IVICA URSIĆ O MUDROSTI
Ivica Ursić - 'Uvijek nedjeljom': Mudrome dosta
Ja
sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet
će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta."
Židovi se nato među sobom prepirahu: "Kako nam ovaj može dati tijelo
svoje za jelo?" Reče im stoga Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne
jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u
sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću
ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je
moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i
ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i
onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba
sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh,
živjet će uvijeke."
(Ivan 6,51-58)
MUDROME DOSTA
Mudrost
je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi
koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia - ljubav, sofia -
mudrost). Onaj ko se okreće mudrosti, nalazi vremena za duhovno
usavršavanje, ne dopuštajući da ga "progutaju" zahtjevi praktičnog
života. Tradicionalna predstava mudraca, po pravilu, podrazumijeva stare
ljude.
(Izvor Wikipedija)
Ako
bi posljednju rečenicu gornje definicije mudrosti prihvatili kao
relevantnu onda bi naša situacija bila i više nego dobra. Naime naše
društvo prema svim pokazateljima sve više stari, demografski mi
postajemo društvo starih ljudi. Znači, trebali bi iz dana u dan biti sve
mudriji. Pametniji. Trebalo bi nam iz dana u dan biti sve bolje i
bolje. Na svim područjima života.
A tako definitivno nije. Daleko smo od pameti i mudrosti. Kaže narod, a ja narodu puno više vjerujem nego Wikipediji, „Sidina u glavu, pamet u stranu.“
Međutim ni narodu nije baš sve za vjerovati. Kaže taj isti narod: „Mudar zna pametno šutjeti.“ Količina šutnje u Hrvatskoj je zastrašujuća a od mudrost ni glasa čuti nije.
I sada ti budi pametan. Ili mudar.
U
modi su različita testiranja. Ponajviše inteligencije. Mjeri se pamet.
Ali nečija mudrost ili nečija ludost ne može se mjeriti količinom
nekakvog znanja. Ne može se povezivati s bogatstvom, društvenim
statusom, pa čak ni razinom inteligencije. Ako želimo doznati koliko smo
mudri ili glupi onda trebamo priznati svoju ograničenost, kako onu
globalnu tako i onu osobnu.
A to nitko živ ne želi.
Previše
je toga rečeno i napisano o mudrosti, pa mi se čini jako mudrim ne
ulaziti u sve ono što s lakoćom možete, ako nemate pametnijeg posla,
pronaći na međumrežju. Mogli bismo „do sutra“ uspoređivati Staru i Modernu mudrost, mudrost filozofa s narodnim umotvorinama i na kraju ne bi bili niti malo mudriji.
Čovjek se koprca u beskrajnim raspravama kojima pokušava, svim svojim slabašnim moćima, dokopati se čuvenog „kamena mudrosti“ ali od silnog koprcanja korist je i više nego mala.
I
što god mi više prosijavali mudrost, kroz unaprijed stvorene teze,
predrasude i stavove, što god mi mudrost preciznije secirali i nad njom „mudrovali“, to ćemo manje biti u stanju razumjeti što je ona i zato će nam biti i manje bitna.
A
mudrost je posvuda oko nas. U životinjama, u prirodi, u svijetu, a
poglavito u svakom ljudskom biću. Mudrost nas salijeće sa svih strana i u
svakom trenu.
Ali
nama trebaju otvoreni umovi i širom otvorena naša srca kako bi je znali
prepoznati, cijeniti i prigrliti. Nažalost mi smo postali suviše
sebični, samodovoljni i oholi i nismo u stanju baciti pogled dalje od
svojeg ega i svojih osobnih interesa.
Ključ je u poniznosti. Mudrost je, kažu mudri ljudi (a ima ih, vjerujte mi),
poput vode, a voda po svojoj naravi teče prema nizini. Arogancija je
brana koju mudrost ne može probiti. Ako vidite čovjeka koji vam se na
prvu čini mudrim i arogantnim onda ste vi, najvjerojatnije, krivo
procijenili njegovu aroganciju ili je njegovo znanje površno. Ili kako
bi mudraci rekli: „Nalik je magarcu koji nosi knjige.“
Poniznost
je, s druge strane, kao magnet za mudrost. Ponizna osoba jednostavno
mora biti i mudra, jer voda mudrosti uvijek teče prema dolje. A ponizna
osoba čeka – dolje – na dnu, kako bi bila ispunjena.
Današnje prvo (Izreke 9,1-6) i drugo čitanje (Efežanima 5,15-20) govore o mudrosti, Psalam (34, 2-7) spominje poniznost, a današnje čitanje iz Evanđelja po Ivanu (6,51-58)
nastavlja od prije nekoliko nedjelja započetu priču o Isusu koji
pokušava objasniti ljudima što je mudro činiti kako bi im u vječnosti
bilo dobro. Isus u nekoliko navrata govori da je on kruh koji je došao s
neba, da je on „kruh života“.
Isus i nama govori „jasno i glasno“ što bi nam bilo mudro činiti. Isus govori o „vječnom životu“.
Bez Isusa mi smo odvojeni od Boga, a bez Boga mi ne možemo do neba.
Samo lud čovjek odbacuje blagoslovljen život u vječnosti. Mudar čovjek
takvu ponudu prihvaća raširenih ruku.
Jesmo li mi mudri? Ili smo ludi?
Ako je suditi po našoj poniznosti ili možda još bolje po našoj prepotenciji, dakle po stanju u kojem se nalazimo, onda nama „fali poneka daska u glavi“. Jasan je i jedan Voltaire: „Dok čovjek traži mudrost, dotle zaslužuje naziva mudraca. Čim uobrazi da je posrkao svu mudrost, odmah postaje budala.“
Ako kažem kako smo „ludi i bez pameti“ ispasti će da sve znam, a onda je jasno da ni kod mene mudrosti nema (ionako sam osijedio mlad), a ukoliko mudro šutim možda ću se nekome i prodati za mudraca.
Zato ne šutim ali odgovor prepuštam vama.
I pišem kratko, jer i ovo je „mudrome dosta“.
„Ako li kome od vas nedostaje mudrosti,
neka ište u Boga koji daje obilato,
bez prigovora, i dati će mu se.“
(Jakovljeva poslanica 1,5)
Primjedbe