U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI SE MOLILO I BOGU ZAHVALJIVALO ZA DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI I ZA DAN HRVATSKIH BRANITELJA


Dar domovine koju volimo kršćanskom ljubavlju




Nedjelja, 05 kolovoza 2012 13:08

Nedjeljno euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici 5. kolovoza 2012., tijekom kojega se posebno molilo u zahvaljivalo Bogu za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i za Dan hrvatskih branitelja, predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, u koncelebraciji s kanonicima Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga. Uz brojne vjernike, svečanome misnome slavlju bili su nazočni i predstavnici hrvatskih branitelja Domovinskoga rata, posebice članovi Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske, koji su sa svojim barjacima ispunili središnju lađu zagrebačke prvostolnice.

„Današnju euharistiju dana Gospodnjega slavimo s posebnim raspoloženjem zahvalnosti i molitve. Okupljeni smo ovdje, u zagrebačkoj prvostolnici, majci svih crkava naše nadbiskupije, u glavnome gradu hrvatske države, da bismo kao vjernici proslavili otajstvo Kristove pobjede nad smrću te, po njegovoj ljubavi, primljeni dar vječnoga života. Nedjelju, taj dan kršćanske pobjede koji ne poznaje tamu, u kojemu se spominjemo kako je Krist svoj život predao Bogu za spasenje svih nas, danas povezujemo s povijesnim događajima iz naše nedavne hrvatske prošlosti u kojemu su ljudi, nošeni ljubavlju, svoje živote dali ili bili spremni dati za dobro bližnjih i za sve ono što obuhvaća srcu prirasla riječ 'domovina'“, rekao je mons. Šaško, uvodeći okupljene u otajstvo misnoga slavlja, pozdravivši zatim hrvatske branitelje, predstavnike i članove braniteljskih udruga i klubova te moleći za ljepotu neba pokojnima i za blagoslovnu snagu živima.


„Donijevši svoje stjegove i znakovlje, donijeli ste ne samo svoja osobna sjećanja, nego i izraz poštovanja i ljudskosti prema svakomu čovjeku koji je nitima nesebičnosti istkao plemenitost naše slobode. Zahvalni smo za svakoga, osobito za one koje nitko, osim Boga, ne primjećuje i čiju žrtvu ne poznaje. Raširenim i sklopljenim rukama danas obuhvaćamo i prinosimo Bogu svoju domovinu, osluškujući što nam danas Bog ima reći; kako trebamo voljeti povjerenu nam Hrvatsku“, kazao je mons. Šaško, pozvavši sve nazočne da se u kajanju pouzdaju u Božju dobrotu i milosrđe.

Tumačeći nedjeljna liturgijska čitanja, mons. Šaško se u homiliji zapitao (cjelovitu homiliju preuzmite ovdje) „Zbog čega ljudi negoduju?“, te odgovorio uputivši na dvije datosti: „Prva je općenite naravi – izgubljena prijašnja sigurnost, pa makar ta sigurnost bila vezana uz ropstvo, uz život u neslobodi, u ugasloj nadi i pod neprestanim prijetnjama smrti. Druga je datost neposredna i jednostavna – ljudi osjećaju glad, više nisu siti; negoduju, jer – kako kaže Sveto pismo – više ne sjede „kod lonaca s mesom“ i ne jedu „kruha do mile volje“. Čuju se njihove žalopojke zbog toga što više ne sjede i što nisu siti.“

Znamo li još uvijek reći što se uistinu događalo prije dvadesetak godina
Hod izabranoga naroda pustinjom stvarna je slika kušnje kojoj je podvrgnut svaki vjernik. Svaki čovjek se nađe pred nekim loncem vlastite sigurnosti ili u srce usadi nešto što ga prikuje i ne dopušta mu izlazak, podsjetio je mons. Šaško, potaknuvši nadalje na razmišljanje o događajima koji su se u hrvatskoj povijesti događali u bližoj i daljoj prošlosti: „Kada smo se najviše radovali, kada smo mislili da ne postoji čaša gorčine koju hrvatski čovjek nije ispio, doživjeli smo da je sve što smo sanjali, nastojali; za čim smo čeznuli i oduševljeno prihvatili nestajalo pod udarima mržnje i moći osvajača.


Govorili su nam što nam je uopće trebala težnja za slobodom, za pravednošću i istinom. Ionako znate da je domoljublje tlapnja; da veliki uvijek iskoriste male; da se politika poigrava životima naivnih… I nisu prestali govoriti to isto do danas, vraćajući nam i pogled i korake prema onome što su nazvali punim loncima. A ti lonci mijenjaju svoju boju i oblik, njihov je sadržaj nešto drukčiji i hrana kojom žele zavarati ljudsku glad ima nova imena. A mi smo danas ovdje i pred očima imamo oči ispunjene suzama radosti; ljude koji su i pred svojim mrtvima iskreno i zahvalno znali reći da nisu uzalud živjeli; ovdje smo s čežnjom kojoj prijete i zaborav i neka nova tumačenja povijesti i odmaci od istine.
Koliki su se samo trudili objasniti nam da nije važna ni domovina, ni zastava, ni sloboda, ni istina te da su očitovanja ljubavi prema svojemu narodu nepotrebna, pa čak i štetna. Koliki su posegnuli za našim srcima brižnim stvaranjem popisa 'hrvatskih krivnja' i unošenjem sumnje u najplemenitija djela. Htjeli su doprijeti do najdubljega u našemu biću i ugasiti oduševljenje. Jesu li uspjeli? Jesu li godine zaboravom prekrile osjećaje do te mjere da više ne razlikujemo slobodu od ropstva, pune lonce gorčine i oslobođen korak koji ne živi samo od kruha? Znamo li još uvijek reći što se uistinu događalo prije dvadesetak godina i mogu li hrvatski mladići i djevojke koji su tada tek rođeni, prepoznati zašto smo tada bili sretni?“.

Bog nas je spasio i bio s nama
Istaknuvši da „Božji darovi nisu s liste naših želja, pripremljenih u skladu s onim što poznajemo“, nego da Bog vjernike uvijek stavlja pred nepoznato, mons. Šaško je kazao: „Oslobađajući domovinu toliko se puta čulo da nas je sam Bog spasio i bio s nama. U sedamnaest godina postojali su mnogi kojima se taj odgovor nije sviđao. Sve su događaje sveli na političko dogovaranje, na ljudsko umijeće, na omjere snaga i okolnosti, na prepravljanje svojih životopisa. Ali srce koje se i danas raduje hrvatskoj zastavi ipak zna da je tih dana u hrvatskoj pustinji postojala rosa i tanak sloj plodova nade od kojih se živi duže od povijesnih događaja. U sedamnaest je godina bilo puno onih koji su očite znakove Božjega otajstva željeli svesti na poznatost i obećavali privlačna obilja kruha, dok su nam najizvrsniji sinovi i kćeri naše domovine govorili da trebamo živjeti od malenoga, poniznoga dara, skupljajući svakoga dana snagu da ne bismo previdjeli Boga koji želi hodati s nama.“


„Bog nas odgaja iz dana u dan, da ne popustimo u svojoj vjeri, da ne prepustimo svoju slobodu drugima, jer će nas vući iz nezadovoljstva u nezadovoljstvo, nego da u toj slobodi prihvaćamo stvarnost križa i svoj život i život naroda gledamo u svjetlu vječnosti. I kada se nađemo pred primamljivim ponudama koje nas žele nasititi zapitajmo se o svojoj gladi i sjetimo se da smo najveću sitost doživjeli od mrvica Božjega dara; u okusu zajedništva i nesebičnosti“, istaknuo je mons. Šaško podsjetivši da se hrvatski narod okupljao oko stola kada su mu kuće bile razorene; pjevao kada je bol u grlu dopuštala samo jecaj; molio za oltarom, kada su od crkava ostali jedva vidljivi temelji…

„Želimo li biti novi ljudi, hranjeni euharistijom, radosni u malenosti dara. Samo tako ćemo, bez straha hoće li istina preživjeti, svakomu na pitanje što je to što danas slavimo moći reći: dar domovine koju volimo kršćanskom ljubavlju“, rekao je na kraju homilije mons. Šaško, zaključivši: „Kušnje su nam potrebne, da se ne pouzdajemo u svoju snagu, nego u Božju dobrotu“.
Svečanost je iz zagrebačke prvostolnice prenosila Radio Marija.

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE