za razdoblje 1921.- 1931. iznosi svega
9.5 promila godišnje. Između popisa 1931. I 1948. – zbog posljedica
drugog svjetskog rata – stanovništvo SR Hrvatske smanjilo se za nešto
više od 1 promila, dok se stanovništvo ostalog dijela Jugoslavije
uvećalo u tom razdoblju za 12.2%!
Posljednjih
desetljeća još se više zaoštrava tendencija stalnog smanjenja prirasta
stanovništva: u vremenu od 1948.- 1953. godišnji prirast je 8,1 promila,
1953.- 1961. pada na 6,9 promila; od 1961.- 1971. na 6,2 promila, a od
1977. na svega 4,6 promila.
Činjenica
je da je prirast stanovništva Hrvatske u 19. stoljeću išlo „ gotovo
uporedo s europskim stanovništvom“/ V.Stipetić/, dok je u 20. Stoljeću
osjetno sporiji ne samo od svih naroda Jugoslavije, nego je i manji od
onog i cijeloj Europi, pa i u svijetu !
-18-
Problem
reprodukcije pučanstva zaoštrava se do razine ugrožavanja biološkog
opstanka hrvatskog naroda, osobito stoga što ne jenjava rast ekonomske
emigracije. Dvije trećine stalne ekonomske emigracije su iz Hrvatske, a
potkraj šezdesetih godina stopa emigracije, popevši se na 5,5% nadvisila
je čak stopu nataliteta, postavši najviša na svijetu /osim
Puerto-Rica/. U milijunskom broju privremeno zaposlenih iz SFRJ u Europi
u početku je bilo daleko najviše hrvatskog pučanstva, a i danas ga ima
nerazmjerno više: 40-60%, računajući i ono iz BiH. Iz te privremene
ekonomske emigracije što dijelom postaje stalna, novači se i politička
emigracija, a jamačno, nije nimalo slučajno što oko 60% otpada na
hrvatsku emigraciju.
Do
spoznaje svih iznesenih činjenica – na kojima sam zasnivao svoje
sudove, ne spominjući ih u ovakvom obliku – dolazi se na temelju
statističkih podataka i zaključaka što su ih u svojim radovima i
analizama iznijeli mnogobrojni znanstveni i politički radnici
/R.Bićanić, M.Mirković, S.Lovrenović, I.Vinski, Š.Đodan, M.Veselica,
H.Šošić, V.Stipetić, M.Korenčić, D.Vojnić, M.Rendulić, V.Bakarić,
J.Blažević, J.Sirotković, V.Holjevac, M.Tripalo, S.Dabčević-Kučar,
D.Haramija, I.Perišin, D.Bilandžić i dr./; svaki ozbiljan , razborit i
dobronamjeran čovjek, koji se na bilo koji način suočava s tom
problematikom, mora polaziti od osnove da sve to zahtijeva dalje
svestrano i pomno proučavanje radi pronalaženja najprikladnijih rješenja
za sustavno, dugoročno otklanjanje uzroka takvom stanju, ako se žele
izbjeći ozbiljnije gospodarske pa i političke krize.
5.U
svezi s inkriminacijom da sam „lažno ustvrdio“ da „postoji problem
srazmjernog sudjelovanja“ Hrvata u vojsci i u Savezu komunista, što bi
također trebalo biti dokazom da „uporno i dosljedno ponavljam tvrdnje
pomoću kojih se neistinito prikazuju društveno političke prilike u
SFRJ“, iznosim sljedeće činjenice:
Kad
je riječ o problemu nacionalnog sastava JNA, neka mi bude dopušteno
podsjetiti, da mi je to osobno veoma dobro poznato, s obzirom na dužnost
što sam ih obavljao od 1945. do 1961. u
-19-
Ministarstvu
(Sekretarijatu) narodne obrane i Generalštabu JNA, no ja ću i ovdje
iznijeti samo ono što je javno publicirano. U starješinskom kadru JNA
ima oko 15% Hrvata, a „jedno vrijeme-i po riječima dra.D.Dragosavca
1978.-bilo ih je znatno više“. Da je neposredno poslije rata u JNA bilo
ne samo „znatno više“ hrvatskih kadrova, nego i razmjerno više od
drugih, može se zaključiti i po tome što je u jesen 1944./pred završne
operacije za oslobođenje Srbije i drugih istočnih dijelova/ od ukupno 9
korpusa NOV Jugoslavije pod Glavnim štabom Hrvatske bilo je pet korpusa,
a i po tome što je po prvim statistikama u Hrvatskoj više od 40%
članova Saveza boraca NOR Jugoslavije, pa iako je od toga oko trećine
bilo Srba, a Hrvata oko dvije trećine, to govori da su Hrvati iz rata i
revolucije izišli s razmjerno većim udjelom u revolucionarnom i
starešinskom kadru, a sad je stanje stubokom drugačije. Slično je i s
prilikama u Saveznoj upravi /i ustanovama Federacije/: 1978. Bilo je
svega 6% Hrvata, a 1969.-kad je javnost prvi put pobliže upoznata s
nacionalnih sastavom federalne uprave-bilo ih je ipak nešto više-8,6%
naprama 73,6% Srba, 7,2% Crnogoraca, 3,8% neopredijeljenih i 6,8% svih
ostalih/ Ekonomska politika, Beograd, br. 847/1969; koliko su
zabrinjavajući iznijeti podaci o nacionalnom sastavu JNA i Savezne
uprave svjedoči i to što ih je beogradski NIN, br. 1419 od 19.3.1978.
objavio pod naslovom „Opasne stvari“ u rubrici „Kongresne teme“/. U
razmatranju nacionalnog sastava Saveza komunista valja podsjetiti da je
povijesna važnost toga pitanja- o čemu svjedoče iskustva svih
višenacionalnih zajednica- u tome što ono samo po sebi nedvojbeno
odražava kako značajke međunacionalnih odnosa, tako i sveukupnost
obilježja vladajućih struktura.
Neposredno
poslije rata, g.1946., članstvo SK Hrvatske /KPH/ iznosilo je 30,7% od
ukupnog članstva SKJ /KPJ/. To je bilo oko 8% više od postotka
pučanstva, a bilo je odraz razmjernog većeg udjela stanovništva Hrvatske
u NOP i revoluciji, od nekih drugih republika. Međutim iz godine u
godinu, taj će se omjer postupno sve više smanjivati, pa će već
pedesetih godina biti ispod postotka stanovništva; godine 1963. članstvo
SKH
-20-
iznosit
će 21,1%, da bi 1975. palo na 18,3%, a 1978. na svega 17% od ukupnog
članstva SKJ /Statistički godišnjaci Jugoslavije; NIN,Beograd, br.1419,
19.3.1978./. U vrijeme 8 kongresa /1978./ SKH od 282.515 članova bilo
je: Hrvata 64,2%, Srba 24,2%, „Jugoslavena“ 7,4%, te ostalih 3,8% i
neopredijeljenih 0,4% /Vjesnik, XXXIX, 11018, 24.4.78./. To znači da je u
odnosu na nacionalni sastav SRH, Srba bilo više negoli dva puta, a
Jugoslavena „čak pet puta više od Hrvata u Savezu komunista Hrvatske.
Ili, član SKH je svaki četvrti „Jugoslaven“, svaki deveti Srbin, a tek
svaki dvadeseti Hrvat !
Sličnu,
nacionalnu neravnomjernu sliku daje i sastav SKJ u cjelini. U doba
11.Kongresa /1978./ SKJ je imao oko 1,629 milijuna članova ili 7,5% od
stanovništva SFRJ. Iznad tog prosjeka viši je postotak: kod Crne Gore
10,3%, Srbije /uže/ 9,9% i Vojvodine 9,1%, a niži kod BiH /s tim da je
kod Srba viši, tj. 9%, a manji kod Muslimana 6% i pogotovo Hrvata 4,1%/,
zatim još manji kod Hrvatske 6,2% /ali Hrvata samo 4,9%/, te Makedonije
6,1%, Slovenije 5,6% i Kosova 4,9%/ ali sa znatno manjim postotkom
Albanaca). Iz toga proizlazi da u SKJ ima brojno i procentualno najviše,
čak razmjerno i dvostruko više Crnogoraca i Srba, a manje, znatno ispod
prosjeka, Makedonaca, Muslimana i Slovenaca i čak dvostruko manje
Hrvata i Albanaca. /Izračunato prema objavljenim podacima s republičkih
kongresa i 11.Kongresa SKJ i demografskih statistika./
Izloženi
podaci nisu, dakako, jedini koje bih mogao predočiti kako se od
kongresa do kongresa SKJ provode u život deklarativne odluke, osobito na
područjima očitovanja nacionalne ravnopravnosti, pa se očito samo po
sebi nameće pitanje na kakvim se onda osnovama zasniva inkriminacija
optužbe zbog primjedbe o nepotpunom skladu proklamiranih načela i
prakse, ili o problemima međunacionalnih odnosa.
6.Što
se tiče inkriminiranja mojih riječi; da se represijama i progonima
„nikakvi, a najmanje nacionalni problemi ne mogu riješiti, nego samo još
više zaoštriti“; zatim da bi „trebalo promijeniti situaciju“ u kojoj se
„svako postavljanje hrvatskih nacionalnih problema i interesa“,
-21-
odmah
generalizira kao nacionalizam, seperatizam, pa čak i ustaštvo, pa se
onda i hrvatski revolucionari povezuju s nekakvim profašističkim
elementima…što je potpuno besmisleno,- moram ustvrditi da su te moje
ocijene izraz dubokog znanstvenog osvjedočenja iz sveukupnog iskustva
kako hrvatske tako i opće povijesti.
Od
bezbrojnih primjera, u kojima se sve to očituje, iz bliže nam
povijesti, dovoljno je podsjetiti na pogubne posljedice pogrešnog
odnosa, navlastito, prema hrvatskom nacionalnom pitanju /uz druga/ u
monarhističkoj Jugoslaviji. Dalje, zar nisu potresne promjene u
Hrvatskoj, poslije Karađorđeva, a zatim i u Srbiji, Sloveniji i
Makedoniji, provedene s obrazloženjem da se time uklanjaju zapreke i
stvaraju bolji, potrebni uvjeti za rješavanje ne samo međurepubličkih
sporova i odnosa između federacije i republika, nego i bitnog pitanja
samoupravljanja-ovladavanjem viškom rada ili sredstvima reprodukcije od
neposrednih proizvođača i udruženog rada? Kakvi su rezultati postignuti
poslije toga, u proteklom desetljeću,može se zaključiti iz već navedenih
izjava i ocjena dra. V.Bakarića i J.Blaževića, a evo i nekih još posve
određenih činjenica. O promjenama u konkretnoj stvarnosti, tj. praksi
udruženog rada i neposrednog samoupravljanja, govori izjava sekretara
općinskog komiteta SK Rijeka /ing. Davora Mihovilovića/, da je „u
proteklih 4-5 godina stopa reproduktivne sposobnosti privrede pala za
400%“, da je izdvajanje za proširenu reprodukciju smanjeno od 29,5% u
g.1975. na 18,9% u 1978., a istodobno su rasle ugovorene obveze
privrede, npr. kamate na kredite su veće za 85% /Vjesnik, XI,11626,
8.1.1980./.
Očito
na temelju analize problema što proizlaze iz takvog stanja, na sjednici
CK SKJ prosinca 1980. U referatu A.Marinca ustvrđeno je: „Postavlja se
pitanje: koji su to razlozi da - za gotovo deset godina od ustavnih
amandmana, šest godina od Ustava, a četiri godine od Zakona o udruženom
radu – nismo uspjeli postići značajniji zaokret u oživotvorenju
prolaznog suštinskog opredjeljenja da radnik u OOUR-u odlučuje o
cjelokupnom dohotku? Kako inače objasniti otuđeno odlučivanje o
sredstvima u bankama i SIZ-ovima….. a posebno ponašanje u
monetarno-kreditnoj, i emisionoj politici… velik dio primarne emisije
koristi se za financiranje deficita budžeta federacije...
-22-
Monetarnom
i kreditnom politikom stvaraju se ponovno anonimni kapitali i vrši
preraspodjela dohotka izvan udruženog rada. Moramo biti svjesni da svi
ostaci otuđenog odlučivanja o dohotku i društvenoj reprodukciji i
materijalno neraščišćeni odnosi u našoj zemlji predstavljaju i
potencijalni izvor konflikata u međurepubličkim i međunacionalnim
odnosima. Zabrinjava što se, i pored političkih opredjeljenja, stanje
sporo mijenja…/Vjesnik, XLI, 11953, 5.12.1980./. To je ne samo po
sadržaju nego i po riječima gotovo istovjetno onima što su pred desetak
godina postavljali zahtjeve za rješavanje baš tih pitanja i za „čiste
račune“.
Na
istoj je sjednici još utvrđeno da se smanjuje udjel SFRJ u svjetskom
izvozu /od 0,57% u 1966. A pao je na 0,45% u 1979. godini/, a isto tako i
u svjetskom uvozu; da je povećan platni deficit a stupanj zaduženosti
zemlje dostigao zabrinjavajuće granice; te da se unutar jedinstvenog
jugoslavenskog tržišta smanjuje međurepublički promet: od 27,7% u 1970. u
odnosu na cijeli promet pao je na 22,9% u 1978.godini /isto/. Mislim da
bi svako daljnje navođenje činjeničnih podataka, radi obrazloženja
opravdanosti mojih tvrdnji, bilo suvišno.
U
svojim odgovorima, u inkriminiranim intervjuima, spomenuo sam, da osim
problema što su istovjetni za socijalističko društvo u cjelini, dotično
za svu SFRJ, na hrvatskom tlu ima i nekih posebnih, i to kao u sferi
materijalnog tako i duhovnog života, koji su aktualni osobito s toga što
nepovoljno djeluju na oblikovanje psihe hrvatskog nacionalnog bića.
Iako, jamačno i u našem slučaju, materijalno- ekonomski čimbenici imaju
prvorazredno značenje, jer su oni, ne samo po marksističkoj teoriji,
podloga sveukupnom povijesnom razvitku, ipak za znanstveno razmatranje
nema spora da na povijesno-društveni razvitak i u nacionalnim i
međunarodnim dimenzijama, isto tako svestrano djeluju, a ponekad i
presudno utječu, i svi čimbenici društvenog života čovjeka i naroda: od
povijesno-političkih i kulturno-idejnih /vjerskih/ do pravno-etičkih,
psiholoških itd. Primjer za to nam pruža i sudbina monarhističke
Jugoslavije, u kojoj su svi ti čimbenici- u prvom redu u
hrvatsko-srpskim odnošajima- doveli do takve raspirenosti
međunacionalnih suprotnosti da je u agresiji osovinskih sila doživjela
ne samo katastrofalan vojnički slom, nego i potpuno moralno-političko
rastrojstvo i državno rasulo. Činjenica, da je do toga došlo usprkos
pokušaju vodstva Kraljevine Jugoslavije i
-23-
hrvatskog
seljačkog pokreta da riješe hrvatsko pitanje sporazumom u zadnji čas,
pred rat, upućuje na zaključak, da je to bila posljedica jaza stvorenog
dugotrajnim procesima, koji se nije mogao na brzinu premostiti
polovičnim, nedovoljno demokratskim i kompromisnim rješenjem. A
činjenice, pak:
prvo,
da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOP u
Jugoslaviji; drugo, da je izgradnja besklasnog, socijalističkog i
samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno
otklanjanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturiječnosti; i treće,
da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih
a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima
nacionalističkih tendencija, svjedoči, jamačno, da nacionalno pitanje i u
socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.
Da
se represivna hegemonističko-unitaristička politika iz Rankovićeva doba
veoma negativno odražavala na političko raspoloženje hrvatskog
pučanstva, to nije teško zaključiti, ali je, jamačno, teže procijeniti
kakve je sve posljedice ona ostavila u samoj njegovoj psihi. O
razmjerama njezina učinka možemo suditi po tome što se očitovala u svim
sferama svakodnevnog života- od gospodarstva do kulture i od državne
uprave do športa, ne ispuštajući ni jedno pitanje prošlosti ni
budućnosti. Da bi vi mogli predočiti kakvu je široku i tešku moru
osjećao hrvatski čovjek pritisnut hegemonističkom politikom, podsjetimo
da je u SRH bilo npr. u redarstvenim spiskovima više ljudi nego što ih
je uopće bilo zaposlenih /oko 1,3 milijuna/- očito kao nepovjerljivi i
nepodobni ili prijeporno sumnjivi, te da je u BiH svako očitovanje
hrvatske nacionalne svijesti bilo žigosano i progonjeno kao fašističko
ustaštvo, što je ponukalo Cvijetina Mijatovića /sadašnjeg predsjednika
Predsjedništva SFRJ/ da izjavi, da kao komunist i kao Srbin osuđuje
postupke s Hrvatima. Da je sve to, kao i kasnije poistovjećivanje gotovo
svake odlučnije obrane hrvatskih interesa, na bilo kojem području, s
nacionalizmom i seperatizmom, zatim takve prilike što su dovele do
obustave rada Matice hrvatske, kao najstarije kulturne institucije, dok
matice drugih naroda primaju politička priznanja i odlikovanja, te do
žigosanja i onemogućivanja rada
-24-
istaknutih
revolucionara, političara i intelektualaca, ali i običnih
ljudi-ostavilo duboke tragove u psihi hrvatskog pučanstva, vidi se
navlastito iz navedenih primjera sve većeg nesrazmjera u zastupljenosti
Hrvata u vladajućim strukturama; zatim iz činjenica najveće ekonomske ,
te najbrojnije i-kako se jednom izrazio dr. Bakarić- „najgore političke“
emigracije, a pogotovu iz krajnje zabrinjavajućeg demografskog opadanja
hrvatskog stanovništva. Sve te činjenice nedvojbeno skreću pozornost na
to da je u hrvatskom nacionalnom biću nastalo stanje oslabljene
vitalnosti ali i uzburkane zdvojnosti. Do postupnog smanjenja
nacionalne vitalnosti dolazi uvijek zbog individualnog i kolektivnog
gubljenja životnih poticaja i vizija. Kad se pokoleba, ili izgubi,
povjerenje u idealnost ideala, ili u mogućnost dostignuća osobnih,
društvenih ili nacionalnih ciljeva na rođenom tlu, onda raste osjećaj
bezvoljnosti i dezorijentiranosti, nezainteresiranosti i ravnodušnosti,
nesigurnosti i izgubljenosti, pa čak i beznadnosti i straha; ali s druge
strane gomila se kako osjećaj zdvojnosti i ogorčenosti, pa i rušilačkog
očajništva, te spontanog i promišljenog otpora po zakonima biološkog
samoodržanja.
U
takvom stanju iživljene su i napuštene sve iluzije, i na njima se, kao i
na bilo kakvim nestvarnim pretpostavkama ili voluntarističkim
premisama, ne može više graditi nikakva budućnost, a niti spasavati
prošlost.
Moje
je duboko uvjerenje, da se isto tako kao čovjek pojedinac i cijeli
narod može pokrenuti iz takvog kriznog stanja, letargije i hirovite
zdvojnosti, jedino dosljednim uklanjanjem svih uzroka što su doveli do
toga, te sustavnim stvaranjem uvjeta da se vrati vjera u mogućnost
afirmacije vlastite volje, u svrhovitost naprezanja svih svojih
stvaralačkih sila radi oživotvorenja svojih ciljeva i osiguranja svog
ljudskog i nacionalnog dostojanstva u vlastitoj domovini, u slobodnom i
skladnom suživotu s ostalim narodima, na dobrobit svoje ali i cijele
zajednice.
Jedino zabrinutost zbog izloženih problema i profesionalnog
-25-
razmišljanja
o nužnosti njihovog rješavanja- u interesu ne samo Hrvatske nego i
cijele SFRJ- a ne nekakve „zle namjere“, potakle su me da ih spomenem u
svojim odgovorima, ali ne ulazeći potanje niti u njihovu kvalifikaciju
niti u raščlambu, kakvu sam i ovdje sam ovlaš ocrtao.
7.Što se tiče inkriminacija zbog onih mojih misli- u sva tri intervjua- u kojima se zauzimam:
-za
dalje nadilaženje u našem samoupravnom društvu onih dogmatskih načela,
koja „ne daju dovoljno prostora za demokratsko sagledavanje i
rješavanje“ svih društvenih i nacionalnih problema;
-za „pluralizam socijalističke misli“;
-za
potrebu dosljedne usklađenosti unutarnje i vanjske politike, kad je
riječ o načelima osiguranja temeljnih ljudskih sloboda i nacionalne
jednakopravnosti,
želim
podsjetiti da sam do tog osobnog uvjerenja došao i kao pripadnik
socijalističkog pokreta i kao istraživač suvremenih povijesnih kretanja,
i posebno, da sam uvijek isticao da se za sve to zauzimam „u okviru
socijalističkog društva“, imajući na umu postojeći ustavni poredak. A
kao obrazloženje mogu u najkraćim crtama navesti:
Ako
socijalističko društvo želi riješiti probleme svoje normalne
reprodukcije, ili konkretnije probleme produktivnosti i racionalnosti u
industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji, dotično napretka u svim
sferama tvarnog i duhovnog života, ono mora pronaći putove da ukloni sve
što sputava i ograničava inicijativu i stvaralačke sposobnosti,
dostojanstvo i integritet čovjeka kao pojedinca i svakog naroda kao
cjeline.
Dijelim
mišljenje onih, koji smatraju da se to može postići jedino na taj
način, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate
univerzalna načela o priznanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i
demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te
o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke
demokracije, jer u današnjem nuklearnom svijetu svaka isključivost
prijeti katastrofom.
-26-
Pretpostavka
za to je nadilaženje političkog totalitarizma i monopolizma, na
dogmatskim shemama staljinizma, ali i na onim iživjelim osnovama
lenjinizma što su imale svoje opravdanje u druga vremena i u drugim
prilikama, na početku ali ne i na kraju ovog stoljeća, kada su,
društveno političke prilike u svijetu stubokom drugačije, i kad se već
nakupilo dovoljno dokaza da je svaki isključivi monopolizam povijesno
neodrživ, jer je štetan ne samo za unutarnji društveni razvitak
socijalističkih zemalja, već i za međunarodne odnose i mir u svijetu.
Prisjetimo se staljinističkih progona ili „čistki“ u SSSR i u
istočno-europskim zemljama u nedavnoj prošlosti, koje u blažim oblicima
traju u svim socijalističkim zemljama do danas, a iz međunarodnih
odnošaja- intervencije sovjetske oružane sile u Mađarskoj;
Čeho-Slovačkoj i Afganistanu.
Današnji
potresi u Poljskoj i u Kini na najočitiji način svjedoče o tome, da
socijalistička društva, ustrajući na starim strukturama i dogmatskim
teorijama o nezamjenjivosti jednostranačkog monopolitizma i monopolizma,
upadaju u sve složenije i teže krize. Na nehuman način smjenjuju se
komunistički prvaci; dojučerašnji suradnici u istim vrhovnim tijelima
afirmiraju se na bezočan način kao jedini krivci, pa čak optužuju i
osuđuju kao neprijateljski elementi na najteže kazne. No, problemi
ostaju i novi krizni potresi javljaju se u gotovo redovitim ciklusima.
Ni
u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj je poslije sukoba sa Staljinom,
najprije došlo do preispitivanja lenjinsko-staljinističkih metoda
socijalističke izgradnje, i gdje se uvođenjem samoupravljanja pošlo u
traženju novih putova, nismo izbjegli zakonitosti kriznih potresa u
komunističkim redovima: krajem četrdesetih godina imali smo obračun s
dogmatskim staljinistima i informbirovcima, pedesetih godina s Đilasovim
anarho-liberalizmom, šezdesetih godina s Rankovićevim hegemonističkim
unitarizmom, a sedamdesetih s nacionalizmom, liberalizmom,
tehnokratizmom…Bez obzira što je riječ o veoma različitim
uzročno-posljedičnim pojavama, očito je, da je samoupravljanje još
daleko od toga da bude takav sustav „demokracije neposrednih
proizvođača“ koji bi uklonio neizbježnost i takvih i svih drugih
popratnih pojava u socijalističkom društvu.
U
međuvremenu, u svezi s općim tendencijama razvitka u svijetu, a posebno
sa zaoštravanjem u međunarodnim odnošajima, te novih spoznaja u
svjetskom socijalističkom pokretu, u Europi je proklamirana ideja
„eurokomunizma“ o prihvaćanju „pluralističke demokracije“,
-27-
kao
osnovnog, demokratskog puta u socijalizam, a u SFRJ je /1977./
prihvaćena Kardeljeva teorija o „pluralizmu samoupravnih interesa“, kao
osnove daljeg samoupravnog razvitka. U Poljskoj je općim pokretom
radničke klase, u jedinstvu sa svim slojevima poljskog naroda, došlo do
osnutka nezavisnih sindikata, što je bez obzira na krajnji ishod,
nedvojbeno povijesna pojava zbog ograničavanja monopola vladajuće
komunističke stranke u jednoj socijalističkoj zemlji sovjetskog bloka. U
Kini novi državni prvaci poslije osude „četveročlane bande“ zbog
zlodjela u „kulturnoj revoluciji“ i procjenjivanja zasluga i grešaka
„velikog vođe i kormilara“ Mao Ce Tunga, govore o potrebi
demokratizacije zemlje, kao preduvjetu za sveukupni razvitak.
Sve
te pojave i tendencije učvrstile su me u uvjerenju da bi za dalji
razvitak našeg socijalističkog društva bilo neophodno da se načelo
„pluralizma samoupravnih interesa“ dosljedno proširi i na prihvaćanje
načela pluralizma socijalističke misli. Priznanje „pluralizma
samoupravnih interesa“ je polovično, ono podrazumijeva samo materijalnu
sferu, a očito je da bez uključivanja u taj pluralizam i duhovne sfere
nema ni takve socijalističke demokracije, koja bi podrazumijevala i
univerzalna dostignuća ljudskih prava i građanskih sloboda, bez kojih,
jamačno, nema ni demokratske rasprave o spornim i otvorenim pitanjima, a
kao što sve povijesno iskustvo dokazuje: ne može biti ni prave slobode
čovjeka, ni harmoničnog društva, niti slobode i suverenosti naroda, niti
sklada i mira u međunarodnoj zajednici.
Ako
je pluralizam misli i ideja bio pretpostavkom društveno-političkog
razvitka u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, onda je razumljivo da bi
ta zakonitost morala imati svoju vrijednost i za socijalističko društvo,
koje bi naročito moralo odbacivati svaku ograničenost i stagnaciju.
Mnogi znaci govore da takva spoznaja- o nedužnosti demokratskog razvitka
pluralizma socijalističke misli- dobiva sve više pobornika i u svijetu i
u našoj zemlji. O tome svjedoči i misao A.Grličkova /člana
Predsjedništva CK SKJ/, koju kao moto uzima J.Stanič, slovenski pisac
knjige „Raspuća komunizma“, a prenosi je u zagrebačkom listu : „Uvjereni
smo da socijalizam, ako ne bude još šire usvajao pluralizam različitih
socijalističkih alternativa, neće postajati svjetskim procesom i nakon
toga svjetskim sistemom“ /Start,311,24.12.1980,str.74/. Budući da živimo
u svijetu koji je do te mjere postao jedinstven i međuovisan da se i
unutarnja zbivanja u perifernim zemljama odražavaju na povećanje
neizvjesnosti i zaoštrenosti u međunarodnim odnosima, posebnu pozornost
zaslužuje problem sklada između proklamiranih načela i prakse kako u
unutarnjoj tako i u vanjskoj politici SFRJ.
Da
u tom pogledu ima problema vidjelo se iz osvrta na ovu optužbu. A da je
dosljedno oživotvorenje u unutarnjem životu onih načela za koja se SFRJ
zauzima u međunarodnim odnosima uopće, a posebno u pokretu nesvrstanih i
među socijalističkim zemljama, od prvorazrednog značenja njezinu i
unutarnju i međunarodnu stabilizaciju, a osobito zbog njezina delikatnog
geopolitičkog položaja između Istoka i Zapada, o tome ne bi trebalo
biti dvojbe. A to je bio smisao i te natuknice u mojim odgovorima.
dr. Franjo Tuđman
Primjedbe