TAKO JE GOVORIO FRANJO TUĐMAN NA SUDU 1981.

Franjo Tuđman: Odgovor na optužbu na glavnoj raspravi pred Okružnim sudom u Zagrebu 17.-20. veljače 1981.

E-mail Ispis PDF
U političkom montiranom političkom procesu, vođenom u veljači 1981., dr. Franjo Tuđman osuđen je na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama i u prilog pluralističke demokracije. Kako se dr. Tuđman branio u ovom montiranom procesu doznajte iz stenograma koji objavljujemo u cijelosti ...

-1-
Optužbu u cjelini i u svim pojedinostima  smatram neosnovanom i apsurdnom.
Najodlučnije, s dubokim ogorčenjem i indignacijom odbacujem inkriminaciju da sam „ uz pomoć iz inozemstva  zlonamjerno i neistinito  prikazivao društveno-političke prilike u zemlji“, „ položaj hrvatskog naroda“ i „ ostvarivanje demokratskih sloboda građana u SFRJ“.
Inkriminirani tekstovi su ulomci iz mojih izjava spomenutim dopisnicima, dotično novinarima. Istrgnuti iz cjeline meni postavljenih pitanja i mojih odgovora na njih, ti tekstovi dijelom gube na značenju što ga imaju u cjelini, ali ni u takom okrnjenom smislu ne daju nikakve objektivne osnove za inkriminacije u optužbi.
Iako su inkriminirane izjave samo dijelovi mojih odgovora, pa i tuđa interpretacija razgovora sa mnom, a nisu od mene autorizirani tekstovi- što valja imati na umu kada je riječ  o intelektualnom ili političkom, a pogotovo o sudskom razmatranju- izjavljujem da stojim s punom odgovornošću iza smisla svojih riječi, ili bitnog sadržaja svojih izjava u cjelini.
Sve što sam –u biti-rekao izraz je mojeg osobnog uvjerenja, u skladu s idealima za koje sam se borio u socijalističkoj revoluciji i antifašističkom ratu, zasnovano na sveukupnom vlastitom životnom iskustvu i temeljeno na znanstvenom osvjedočenju do kojeg sam došao dugogodišnjim naučno-istraživačkim radom na području suvremene nacionalne i opće povijesti.
-2-
Smatram za potrebno da sudskom vijeću skrenem pozornost da se u optužbi ne navode točno moji osobni podaci, usprkos tome što sam zbog toga prosvjedovao već u istražnom postupku. 1.Ne navodi se da sam-kao doktor povijesnih znanosti i pisac- po zanimanju „povjesničar i pisac“. Očito, želi se prikriti moj životni poziv unatoč činjenicama: da je 5 mojih knjiga izašlo u 9 posebnih izdanja / 7 na hrvatskom i 2 na slovenskom/; da ukupan broj mojih tiskanih radova- rasprava, studija, eseja- iznosi više od 70 bibliografskih jedinica, od kojih je dvadesetak prevedeno na druge, strane jezike, a k tomu valja dodati više od tridesetak priloga na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te posebna predavanja što sam ih držao- kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta i profesor suvremene nacionalne povijesti na zagrebačkom Fakultetu za političke nauke – na stranim sveučilištima u Europe i Amerike. Kao povjesničar ušao sam u Opću enciklopediju, Enciklopediju Jugos. i Leksikon Jugosl. leksikografskog zavoda, a kao pisac primljen sam (1969.) u Društvo hrvatskih književnika, ali Tužilaštvo- usprkos svemu tome- jamačno iz nekih posebnih razloga opetovano prešućuje moj životni poziv. Dodajem, da sam kao general izišao iz JNA da bih se posve posvetio znanstvenom radu, kojim sam se bavio već i u vojsci.
2. Navodeći da sam 1972. Presudom Okružnog suda u Zagrebu osuđen na dvije godine strogog zatvora / po čl.100 i 109 KZ/, Tužilaštvo navodi da je Vrhovni sud Hrvatske preinačio tu kaznu u jednu godinu, ali ne navodi prekvalifikaciju na čl.118 st.1, kao ni to da je Vrhovni sud potom preinačio i tu svoju odluku smanjivši/ izvanredno ublažio/ na kaznu zatvora od 9 mjeseci, koliko sam proveo u istražnom zatvoru. / Rješenje Vrhovnog suda Hrvatske, br. I Kr-510/73-3, od 6.11. 1973./
Izostavljanjem tih podataka dobiva se iskrivljena slika, na štetu optuženog, pa se postavlja pitanje zašto se to čini čak i sa sudskim dokumentima?!
-3-
Na inkriminacije po pojedinim točkama optužbe želim izjaviti slijedeće:
Ad – a/: Inkriminacije zbog intervjua uredniku Švedske televizije g.Bengtu Goraussonu/ g.1977./
  1. Inkriminirani tekst nije u cjelini objavljen na Švedskoj televiziji.
  2. Apsurdno je mene optuživati zato što je moja izjava za Švedsku televiziju objavljena  u cjelini ili u izvodima u emigrantskim listovima, dotično kako se kaže u optužbi „ u listovima ustaških odnosno proustaških terorističkih organizacija“. Niti je mene itko za to pitao, niti sam za to dao odobrenje, niti sam ja izvršio redakciju teksta za tisak. Zbog toga je i došlo do smislenog iskrivljavanja sadržaja mojih odgovora. Tako npr. u Optužbi / str.2,r.18 / stoji „proturječja između biranih“, a ja sam govorio o proturječju između proklamiranih programskih načela SKJ; Ustava SFRJ…. i stvarnosti koja…..“
Ili, u predočenom tekstu iz „Hrvatske Revije“ u mom odgovoru na treće pitanje o istinitosti „udesetorostručenih“ optužbi o zločinima, rekao sam: „Na kraju, ipak, sve takve neistine  lupaju o glavu/ a u tekstu piše „gutaju uglavnom“/ one koji ih šire, i one koji se upinju da ih održe“. Na istom mjestu /HR1/ 1978., str.134/ vide se razlike u redakciji mojih ocjena o ustaškim zločinima. Naime, u svim listovima navedenim u optužbi nisu navedene moje riječi da „taj golemi broj od 60.000 uopće ne umanjuje odgovornost glavara NDH i ustaša koji su počinili te zločine“, što sam rekao u dubokom uvjerenju da nitko ne može izbjeći odgovornost pred sudom povijesti i čovječanstva za takve, i sve druge, zločine u prošlosti i suvremenosti protiv fizičkog i duhovnog integriteta čovjeka kao pojedinca i naroda kao cjeline.
  1. Tužilaštvo uzima za inkriminaciju dio mojeg odgovora – što sam ga godine 1977. dao uredniku švedske TV. Bengtu Goraussonuu- ali ne navodi pitanje na koje se taj odgovor odnosi, isto tako izostavlja onaj dio odgovora koji je bitan za razumijevanje tog odgovora.
-4-
Pitanje je, naime , sadržavalo posve određenu konstataciju o problemu hrvatske emigracije u međunarodnoj javnosti. Ono je glasilo:
„U posljednje vrijeme u Švedskoj i u drugim Europskim zemljama, isto tako i u Americi, međunarodna javnost je suočena sa sve većom političkom, a i terorističkom aktivnošću hrvatske emigracije, u kojoj su najekstremniji mladi ljudi, koji su odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji, a mnogi od njih su bili čak i članovi Saveza Komunista Jugoslavije. Koji su tome razlozi i kakvo je duhovno i političko stanje u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, koja potiče sve jače separatističke tendencije, koliki je utjecaj emigracije i koliko njezini zahtjevi za samostalnom Hrvatskom održavaju stvarno raspoloženje Hrvatskog naroda?“
Na tako postavljeno delikatno pitanje, u kojem je težište da su u emigraciji „najekstremniji mladi ljudi…odgojeni u socijalističkoj Jugoslaviji…od kojih su mnogi bili članovi SKJ“, pokušao sam odgovoriti kako ja gledam na uzroke toj pojavi u novije vrijeme, ali povezano s povijesnom podlogom, što se u optužbi izostavlja, ne hoteći prikazati inkriminirani tekst kao cjelinu.
Ukazavši da su korijeni emigracije u položaju hrvatskog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji, ali i u problemima u višenacionalnoj zajednici socijalističke Jugoslavije, rekao sam:
„Između dva rata hrvatski se narod borio protiv velikosrpskog hegemonizma, a za pravo na samoodređenje, jer je monarhistička Jugoslavija bila tamnica naroda i za hrvatski narod i za druge nesrpske narode. Pretvaranje Jugoslavije u socijalističku federaciju bila je velika i povijesna promjena , ali ni to nije spriječilo ponovno uspostavljanje velikodržavnog  centralizma. U Beogradu se usredotočilo sve institucije, centre moći i odlučivanja na svim područjima nacionalnog i društvenog života, od politike i gospodarstva do športa. Jednostranački monopolizam i demokratski centralizam, s kojim vlada Savez komunista Jugoslavije, sputavao je ustavni federativni sustav i omogućio rankovićensku presiju nad hrvatskim narodom, koji je pružao glavni otpor tom birokratskom centralizmu i velikosrpskom, velikodržavnom etatizmu, zato što je taj centralizam najviše pogađao Hrvatsku, što se očitovalo već u tome, da je, osobito u Rankovićevo vrijeme, od milijunske ekonomske emigracije iz Jugoslavije gotovo polovina bila iz Hrvatske- Hrvata,
-5-
a iz te ekonomske emigracije dobrim dijelom se regrutira i politička emigracija“
Taj se tekst u optužbi ne uzima u obzir, kao što se zanemaruje i kraj mog odgovora na prvo postavljeno pitanje, koji glasi:
„Povijesno gledano, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima i nagađanjima oko Jugoslavije, samo je ekstreman izraz povijesnog stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i pravo da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima svojih odnosa s drugim narodima  u Jugoslaviji“. Na isti način postupljeno je i s daljom inkriminacijom teksta u optužbi.
Također je izostavljeno i pitanje, koje je sadržavalo  inozemne ocjene o Jugoslaviji, a potom i prvi dio moga odgovora. Na pitanje koje je glasilo: „U inozemstvu se ponavljaju proturječne ocjene o režimu i o ljudskim i političkim slobodama u Jugoslaviji. Za neke Jugoslavija je mnogo slobodnija zemlja od drugih jednopartijskih socijalističkih zemalja, a za druge je i u njoj čak i krući totalitarni režim, nego lije u drugim istočno-europskim zemljama…“
Ja sam odgovorio:
„Bez dvojbe, Jugoslavija je u mnogo čemu otvorenija zemlja od mnogih socijalističkih država. O tome govore i turistički promet,  i otvorenost njenih granica, i kretanje stotina tisuća njenih radnika po europskim zemljama; zatim kulturno-tehnički i drugi utjecaji na život i mišljenje njenih građana…“
Ali inkriminacijom mog odgovora u optužbi to se zanemaruje, s očitom intencijom da se navođenjem samo drugog dijela mog odgovora- u kojem govorim da Savez komunista drži u svojim rukama odlučivanje o svim sferama tvarnog i duhovnog života- želi uputiti na zaključak kako jednostavno i neobjektivno prikaže stanje u SFRJ.
U svezi s tim moram konstatirati da se primjenom takve metode u optužbi išlo za tim da se stvori ne samo nepotpuna nego i iskrivljena predodžba i o sadržini i o intencijama mojih odgovora.
-6-
U povijesti je odavno poznato, da takvom metodom nije teško osuditi i samog raspetog Krista kao Anti-krista, ili pak dokaz da su sotonske strahote – nebeski raj. A da su moji odgovori uzeti u cjelini i u vezi s postavljenim pitanjem, a koji se u optužbi na tako jednostavan način inkriminiraju, izraz osobnog nastojanja da se objektivno ocijene i prikažu povijesna stanja i zbivanja, o tome sa znanstvenog, a uvjerenja sam i sa svakog objektivnog i nepristranog stanovišta ne može biti spora. U vezi s optužbom zbog intervjua koji sam 1977.godine dao za Švedsku televiziju, ukazujem na još jednu bitnu činjenicu. Taj moj intervju sadrži odgovor na 15 postavljenih pitanja, i ima u cijelosti 375 tiskanih redaka/u HR 1/1978.,koja je priložena sudskom spisu/, a optužba inkriminira samo dijelove iz 1-og ili 2-og pitanja, u opsegu od 49 redaka, - i to na prikazan način manipuliranja istrgnutim citatima.. To znači da joj sadržaj mojih odgovora na sva ostala pitanja, tj. cio preostali, gotovo osam puta veći tekst od inkriminiranog, nije za to dao nikakva povoda, što samo po sebi dokazuje da nema opravdanih osnova za inkriminaciju intervjua u cjelini.
Ad-b/: Inkriminacije zbog razgovora s beogradskim novinarom Vladimirom Markovićem/ g.1978./
  1. Iako sam u istražnom postupku iznio da Vlad. M. nisam dao nikakav intervju, već samo razgovarao s njime, u optužbi se, pod točkom b/ polazi od inkriminacije da je riječ o intervju…koji je objavljen u ustaškom emigrantskom listu „Hrvatska država“ br.279 od kolovoza 1978.“
Uvezi s tim ponavljam:
S Vl. Mar. Razgovarao sam kad me je posjetio u mom domu, kao s beogradskim novinarom, mladim čovjekom koji proučava zbivanja sedamdesetih godina, pa zbog toga želi razgovarati s istaknutim sudionicima, intelektualcima iz Beograda, Zagreba i Ljubljane.
Nije bilo riječi ni o kakvom intervju, za bili koji list, niti je za vrijeme razgovora sa mnom pravio bilo kakve zabilješke.
-7-
S obzirom na to da je taj moj razgovor s njime sadržajno- iako uz dosta njegovih riječi- reproduciran u označenom br. „Hrvatske države“ i u izvodu pod točkom b)optužbe, bilo bi zanimljivo utvrditi, baš u okviru ove optužbe protiv mene: prvo/ da li je riječ o čovjeku  nadarenom toliko izvanredno sposobnošću pamćenja/ da je kasnije mogao tako vjerno reproducirati cio razgovor/, ili pak opskrbljenom za to potrebnim tehničkim sredstvima; drugo/ kako je uopće došao na zamisao da na taj način pravi „intervju“ sa mnom i to baš za navedeni list, jer teško je pretpostaviti da ga je na to uputilo uredništvo tog lista, i treće/ kako je on Vl.Mark.,    „slobodni beogradski novinar“ uopće imao mogućnost da taj tobožnji intervju „plasira“ u „ustaškom emigrantskom listu“-„Hrvatskoj državi“, iako, jamačno, baš u svijetlu ove optužbe, nije nimalo slučajno što je objavljen upravo u tom listu.
  1. Premda inkriminirani tekst pod toč. b) treba prosuđivati u sklopu cjeline razgovora- makar i u interpretaciji V.M.-ipak mogu izjaviti, da je optužba da sam u „intervju…lažno ustvrdio“ toliko apsurdna da je lišena svake osnove s obzirom na cijeli inkriminirani tekst i na svaku tvrdnju posebno, ne samo s mojeg povijesno-znanstvenog stajališta, već čvrsto vjerujem i sa stanovišta svakog zdravog razuma.
A što sam to „lažno ustvrdio“ u tom inkriminiranom tekstu?
Da je „po mom mišljenju, ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji“ pitanje odnosa „između Srba i Hrvata“! Sada se mogu popraviti pa reći ne samo po „mom mišljenju“ nego i po mišljenju svakoga onoga tko se znanstveno i sustavno bavi problemom nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.
Takva se ocjena temelji na prosudbi povijesno-nacionalnih, državno-pravnih, gospodarsko-kulturnih, etno-demografskih, ili svih tvarnih i duhovnih, posebno geopolitičkih čimbenika iz njihove zasebne povijesti i iz zajedništva naroda SFRJ. U odnosu na to pitanje, sva druga, bez obzira koliko bila važna, u povijesti i u suvremenosti, ipak nisu vrijednosti te veličine. Dvojim da to može biti sporno i za površnog promatrača i u bilo kojoj političkoj pragmatici.
Druga moja tobože „lažna“ tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu jeste da je po statističkim podacima- u svim logorima i zatvorima NDH za vrijeme drugog svjetskog rata iz hrvatske poginulo oko 60 000 ljudi,
-8-
I to i Srba i Hrvata i Židova i Cigana i dr., što je-rekao sam-„ogroman broj i užasan zločin“, ali sam protiv toga da se taj broj udesetorostručuje, samo za Jasenovac na 600 000, samo i jedno zato da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda. I treće je da se po mom mišljenju, uzroci nove hrvatske ekstremne političke emigracije, u kojoj mladi ljudi rođeni u socijalističkoj Jugoslaviji, postaju čak i žešći protivnici od starih političkih emigranata, moraju tražiti u nekim bitnim pretpostavkama materijalno-duhovnog, ili gospodarsko-političkog života.
Zaključio sam, da se u tome ogledaju povijesno društvene zakonitosti, što će reći da treba uklanjati uzroke tim pojavama. A do toga sam suda došao ne samo proučavanjem hrvatske povijesti, već i sveukupne problematike-povijesti, teorije strategije i taktike, te filozofsko-etičke, umjetničke i međunarodno-pravne interpretacije nacionalno-oslobodilačkih, oružanih i revolucionarnih pokreta,-u svjetskim okvirima o čemu sam pisao u svom dijelu „Rat protiv rata“, nagrađenoj knjizi, koja je izišla u dva hrvatska izdanja/1957. I 1970./, prevedena i na slovenski.
Na osnovu takvih povijesno znanstvenih spoznaja, a sučeljen sa svakodnevnim ponavljanjem povijesnih neistina, obmana i pogrešnih interpretacija, ne samo u mnogim propagandno-publicističkim i političkim aktivnostima, nego često i u prosvjeti i u izjavama ozbiljnih a neupućenih intelektualaca- pledirao sam u razgovoru s V.M., ne prvi put, ali jamačno nimalo slučajno – da za zajedničkim stolom rasprave bitna sporna pitanja razumni Hrvati i Srbi, ozbiljni intelektualci i političari, da bi se pridonijelo uklanjanju međusobnog nerazumijevanja, optužbi i nesporazuma što su u povijesti dovodili do sukoba i pa i međusobnog istrebljenja, a u sadašnjosti do štetnog održavanja pogrešnih povijesnih sudova, koji se nužno odražavaju i na sadašnjost.
Za takav, mogu reći, krajnje dobronamjeran apel imam i svoje osobne , „povijesne“ razloge. Iako će o njima biti riječi na drugom mjestu/ u mojim rukopisima/, - ovom optužbom da iznosim „lažne“ tvrdnje i o ratnim žrtvama- prisiljen sam da i na ovom mjestu velim nešto o historijatu spora i oko toga pitanja. Ono je naime – stjecajem različitih okolnosti – već poodavno postalo za jedne manipulativno pitanje, a ne samo zbog prosudbe prošlosti nego i zbog osuda sadašnjosti, a za druge „odveć delikatno političko“ pitanje.
-9-
Zbog toga se to pitanje ratnih žrtava našlo u takvom procijepu, da čak ni 35 godina poslije okončanja rata još uvijek nije prepušteno povijesnoj znanosti, kao faktografsko pitanje utvrđivanja povijesne istine, već se još uvijek javlja kao predmet optužbe protiv mene, i to prije petnaestak godina političke , a evo sada i sudske. Kad su godine 1965. Pobornici hegemonističko-centralističkih koncepcija, hoteći iskoristiti proslavu 25.obljetnice početka NOB i revolucije u Jugoslaviji /1966/, za jačanje svojih pozicija, predlagali da se glavna proslava održi u Jasenovcu, zato što je tamo ubijeno 700-800, pa čak i 900 tisuća ljudi, to je trebalo biti uklesano na spomenik, a glavni govornik imao je biti A.Ranković-suprotstavio sam se tome argumentima statističkih podataka o ratnim žrtvama 1941-1945.( koji još nisu bili do tada, a nisu ni do sada objelodanjeni), ukazujući na dalekosežnost posljedica više na desetorostrukog uveličavanja i onako groznih žrtava. To je tada s obzirom na argumente i moje dužnosti-imalo svoju dokaznu težinu/ bio sam direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, profesor socijalističke revolucije i suvremene nacionalne povijesti na Fakultetu političkih nauka, član ideološke komisije CK SKH, član Povijesne komisije CK SKH  i Glavnog odbora Saveza boraca Hrvatske, član Koordinacionog odbora za povijest radničkog pokreta Jugoslavije, predsjednik Komisije za međunarodne veze Glavnog odbora i član Izvršnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske, član Izvršnog odbora Matice iseljenika Hrvatske, te zastupnik u Saboru SRH i predsjednik Odbora za znanstveni rad / kulturno-prosvjetnog vijeća/.
Ipak, jedan od najodgovornijih političkih ljudi Hrvatske rekao mi je službeno: „Što se tiče Jasenovca i ratnih žrtava u pravu si, ali imaj na umu, da su odnosi takvi, da ti CK SKH ne može dati javnu potporu. To je tako delikatno političko pitanje, da bi mi njegovim potezanjem izazvali teškoće drugu Titu, a to ne smijemo, jer ih ionako ima dosta!“ Odgovorio sam, da se valja dosljedno zauzimati za afirmaciju istine, upravo zbog promjene odnosa koji to ne dopuštaju, tada me takve političke ocjene ne mogu obvezivati u mom povijesnom radu, jer su u suprotnosti s mojom osobnom savješću i znanstvenim osvjedočenjem.
Da bih ukazao na svu apsurdnost tvrdnje, da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700-800. 000 ljudi, odgovornima  sam predočio da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i pokopano 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20-25 ljudi svakog sata, te izložio procjenu, što je svakako od veće važnosti, da vjerojatno sveukupne žrtve u poginulima u cijeloj Jugoslaviji u drugom svjetskom ratu / tj. svega pučanstva, na svim zaraćenim stranama/ - ne premašuju taj broj!
-10-
Naime, u pomanjkanju egzaktnih statističkih podataka o ratnim žrtvama, ili dok oni nisu dostupni, demografski gubici izračunavaju se znanstvenim metodama na osnovi demografskih statistika. Po dvije od tri u svijetu najpoznatije takve metode, ukupni demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu mogu najviše iznositi oko 2,18 milijuna ljudi / po trećoj znatno manje/. Od toga broja oko 450.000 otpada na umanjeni natalitet. 500 000 na odseljenu njemačku manjinu, oko 200 000 na odseljenu talijansku, mađarsku i tursku manjinu, oko 250 000 na emigraciju, te preostaje da je poginulih bilo 700 – 800 000 / što nije malo kada se zna da su i daleko veće zemlje  imale znatno manje gubitke, npr. Velika Britanija 388 000, Italija 410 000, Francuska 600 000/. Pri neprestanom ponavljanju i zastrašujućem pretjerivanju ustaških zlodjela u NDH, zaboravlja se ne samo činjenice da povijesni uzroci ustaštva bijahu u hegemonističkom nasilju nad hrvatskim  narodom u monarhističkoj Jugosl., posebno u ubojstvu Radićeva hrvatskog vodstva u beogradskoj skupštini, te da četništvo ne bijaše ništa manja opasnost za hrvatsko pučanstvo u ratu nego što je ustaštvo bilo za srpsko, već i to da se na takvim krivotvorenim osnovama ne mogu stvarati prave pretpostavke za skladan suživot Hrvata i Srba u socijalističkoj zajednici. Tko nema hrabrosti pogledati u oči povijesnoj istini, taj će bježati od nje i u sadašnjosti. Osim toga, valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog hrvatskog naroda, s ciljem da se nametne dojam kako je Hrvatska u drugom svjetskom ratu bila samo na strani osovinskih sila, a prikrije istina da je bila jedan od najčvršćih oslonaca antifašističkog NOP, i da je dala ne manji ako ne i veći prilog od drugih naroda pobjedi revolucije nad fašizmom, te da je hrvatski narod imao u drugom svjetskom ratu razmjerno najveće demografske gubitke. Da su takve teorije, i stalno ponavljanje neistina o ratnim žrtvama, imale stanovit utjecaj u domaćoj ali i u svjetskoj javnosti pokazuje također primjer poznatog marksističkog filozofa Ernesta Blocha, koji je / 1973 pa god. 1975/ izjavio da su gotovo svi Hrvati na radu u svijetu-fašisti, a za one u zemlji – da ne zna da li su baš svi.
To su i bili razlozi zašto sam ustrajao na nužnosti dokazivanja istine o ratnim žrtvama, ali zbog „odnosa“ ne samo da za to nisam dobio potporu, nego sam štoviše morao zbog ispaštati sve do današnjih dana.
-11-
Posljedice su bile: u to doba /1964/5 / na izravnu intervenciju kabineta Rankovića spriječeno je proglašenje moga izbora za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali je obustavljeno moje smjenjivanje s dužnosti direktora Instituta, pošto je sam Kardelj, u prisutnosti Tita, rekao vodstvu Hrvatske da to ne treba provesti zato što sam na povijesnom  području nosilac otpora hegemonističko-centralističkim tendencijama, godine 1966. zamišljena glavna proslava 25. obljetnice revolucije nije bila u Jasenovcu, jer je tog ljeta došlo i do pada Rankovića.
Ali da je problem „odnosa“ ostao i dalje aktualan pokazalo se ubrzo nakon toga, 1967., kada sam u obračunu s intelektualnim „žarištima nacionalizma“ zbog Deklaracije o jeziku, političkom odlukom uklonjen sa svih spomenutih dužnosti. Da se ti „odnosi“ na svoj način nastavljaju pokazuju i inkriminacije kaznenog  djela neprijateljske propagande u ovoj optužbi, zbog toga što sam ponovio i faktografske činjenice o ratnim žrtvama.
Pošto sam se opredijelio za poziv povjesničara i pisca, meni preostaje da ostanem dosljedan načelima znanstvene istine, s nadom, što više i s čvrstim uvjerenjem da borba pa i stradanje za istinu o čovjeku pojedincu, a pogotovu o narodu , ne ostaje nikada uzaludan trud. Vrijeme i prilike natjerati će kad-tad i one što se oslanjaju na kojekakve privremene odnose i fiktivne konstrukcije, da  uvide da se na njima ne može temeljiti ništa trajno i postojano, ili će pak dijeliti neizbježnu sudbinu svih fikcija.
-12-
Ad – c /: Inkriminacije zbog intervjua šefu predstavništva njemačke televizije ARD u Beču za jugoistočnu Europu g. Peteru Miroschnikoffu / 21.05. 1980. /
Ad – d /: Inkriminacije zbog intervjua uredniku Radio France Internationale g. Michelu Barthelemyju / 21. 05. 1980. /
Budući da su moji odgovori na pitanja o intervjuima za Njemačku televiziju i za Francuski radio sadržajno gotovo istovjetni, a i inkriminacije o optužbi pod toč. c) i d) su slične, - osvrnut ću se na njih istodobno.
  1. Odbacujući odlučno inkriminaciju da sam bilo što „ lažno ustvrdio“ ili „zlonamjerno prikazivao“, izjavljujem nasuprot tome, da sam- baš s obzirom na vrijeme i prilike u zemlji i u svijetu kad su od mene tražili intervjue-sve svoje odgovore nastojao dati na krajnje obazriv i umjeren način.
To su mi uostalom izjavili i oba urednika, kojima sam dao izjave, g.P.Miroschnikoff i g.M.Barthelemy, čudeći zašto se to ne može objaviti u Zagrebu, a g.Miroschnikoff upoznao me je da je Jugoslavenski sekretarijat za informacije izrazio žaljenje zbog zapljene intervjua, a jedan član Predsjedništva SKJ izjavio da je „Tuđmanov intervju korektan, jer da ima i težih problema, pa da je policijska pogreška što je zaplijenjen“.
2.Svaku svoju izjavu temeljio sam na osobnim iskustvima i na znanstvenim spoznajama, ali ni jedan problem o kojem sam govorio nisam radikalizirao, niti iznosio stvarnu njegovu težinu, ukazujući jedino na postojanje nekih od njih i na potrebu njihova rješavanja, pa je u tom svjetlu svaka inkriminacija još više neosnovana.
3.Kako me se npr. može optuživati, i na osnovi kakve to logike inkriminirati da sam „lažno ustvrdio“ zato što sam rekao: „ Kao što znate u Jugoslaviji imamo po Ustavu idealno riješeno nacionalno pitanje jedne mnogo-nacionalne zemlje.
-13-
Narodi su načelno potpuno ravnopravni i imaju pravo samoodređenja, međutim, praksa i teorija se sasvim ne poklapaju,“?! Dalje sam rekao da je „to i teško uopće i moguće“, ali da je to u Jugoslaviji do sada bio jedan od glavnih problema.“
Zar sastavljačima optužbe nisu poznate povijesne činjenice :
-       Da je nacionalno pitanje bilo „ definitivno“ „riješeno“ već odlukama AVNOJ-a u Jajcu i prvim Ustavom 1946. godine.
-       Da je usprkos tome u razdoblju / 1945.- 1950. /, tzv. etatističkog ili administrativnog socijalizma, po sovjetskom uzoru i u ime viših ciljeva socijalističkog integralizma, izgrađen velikodržavni centralizam u svim sferama gospodarskog i duhovnog života, što je imalo za posljedicu zaoštravanje međunacionalnih i međurepubličkih suprotnosti, osobito oko raspodijele investicionih sredstava koncentriranih u Federaciji.
-       Da se odbacivanjem koncepcije etatističkog socijalizma – poslije sukoba sa Staljinom- te uvođenjem radničkog samoupravljanja / 1950. / i komunalnog sustava, te ustavnog zakona iz 1953., proklamiralo vraćanje na izvore svoje revolucije, pa ipak federacija zadržava centralistički monopol nad zakonodavstvom i nad sredstvima društvene reprodukcije, što potiče hegemonističko-integralističke tendencije, ali i nacionalne otpore.
-       Novim Ustavom iz 1963. Ojačane su republike kao nacionalni državno-pravni subjekti, a načelo samoupravnog upravljanja imalo je postati zalogom nacionalne ravnopravnosti. Tome je trebalo poslužiti i privredna i društvena reforma iz 1965.
-       Ipak i u tim okvirima jačale su centralističko-etatističke i hegemonističko-unitarističke tendencije, do rankovićevskih deformacija u jačanju svemoćne službe državne sigurnosti, a tek uklanjanje Rankovića 1966. stvorilo je uvjete za stvarno jačanje federalizma i ravnopravnosti naroda.
-       Korijenite političke i amandmansko-ustavne promjene 1968.-1971. Dovode do demokratizacije, ali i do ogorčenih sukoba birokratsko-dogmatskih centralističkih i nacionalno-demokratskih federalističkih tendencija, pa i do razbuktavanja međunacionalnih suprotnosti, za čije će uklanjanje biti otvoreni osnovi novim Ustavom iz 1974., kojim je uveden novi delegatski sustav samoupravnog dogovaranja do vrha Federacije,
-14-
a republike postale gotovo kompletni državno-pravni subjekti. No, da je i poslije toga još uvijek problem odnosa ili sukladnosti između ustavnih načela i prakse evo nekih dokaza. Pred 11. kongres SKJ 1978. Član Predsjedništva SFRJ i SKJ dr. Vl. Bakarić izjavio je za inozemnu javnost da se ne može isključiti da opet „može doći do različitih, čak i nacionalnih trvenja“, spomenuvši usput da je 1971. godine bila „ izazvana nedovoljno brzim mijenjanjem političke strukture ove zemlje“ / izjava C.G. Strohmu za Die Welt, Vjesnik, XXXIX,11083, Sedam dana, 1.7.1978. /. Iako je novim Ustavom iz 1974. znatno smanjen djelokrug Federacije, a povećana prava republika, došlo je ne do smanjenja već do povećanja savezne uprave: od 1974. do kraja 1978. činovništvo u upravi Federacije povećano je za oko 40% / 10449 na 14448 /, a broj imenovanih dužnosnika povećan je za svega dvije godine nakon Ustava čak za 43%, a kasnije i znatno više. Istodobno raslo je i oduzimanje sredstava iz privrede za budžet federacije, što je suprotno intencijama Ustava. Tako savezna uprava- kako je izjavio Jakov Blažević, predsjednik Predsjedništva SRH- održava i dalje „inercija odlučivanja u ime radnika i udruženog rada“, a isto tako da je „samoupravno sporazumijevanje“ još uvijek samo „univerzalni princip“ koji bi tek trebalo pretvoriti u praksu / NIN, br.1462, 14.1.1979; Vjesnik, XXXIX, 11232, 27.11.1978., i XL,11348, 28.3.1979./. A evo kako misli o teoriji i praksi dr.N.Jovanov iz sindikata Jugoslavije: „Već 10 godina-svake godine barem tri puta – Predsjedništvo i Izvršni biro CK SKJ  javno govore protiv dominacije financijskog kapitala, a on uvijek ostaje netaknut“, zbog toga što „moć države…neidentificirane sile“ „samoupravljanje je samo fiktivno“, dodavši da se razlike u položaju pojedinih privrednih grana kreću od 1 do 15, pa čak i 25 puta, što stvara lošije uvjete za plaće i reprodukciju, i što su uzroci štrajkovima, kojih ima najviše u Hrvatskoj i Sloveniji, a kad izbiju uklanjaju se povodi a uzroci ostaju / Vjesnik,XXXIX, sedam dana, br. 25, 2.9.1978. /.
Svi ti, a i drugi primjeri iz proklamiranih načela i prakse bili su poznati, kada su od mene traženi intervjui, ali ih nisam iznosio iz razloga koje sam naveo, pa mi neka bude dopušteno pitanje
-15-
Kako se u usporedbi s naprijed navedenim izjavama- mene može optuživati za ono što sam rekao?
4.Kao dokaz da ja nisam htio ništa „lažno ustvrditi“ i „neistinito“ i „zlonamjerno“ prikazati, kad sam u svojim odgovorima izjavio da se „nacionalni odnosi izražavaju u nedovoljno usklađenim interesima između pojedinih naroda“, te da je za Hrvatsku problem pomanjkanja financijskih sredstava“ za njezin razvitak i aktualno pitanje deviznog režima i pomorske privrede, već da sam time jedino blago ukazao na probleme koji dugotrajno postoje, koji su već imali ozbiljne i mogu imati i još teže posljedice, ako ih se ne bude djelotvorno rješavalo,- izložit ću, na temelju svojih znanstvenih spoznaja, podsjećajući da je to predmet mojeg povijesno-istraživačkog rada, samo neke bitne činjenice.
Zbog izrazito neravnopravnog položaja u monarhističkoj Jugoslaviji, te ustrajnosti etatističko-centralističkih tendencija u socijalističkoj zajednici, što se sve desetljećima izražavalo u nepoštivanju ekonomskih zakonitosti u gospodarskom životu, navlastito u voluntarističko-protekcionističkoj politici na području investicija državnog kapitala, poreznog, deviznog i vanjsko-trgovinskog režima, te u pretjeranom odlijevanju narodnog dohotka,- Hrvatska je sve više relativno zaostajala iza razvitka drugih zemalja u Jugoslaviji, dospjevši do granica ozbiljne gospodarsko-kulturne i demografske stagnacije, pa čak i biološke ugroženosti.
Do takvog je stanja došlo zbog dugotrajnog djelovanja  mnogih negativnih čimbenika. Na pr. vrijednost fiksnog dijela društvenog bogatstva jugoslavenske privrede u međuratnom razdoblju /1919.-1940. / porasla je u cjelini za 50% ali na području Hrvatske samo 42%, ili prosječna godišnja stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva bila je za cijelu Kraljevinu Jugoslaviju 1,9%, a na području Hrvatske 1,6%. Dinamika industrijskog razvitka u razdoblju 1929-1938. bila je: u Srbiji 44%, u Crnoj Gori 11%, u BiH 11%, U Sloveniji 10%, Makedoniji 8%, a u Hrvatskoj 7%. U razdoblju socijalističke izgradnje nastavljene su gotovo istovjetne tendencije: stopa rasta fiksnih fondova društvenog bogatstva / 1946.-1960. /
-16-
za cijelu SFRJ iznosi 4,1% a za SRH 3,7% godišnje. I poslije obračuna s hegemonističkim centralizmom(1966.) nije došlo do bitnih promjena u favoriziranju jednih a zapostavljanju drugih: od kredita Narodne  banke SFRJ plasirano je u Srbiju 58%, a u Hrvatsku 16%; rezultat takvog ulaganja desetljećima bio je da je potkraj šezdesetih godina od svih jugoslavenskih industrijskih kapaciteta bilo instalirano u Srbiji 46%, u Hrvatskoj oko 18%, u Sloveniji oko 17% a u ostale tri republike 19%.
Odlijevanje narodnog dohotka iz Hrvatske, od ujedinjenja 1918. pa nadalje, iznosilo je više od 8%, - u pojedinim razdobljima izvlačeno je oko 65% svih prihoda- i tek se u posljednje vrijeme smanjilo, ali je još uvijek prekomjerno, /u prošlom petogodišnjem planu/ 1976.- 1980./ samo za nerazvijene izdvajalo se blizu 3% narodnog dohotka, izravno 1,97% i još 0,93% posredstvom Federacije- što je u tekućem petogodišnjem planu tek neznatno smanjeno /na ukupno 2,68% društvenog proizvoda/, a to je dakako samo dio ukupnih obveza/. Da je to glavnim uzrokom navedenog zaostajanja i zabrinjavajućeg stagniranja stanja Hrvatske, može se zaključiti po tome da – po sudu nobelovca J.K.Galbraitha i M.Friedmana – gornja podnošljiva granica odlijevanja narodnog dohotka može biti od 1-2%, dok već 4% ozbiljno ugrožava gospodarski i biološki razvitak zemlje u pitanju. Zbog toga se u svijetu općenito smatra da nisu realni oni apeli koji idu za tim da industrijske zemlje izdvajaju za razvitak nerazvijenih više od 1%.
Privredni razvitak Hrvatske trajno pogađa i to što i u poratnom, federativnom razdoblju u saveznoj vladi tradicionalno prevladava kontinentalno-dunavska gospodarsko- prometna orijentacija, slično kao što je to bilo i u međuratnom razdoblju, koje spada- kako se to kaže u Pomorskom zborniku = „u najpraznije  razdoblje u novijoj povijesti“ pomorskog razvitka na Jadranu. Sveukupnim mjerama ne potiče se, nego dapače sputava razvitak pomorske privrede: brodogradnje, trgovačke flote, lučke industrije, pomorskog prometa i prometnog povezivanja luka s unutrašnjosti.
-17-
U sedamdesetim godinama flota u svijetu rasla je po stopi od 8% a u Jugoslaviji samo 2%, jugoslavenska trgovačka mornarica bila je 1969. na 19. mjestu na svjetskoj rang listi, a 1976. pala je na 22. mjesto, prevozeći svega 27% /1977./ jugoslavenskog izvoza, dok je kod drugih pomorskih zemalja prosjek iznad 50%. Opća zapostavljenost pomorske orijentacije osobito se osjeća na hrvatskom području. Hrvatske luke ostvaruju više od 80% jugoslavenskog pomorskog prometa /1977./, a  u  investicijama za modernizaciju sudjeluju jedva sa 40%. Zbog dugotrajnih općih gospodarsko –političkih prilika, Hrvatska je dolazila u sve nepovoljniji položaj  prema drugim zemljama Jugoslavije; postupno se smanjivao njen udio u bitnim čimbenicima nacionalno-gospodarskog razvitka i moći. Tako se npr. u razdoblju od nepunih pola stoljeća (1925.-1971.) udio Hrvatske u okviru Jugoslavije bitno smanjio: u stanovništvu od 28% na 21% a Srbije povećao od 22% na 25%; u industriji od 33%na 18%, a Srbije od 20% na 35%, u bankovnom poslovanju od 51% na 17%, a Srbije od 25% na 52% i u veletrgovini u Hrvatskoj od 55% na 7%, a Srbije od 15% na 86%. Opće gospodarske i političke prilike, sa svojim odrazom na nacionalnu psihu, poprimile su osobito zabrinjavajuće dimenzije zbog svog sve negativnijeg utjecaja na demografsko kretanje hrvatskog pučanstva: iz godine u godinu rasla je ekonomska emigracija, a padao je natalitet. Već između dva rata dolazi do osjetnog smanjenja prirasta hrvatskog pučanstva  pa za razdoblje 1921.- 1931. iznosi svega 9.5 promila godišnje. Između popisa 1931. I 1948. – zbog posljedica drugog svjetskog rata – stanovništvo SR Hrvatske smanjilo se za nešto više od 1 promila, dok se stanovništvo ostalog dijela Jugoslavije uvećalo u tom razdoblju za 12.2%!
Posljednjih desetljeća još se više zaoštrava tendencija stalnog smanjenja prirasta stanovništva: u vremenu od 1948.- 1953. godišnji prirast je 8,1 promila, 1953.- 1961. pada na 6,9 promila; od 1961.- 1971. na 6,2 promila, a od 1977. na svega 4,6 promila.
Činjenica je da je prirast stanovništva Hrvatske u 19. stoljeću išlo „ gotovo uporedo s europskim stanovništvom“/ V.Stipetić/, dok je u 20. Stoljeću osjetno sporiji ne samo od svih naroda Jugoslavije, nego je i manji od onog i cijeloj Europi, pa i u svijetu !
-18-
Problem reprodukcije pučanstva zaoštrava se do razine ugrožavanja biološkog opstanka hrvatskog naroda, osobito stoga što ne jenjava rast ekonomske emigracije. Dvije trećine stalne ekonomske emigracije su iz Hrvatske, a potkraj šezdesetih godina stopa emigracije, popevši se na 5,5% nadvisila je čak stopu nataliteta, postavši najviša na svijetu /osim Puerto-Rica/. U milijunskom broju privremeno zaposlenih iz SFRJ u Europi u početku je bilo daleko najviše hrvatskog pučanstva, a i danas ga ima nerazmjerno više: 40-60%, računajući i ono iz BiH. Iz te privremene ekonomske emigracije što dijelom postaje stalna, novači se i politička emigracija, a jamačno, nije nimalo slučajno što oko 60% otpada na hrvatsku emigraciju.
Do spoznaje svih iznesenih činjenica – na kojima sam zasnivao svoje sudove, ne spominjući ih u ovakvom obliku – dolazi se na temelju statističkih podataka i zaključaka što  su ih u svojim radovima i analizama iznijeli mnogobrojni znanstveni i politički radnici /R.Bićanić, M.Mirković, S.Lovrenović, I.Vinski, Š.Đodan, M.Veselica, H.Šošić, V.Stipetić, M.Korenčić, D.Vojnić, M.Rendulić, V.Bakarić, J.Blažević, J.Sirotković, V.Holjevac, M.Tripalo, S.Dabčević-Kučar, D.Haramija, I.Perišin, D.Bilandžić i dr./; svaki ozbiljan , razborit i dobronamjeran čovjek, koji se na bilo koji način suočava s tom problematikom, mora polaziti od osnove da sve to zahtijeva dalje svestrano i pomno proučavanje radi pronalaženja najprikladnijih rješenja za sustavno, dugoročno otklanjanje uzroka takvom stanju, ako se žele izbjeći ozbiljnije gospodarske pa i političke krize.
5.U svezi s inkriminacijom da sam „lažno ustvrdio“ da „postoji problem srazmjernog sudjelovanja“  Hrvata u vojsci i u Savezu komunista, što bi također trebalo biti dokazom da „uporno i dosljedno ponavljam tvrdnje pomoću kojih se neistinito prikazuju društveno političke prilike u SFRJ“, iznosim sljedeće činjenice:
Kad je riječ o problemu nacionalnog sastava JNA, neka mi bude dopušteno podsjetiti, da mi je to osobno veoma dobro poznato, s obzirom na dužnost što sam ih obavljao od 1945. do 1961. u
-19-
Ministarstvu (Sekretarijatu) narodne obrane i Generalštabu JNA, no ja ću i ovdje iznijeti samo ono što je javno publicirano. U starješinskom kadru JNA ima oko 15% Hrvata, a „jedno vrijeme-i po riječima dra.D.Dragosavca 1978.-bilo ih je znatno više“. Da je neposredno poslije rata u JNA bilo ne samo „znatno više“ hrvatskih kadrova, nego i razmjerno više od drugih, može se zaključiti i po tome što je u jesen 1944./pred završne operacije za oslobođenje Srbije i drugih istočnih dijelova/ od ukupno 9 korpusa NOV Jugoslavije pod Glavnim štabom Hrvatske bilo je pet korpusa, a i po tome što je po prvim statistikama u Hrvatskoj više od 40% članova Saveza boraca NOR Jugoslavije, pa iako je od toga oko trećine bilo Srba, a Hrvata oko dvije trećine, to govori da su Hrvati iz rata i revolucije izišli s razmjerno većim udjelom u revolucionarnom i starešinskom kadru, a sad je stanje stubokom drugačije. Slično je i s prilikama u Saveznoj upravi /i ustanovama Federacije/: 1978. Bilo je svega 6% Hrvata, a 1969.-kad je javnost prvi put pobliže upoznata s nacionalnih sastavom federalne uprave-bilo ih je ipak nešto više-8,6% naprama 73,6% Srba, 7,2% Crnogoraca, 3,8% neopredijeljenih i 6,8% svih ostalih/ Ekonomska politika, Beograd, br. 847/1969; koliko su zabrinjavajući iznijeti podaci o nacionalnom sastavu JNA i Savezne uprave svjedoči i to što ih je beogradski NIN, br. 1419 od 19.3.1978. objavio pod naslovom „Opasne stvari“ u rubrici „Kongresne teme“/. U razmatranju nacionalnog sastava Saveza komunista valja podsjetiti da je povijesna važnost toga pitanja- o čemu svjedoče iskustva svih višenacionalnih zajednica- u tome što ono samo po sebi nedvojbeno odražava kako značajke međunacionalnih odnosa, tako i sveukupnost obilježja vladajućih struktura.
Neposredno poslije rata, g.1946., članstvo SK Hrvatske /KPH/ iznosilo je 30,7% od ukupnog članstva SKJ /KPJ/. To je bilo oko 8% više od postotka pučanstva, a bilo je odraz razmjernog većeg udjela stanovništva Hrvatske u NOP i revoluciji, od nekih drugih republika. Međutim iz godine u godinu, taj će se omjer postupno sve više smanjivati, pa će već pedesetih godina biti ispod postotka stanovništva; godine 1963. članstvo SKH
-20-
iznosit će 21,1%, da bi 1975. palo na 18,3%, a 1978. na svega 17% od ukupnog članstva SKJ /Statistički godišnjaci Jugoslavije; NIN,Beograd, br.1419, 19.3.1978./. U vrijeme 8 kongresa /1978./ SKH od 282.515 članova bilo je: Hrvata 64,2%, Srba 24,2%, „Jugoslavena“ 7,4%, te ostalih 3,8% i neopredijeljenih 0,4% /Vjesnik, XXXIX, 11018, 24.4.78./. To znači da je u odnosu na nacionalni sastav SRH, Srba bilo više negoli dva puta, a Jugoslavena „čak pet puta više od Hrvata u Savezu komunista Hrvatske. Ili, član SKH je svaki četvrti „Jugoslaven“, svaki deveti Srbin, a tek svaki dvadeseti Hrvat !
Sličnu, nacionalnu neravnomjernu sliku daje i sastav SKJ u cjelini. U doba 11.Kongresa /1978./ SKJ je imao oko 1,629 milijuna članova ili 7,5% od stanovništva SFRJ. Iznad tog prosjeka viši je postotak: kod Crne Gore 10,3%, Srbije /uže/ 9,9% i Vojvodine 9,1%, a niži kod BiH /s tim da je kod Srba viši, tj. 9%, a manji kod Muslimana 6% i pogotovo Hrvata 4,1%/, zatim još manji kod Hrvatske 6,2% /ali Hrvata samo 4,9%/, te Makedonije 6,1%, Slovenije 5,6% i Kosova 4,9%/ ali sa znatno manjim postotkom Albanaca). Iz toga proizlazi da u SKJ ima brojno i procentualno najviše, čak razmjerno i dvostruko više Crnogoraca i Srba, a manje, znatno ispod prosjeka, Makedonaca, Muslimana i Slovenaca i čak dvostruko manje Hrvata i Albanaca. /Izračunato prema objavljenim podacima s republičkih kongresa i 11.Kongresa SKJ i demografskih statistika./
Izloženi podaci nisu, dakako, jedini koje bih mogao predočiti kako se od kongresa do kongresa SKJ provode u život deklarativne odluke, osobito na područjima očitovanja nacionalne ravnopravnosti, pa se očito samo po sebi nameće pitanje na kakvim se onda osnovama zasniva inkriminacija optužbe zbog primjedbe o nepotpunom skladu proklamiranih načela i prakse, ili o problemima međunacionalnih odnosa.
6.Što se tiče inkriminiranja mojih riječi; da se represijama i progonima „nikakvi, a najmanje nacionalni problemi ne mogu riješiti, nego samo još više zaoštriti“; zatim da bi „trebalo promijeniti situaciju“ u kojoj se „svako postavljanje hrvatskih nacionalnih problema i interesa“,
-21-
odmah generalizira kao nacionalizam, seperatizam, pa čak i ustaštvo, pa se onda i hrvatski revolucionari povezuju s nekakvim profašističkim elementima…što je potpuno besmisleno,- moram ustvrditi da su te moje ocijene izraz dubokog znanstvenog osvjedočenja iz sveukupnog iskustva kako hrvatske tako i opće povijesti.
Od bezbrojnih primjera, u kojima se sve to očituje, iz bliže nam povijesti, dovoljno je podsjetiti na pogubne posljedice pogrešnog odnosa, navlastito, prema hrvatskom nacionalnom pitanju /uz druga/ u monarhističkoj Jugoslaviji. Dalje,  zar nisu potresne promjene u Hrvatskoj, poslije Karađorđeva, a zatim i u Srbiji, Sloveniji  i Makedoniji, provedene s obrazloženjem da se time uklanjaju zapreke i stvaraju bolji, potrebni uvjeti za rješavanje ne samo međurepubličkih sporova i odnosa između federacije i republika, nego i bitnog pitanja samoupravljanja-ovladavanjem viškom rada ili sredstvima reprodukcije od neposrednih proizvođača i udruženog rada? Kakvi su rezultati postignuti poslije toga, u proteklom desetljeću,može se zaključiti iz već navedenih izjava i ocjena dra. V.Bakarića i J.Blaževića, a evo i nekih još posve određenih činjenica. O promjenama u konkretnoj stvarnosti, tj. praksi udruženog rada i neposrednog samoupravljanja, govori izjava sekretara općinskog komiteta SK Rijeka /ing. Davora Mihovilovića/, da je „u proteklih 4-5 godina stopa reproduktivne sposobnosti privrede pala za 400%“, da je izdvajanje za proširenu reprodukciju smanjeno od 29,5% u g.1975. na 18,9% u 1978., a istodobno su rasle ugovorene obveze privrede, npr. kamate na kredite su veće za 85% /Vjesnik, XI,11626, 8.1.1980./.
Očito na temelju analize problema što proizlaze iz takvog stanja, na sjednici CK SKJ prosinca 1980. U referatu A.Marinca ustvrđeno je: „Postavlja se pitanje: koji su to razlozi da  - za gotovo deset godina od ustavnih amandmana, šest godina od Ustava, a četiri godine  od Zakona o udruženom radu – nismo uspjeli postići značajniji zaokret u oživotvorenju prolaznog suštinskog opredjeljenja da radnik u OOUR-u odlučuje o cjelokupnom dohotku? Kako inače objasniti otuđeno odlučivanje o sredstvima u bankama i SIZ-ovima….. a posebno ponašanje u monetarno-kreditnoj, i emisionoj politici… velik dio primarne emisije koristi se za financiranje deficita budžeta federacije...
-22-
Monetarnom i kreditnom politikom stvaraju se ponovno anonimni kapitali i vrši preraspodjela dohotka izvan udruženog rada. Moramo biti svjesni da svi ostaci otuđenog odlučivanja o dohotku i društvenoj reprodukciji i  materijalno neraščišćeni odnosi u našoj zemlji predstavljaju i potencijalni izvor  konflikata u međurepubličkim i međunacionalnim odnosima. Zabrinjava što se, i pored političkih opredjeljenja, stanje sporo mijenja…/Vjesnik, XLI, 11953, 5.12.1980./. To je ne samo po sadržaju nego i po riječima gotovo istovjetno onima što su pred desetak godina postavljali zahtjeve za rješavanje baš tih pitanja i za „čiste račune“.
Na istoj je sjednici još utvrđeno da se smanjuje udjel SFRJ u svjetskom izvozu /od 0,57% u 1966. A pao je na 0,45% u 1979. godini/, a isto tako i u svjetskom uvozu; da je povećan platni deficit a stupanj zaduženosti zemlje dostigao zabrinjavajuće granice; te da se unutar jedinstvenog jugoslavenskog tržišta smanjuje međurepublički promet: od 27,7% u 1970. u odnosu na cijeli promet pao je na 22,9% u 1978.godini /isto/. Mislim da bi svako daljnje navođenje činjeničnih podataka, radi obrazloženja opravdanosti mojih tvrdnji, bilo suvišno.
U svojim odgovorima, u inkriminiranim intervjuima, spomenuo sam, da osim problema što su istovjetni za socijalističko društvo u cjelini, dotično za svu SFRJ, na hrvatskom tlu ima i nekih posebnih, i to kao u sferi materijalnog tako i duhovnog života, koji su aktualni osobito s toga što nepovoljno djeluju na oblikovanje psihe hrvatskog nacionalnog bića. Iako, jamačno i u našem slučaju, materijalno- ekonomski čimbenici imaju prvorazredno značenje, jer su oni, ne samo po marksističkoj teoriji, podloga sveukupnom povijesnom razvitku, ipak za znanstveno razmatranje nema spora da na povijesno-društveni razvitak i u nacionalnim i međunarodnim dimenzijama, isto tako svestrano djeluju, a ponekad i presudno utječu, i svi čimbenici društvenog života čovjeka i naroda: od povijesno-političkih i kulturno-idejnih /vjerskih/ do pravno-etičkih, psiholoških itd. Primjer za to nam pruža i sudbina monarhističke Jugoslavije, u kojoj su svi ti čimbenici- u prvom redu u hrvatsko-srpskim odnošajima- doveli do takve raspirenosti međunacionalnih suprotnosti da je u agresiji osovinskih sila doživjela ne samo katastrofalan vojnički slom, nego i potpuno moralno-političko rastrojstvo i državno rasulo. Činjenica, da je do toga došlo usprkos pokušaju vodstva Kraljevine Jugoslavije i
-23-
hrvatskog seljačkog pokreta da riješe hrvatsko pitanje sporazumom u zadnji čas, pred rat, upućuje na zaključak, da je to bila posljedica jaza stvorenog dugotrajnim procesima, koji se nije mogao na brzinu premostiti polovičnim, nedovoljno demokratskim i kompromisnim rješenjem. A činjenice, pak:
prvo, da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOP u Jugoslaviji; drugo, da je izgradnja besklasnog, socijalističkog i samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno otklanjanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturiječnosti; i treće, da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima nacionalističkih tendencija, svjedoči, jamačno, da nacionalno pitanje i u socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.
Da se represivna hegemonističko-unitaristička politika iz Rankovićeva doba veoma negativno odražavala na političko raspoloženje hrvatskog pučanstva, to nije teško zaključiti, ali je, jamačno, teže procijeniti kakve je sve posljedice ona ostavila u samoj njegovoj psihi. O razmjerama njezina učinka možemo suditi po tome što se očitovala u svim sferama svakodnevnog života- od gospodarstva do kulture i od državne uprave do športa, ne ispuštajući ni jedno pitanje prošlosti ni budućnosti. Da bi vi mogli predočiti kakvu je široku i tešku moru osjećao hrvatski čovjek pritisnut hegemonističkom politikom, podsjetimo da je u SRH bilo npr. u redarstvenim spiskovima više ljudi nego što ih je uopće bilo zaposlenih /oko 1,3 milijuna/- očito kao nepovjerljivi i nepodobni ili prijeporno sumnjivi, te da je u BiH svako očitovanje hrvatske nacionalne svijesti bilo žigosano i progonjeno kao fašističko ustaštvo, što je ponukalo Cvijetina Mijatovića /sadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ/ da izjavi, da kao komunist i kao Srbin osuđuje postupke s Hrvatima. Da je sve to, kao i kasnije poistovjećivanje gotovo svake odlučnije obrane hrvatskih interesa, na bilo kojem području, s nacionalizmom i seperatizmom, zatim takve prilike što su dovele do obustave rada Matice hrvatske, kao najstarije kulturne institucije, dok matice drugih naroda primaju politička priznanja i odlikovanja, te do žigosanja i onemogućivanja rada
-24-
istaknutih revolucionara, političara i intelektualaca, ali i običnih ljudi-ostavilo duboke tragove u psihi hrvatskog pučanstva, vidi se navlastito iz navedenih primjera sve većeg nesrazmjera u zastupljenosti Hrvata u vladajućim strukturama; zatim iz činjenica najveće ekonomske , te najbrojnije i-kako se jednom izrazio dr. Bakarić- „najgore političke“ emigracije, a pogotovu iz krajnje zabrinjavajućeg demografskog opadanja hrvatskog stanovništva. Sve te činjenice nedvojbeno skreću pozornost na to da je u hrvatskom nacionalnom biću nastalo stanje oslabljene  vitalnosti  ali i uzburkane zdvojnosti. Do postupnog smanjenja nacionalne vitalnosti dolazi uvijek zbog individualnog i kolektivnog gubljenja životnih poticaja i vizija. Kad se pokoleba, ili izgubi, povjerenje u idealnost ideala, ili u mogućnost dostignuća osobnih, društvenih ili nacionalnih ciljeva na rođenom tlu, onda raste osjećaj bezvoljnosti i dezorijentiranosti, nezainteresiranosti i ravnodušnosti, nesigurnosti i izgubljenosti, pa čak i beznadnosti i straha; ali s druge strane gomila se kako osjećaj zdvojnosti i ogorčenosti, pa i rušilačkog očajništva, te spontanog i promišljenog otpora po zakonima biološkog samoodržanja.
U takvom stanju iživljene su i napuštene sve iluzije, i na njima se, kao i na bilo kakvim nestvarnim pretpostavkama ili voluntarističkim premisama, ne može više graditi nikakva budućnost, a niti spasavati prošlost.
Moje je duboko uvjerenje, da se isto tako kao čovjek pojedinac i cijeli narod može pokrenuti iz takvog kriznog stanja, letargije i hirovite zdvojnosti, jedino dosljednim uklanjanjem svih uzroka što su doveli do toga, te sustavnim stvaranjem uvjeta da se vrati vjera u mogućnost afirmacije vlastite volje, u svrhovitost naprezanja svih svojih stvaralačkih sila radi oživotvorenja svojih ciljeva i osiguranja svog ljudskog i nacionalnog dostojanstva u vlastitoj domovini, u slobodnom i skladnom suživotu s ostalim narodima, na dobrobit svoje ali i cijele zajednice.
Jedino zabrinutost zbog izloženih problema i profesionalnog
-25-
razmišljanja o nužnosti njihovog rješavanja- u interesu ne samo Hrvatske nego i cijele SFRJ- a ne nekakve „zle namjere“, potakle su me da ih spomenem u svojim odgovorima, ali ne ulazeći potanje niti u njihovu kvalifikaciju niti u raščlambu, kakvu sam i ovdje sam ovlaš ocrtao.
7.Što se tiče inkriminacija zbog onih mojih misli- u sva tri intervjua- u kojima se zauzimam:
-za dalje nadilaženje u našem samoupravnom društvu onih dogmatskih načela, koja „ne daju dovoljno prostora za demokratsko sagledavanje i rješavanje“ svih društvenih i nacionalnih problema;
-za „pluralizam socijalističke misli“;
-za potrebu dosljedne usklađenosti unutarnje i vanjske politike, kad je riječ o načelima osiguranja temeljnih ljudskih sloboda i nacionalne jednakopravnosti,
želim podsjetiti da sam do tog osobnog uvjerenja došao i kao pripadnik socijalističkog pokreta i kao istraživač suvremenih povijesnih kretanja, i posebno, da sam uvijek isticao da se za sve to zauzimam „u okviru socijalističkog društva“, imajući na umu postojeći ustavni poredak. A kao obrazloženje mogu u najkraćim crtama navesti:
Ako socijalističko društvo želi riješiti probleme svoje normalne reprodukcije, ili konkretnije probleme produktivnosti i racionalnosti u industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji, dotično napretka u svim sferama tvarnog i duhovnog života, ono mora pronaći putove da ukloni sve što sputava i ograničava inicijativu i stvaralačke sposobnosti, dostojanstvo i integritet čovjeka kao pojedinca i svakog naroda kao cjeline.
Dijelim mišljenje onih, koji smatraju da se to može postići jedino na taj način, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate univerzalna načela o priznanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke demokracije, jer u današnjem nuklearnom svijetu svaka isključivost prijeti katastrofom.
-26-
Pretpostavka za to je nadilaženje političkog totalitarizma i monopolizma, na dogmatskim shemama staljinizma, ali i na onim iživjelim osnovama lenjinizma što su imale svoje opravdanje u druga vremena i u drugim prilikama, na početku ali ne i na kraju ovog stoljeća, kada su, društveno političke prilike u svijetu stubokom drugačije, i kad se već nakupilo dovoljno dokaza da je svaki isključivi monopolizam povijesno neodrživ, jer je štetan ne samo za unutarnji društveni razvitak socijalističkih zemalja, već i za međunarodne odnose i mir u svijetu. Prisjetimo se staljinističkih progona ili „čistki“ u SSSR i u istočno-europskim zemljama u nedavnoj prošlosti, koje u blažim oblicima traju u svim socijalističkim zemljama do danas, a iz međunarodnih odnošaja- intervencije sovjetske oružane sile u Mađarskoj; Čeho-Slovačkoj i Afganistanu.
Današnji potresi u Poljskoj i u Kini na najočitiji način svjedoče o tome, da socijalistička društva, ustrajući na starim strukturama i dogmatskim teorijama o nezamjenjivosti jednostranačkog monopolitizma i monopolizma, upadaju u sve složenije i teže krize. Na nehuman način smjenjuju se komunistički prvaci; dojučerašnji suradnici u istim vrhovnim tijelima afirmiraju se na bezočan način kao jedini krivci, pa čak optužuju i osuđuju kao neprijateljski elementi na najteže kazne. No, problemi ostaju i novi krizni potresi javljaju se u gotovo redovitim ciklusima.
Ni u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj je poslije sukoba sa Staljinom, najprije došlo do preispitivanja lenjinsko-staljinističkih metoda socijalističke izgradnje, i gdje se uvođenjem samoupravljanja pošlo u traženju novih putova, nismo izbjegli zakonitosti kriznih potresa u komunističkim redovima: krajem četrdesetih godina imali smo obračun s dogmatskim staljinistima i informbirovcima, pedesetih godina s Đilasovim anarho-liberalizmom, šezdesetih godina s Rankovićevim hegemonističkim unitarizmom, a sedamdesetih s nacionalizmom, liberalizmom, tehnokratizmom…Bez obzira što je riječ o veoma različitim uzročno-posljedičnim pojavama, očito je, da je samoupravljanje još daleko od toga da bude takav sustav „demokracije neposrednih proizvođača“ koji bi uklonio neizbježnost i takvih i svih drugih popratnih pojava u socijalističkom društvu.
U međuvremenu, u svezi s općim tendencijama razvitka u svijetu, a posebno sa zaoštravanjem u međunarodnim odnošajima, te novih spoznaja u svjetskom socijalističkom pokretu, u Europi je proklamirana ideja „eurokomunizma“ o prihvaćanju „pluralističke demokracije“,
-27-
kao osnovnog, demokratskog puta u socijalizam, a u SFRJ je /1977./ prihvaćena Kardeljeva teorija o „pluralizmu samoupravnih interesa“, kao osnove daljeg samoupravnog razvitka. U Poljskoj je općim pokretom radničke klase, u jedinstvu sa svim slojevima poljskog naroda, došlo do osnutka nezavisnih sindikata, što je bez obzira na krajnji ishod, nedvojbeno povijesna pojava zbog ograničavanja monopola vladajuće komunističke stranke u jednoj socijalističkoj zemlji sovjetskog bloka. U Kini novi državni prvaci poslije osude „četveročlane bande“ zbog zlodjela u „kulturnoj revoluciji“ i procjenjivanja zasluga i grešaka „velikog vođe i kormilara“ Mao Ce Tunga, govore o potrebi demokratizacije zemlje, kao preduvjetu za sveukupni razvitak.
Sve te pojave i tendencije učvrstile su me u uvjerenju da bi za dalji razvitak našeg socijalističkog društva bilo neophodno da se načelo „pluralizma samoupravnih interesa“ dosljedno proširi i na prihvaćanje načela pluralizma socijalističke misli. Priznanje „pluralizma samoupravnih interesa“ je polovično, ono podrazumijeva samo materijalnu sferu, a očito je da bez uključivanja u taj pluralizam i duhovne sfere nema ni takve socijalističke demokracije, koja bi podrazumijevala i univerzalna dostignuća ljudskih prava i građanskih sloboda, bez kojih, jamačno, nema ni demokratske rasprave o spornim i otvorenim pitanjima, a kao što sve povijesno iskustvo dokazuje: ne može biti ni prave slobode čovjeka, ni harmoničnog društva, niti slobode i suverenosti naroda, niti sklada i mira u međunarodnoj zajednici.
Ako je pluralizam misli i ideja bio pretpostavkom društveno-političkog razvitka u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, onda je razumljivo da bi ta zakonitost morala imati svoju vrijednost i za socijalističko društvo, koje bi naročito moralo odbacivati svaku ograničenost i stagnaciju. Mnogi znaci govore da takva spoznaja- o nedužnosti demokratskog razvitka pluralizma socijalističke misli- dobiva sve više pobornika i u svijetu i u našoj zemlji. O tome svjedoči i misao A.Grličkova /člana Predsjedništva CK SKJ/, koju kao moto uzima J.Stanič, slovenski pisac knjige „Raspuća komunizma“, a prenosi je u zagrebačkom listu : „Uvjereni smo da socijalizam, ako ne bude još šire usvajao pluralizam različitih socijalističkih alternativa, neće postajati svjetskim procesom i nakon toga svjetskim sistemom“ /Start,311,24.12.1980,str.74/. Budući da živimo u svijetu koji je do te mjere postao jedinstven i međuovisan da se i unutarnja zbivanja u perifernim zemljama odražavaju na povećanje neizvjesnosti i zaoštrenosti u međunarodnim odnosima, posebnu pozornost zaslužuje problem sklada između proklamiranih načela i prakse kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici SFRJ.
Da u tom pogledu ima problema vidjelo se iz osvrta na ovu optužbu. A da je dosljedno oživotvorenje u unutarnjem životu onih načela za koja se SFRJ zauzima u međunarodnim odnosima uopće, a posebno u pokretu nesvrstanih i među socijalističkim zemljama, od prvorazrednog značenja njezinu i unutarnju i međunarodnu stabilizaciju, a osobito zbog njezina delikatnog geopolitičkog položaja između Istoka i Zapada, o tome ne bi trebalo biti dvojbe. A to je bio smisao i te natuknice u mojim odgovorima.

dr. Franjo Tuđman

Primjedbe

Popularni postovi