POVIJESNI GOVOR VLADE GOTOVCA

Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da
li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt.
Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog
pjesnika koji kaže U Navarri se umiralo od srama. Mi Hrvati kada ne bi
imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od
srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva
ni ljubavi.

Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu,
kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj
zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu
djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke.
Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj
zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši
svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili
očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece.
Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.

Stojimo ovdje dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred
“Hrvatskim radišom”, sazidanim da bi hrvatski đaci i sirotinja se
školovala, da bi hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna
nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi
Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je u njoj sada, ostaci komunizma,
ubojice hrvatskog naroda! Oni imaju obraza da zaposjevši naše svete
zgrade, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj. Oni nam
prijete da će uzeti ono što je njihovo. Oni nam govore da će odlazeći
ostaviti iza sebe pustoš. A mi znamo da će se vratiti jedino s onim što
će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali. Sve što imaju, sve
što jedu, sve što piju, sve što oblače vaše je. Vi to plaćate, vi zato
radite, vi zato stradate. Oni će kažu ukrasti, a pitam tu gospodu, a
gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću
godina. Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari
tisuće godina, gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače,
gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam
uništiti. Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati jer
ništa od toga ni nemaju.

Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom,
žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da
budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo
u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi
imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu,
mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o
ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima,
koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh, i
usuđuju se ubijati one koji im to daju. Umrli bi davno da imaju i traga
čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od
onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio. Ali demoni
se kroz povijest provlače kao da su besmrtni. Ali neka ne zaborave da
je smrt koja im je došla definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi,
umrijet će i ovdje, ono što umire sa ruskim generalima, umrijet će i
ovdje. Moj kolega je rekao, uvijek će ostati jedno pero i uvijek će
netko reći: ne. Ostat će hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama,
sa tisućama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest
učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da
postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite. Od koga
nas štite u našoj domovini? Od nas. Neka nas puste na miru, bolje ćemo
se od njih snać´. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju
slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo.

I napokon, vi majke i vi žene, koje ste tu došle u jedinstvenom
skupu koji je ikada u Europi održan vi još jednom pokazujete da je
Hrvatska u dubini svog srca ona koja je obrazovana i ona koja nije
obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim
veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva. I zato sam počeo s tim
da vas volim i zato sam počeo s tim da rađe s vama umirem nego sa ovima
živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom
ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne
bude i to je moja radost i to je moja snaga kao i svih vas.

A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku,
onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo
ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje
zaljubljeni u svoju domovinu.

Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi,
snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo
kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.

Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!
dalje.com
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade