NE POSTOJI NIKAKAV 'UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT'
Josip Jović: Presuda pada, piše se nova optužnica
Poziv koji je Žalbeno vijeće Haaškoga suda uputilo Tužiteljstvu toga suda u procesu protiv Ante Gotovine i Mladena Markača,
osuđenih na prvostupanjskom vijeću na dvadeset četiri, odnosno
osamnaest godina zatvora, iznenadila je stručnjake upućene u rad ovoga
suda i inače poznavatelje pravne teorije i prakse. Gotovo da nikada do
sada nije zabilježeno da sud u fazi pred donošenje pravomoćne presude
upozorava tužitelje da bi njihova kapitalna teza mogla pasti i da nešto
učine kako bi se tužba spasila od potpune propasti.
A upravo je to uradilo Žalbeno vijeće 20. srpnja pitajući Tužiteljstvo smatra li da bi se hrvatske generale moglo osuditi na temelju zapovjedne odgovornosti ili kao pomagače kaznenih djela u slučaju da ono (vijeće) nađe da ih se ne može osuditi za prekomjerno granatiranje i udruženi zločinački pothvat! Iz ove formulacije logično se da zaključiti kako Vijeće ne može prihvatiti formulaciju o udruženom zločinačkom pothvati, jer nema činjenica koje bi upućivale na prekomjerno granatiranje, što uostalom cijelo vrijeme tvrde odvjetnici optuženih generala.
U takvoj situaciji ono traži praktički preinaku optužnice, što je doista neviđen presedan i što je razlog odugovlačenja s konačnom odlukom. Jer, nakon svega, nakon svih napora da se Gotovina i Markač izvedu pred sud i osude bilo bi krajnje nezgodno naprosto ih osloboditi, čime bi se zapravo potvrdilo ono što kritičari Haaškog suda stalno tvrde, a to je da je on sud koji sudi bez dokaza s unaprijed ispisanim presudama. Međutim, i ova najnovija intervencija već jasno pokazuje kako se radi upravo o tome.
Pitanje na koje tužiteljstvo mora odgovoriti do 10. kolovoza predstavlja poraz načela, ali ipak, sa stajališta optuženih i sa stajališta države iz koje dolaze, ulijeva nadu i djeluje ohrabrujuće. Moglo bi se lako dogoditi da kazna bude bitno smanjena i da Gotovina i Markač nakon silnog martirija koji su prošli budu slobodni ljudi do kraja godine.
S Hrvatske i Domovinskog rata mogao bi biti skinut krimen “udruženog zločinačkog pothvata”, što opet neće biti po volji određenim ideološkim krugovima u zemlji od kojih ta definicija u krajnjoj liniji i potječe.
Žalosna uloga politike
Sve
vladajuće političke garniture u nas nakon dvije tisućite morat će
prije ili poslije preispitati, ako ne svoju žalosnu ulogu, onda barem
svoju savjest. U interesu “potpune suradnje s Haagom” i dobivanja
pozitivnih ocjena od strane Carle del Ponte, odnosno Sergea Bramertza,
one su bile spremne na apsolutno sve.
Bez prevelike galame i protivljenja primale su optužbe za zločinački pothvat, koji dovodi u pitanje i sam legitimitet države, bile su spremne uhititi i transferirati bilo koga i bilo zbog čega čim bi stigao nalog iz Haaga, otvarali su procese u zemlji po istim tim nalozima i uputama, priznavale su nadležnost u progonu branitelja čak i neprijateljske Srbije, abolirali teroriste, krivotvorili dokumente, pretraživali stanove, uhićivali novinare...
Kad jedna Vesna Teršelić, dobitnica visokog odličja predsjednika Ive Josipovića, organizira konferenciju o “regionalnoj suradnji u procesuiranju zločina”, onda se, svjesni odakle vjetar puše, na konferenciji obvezno nacrtaju i Predsjednik države i predsjednik Vrhovnog suda i glavni državni odvjetnik.
Čak i dobronamjerni građani pokazivali su neki osjećaj zadovoljštine kad su se pred Haaškim tribunalom našli Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Kao, vidite, ipak ima pravde, ne sude samo našima. Ali tragedija i jest u tome što su u isti kontekst građanskog rata i jednake krivnje stavljeni i krvnik i branitelj i osvajač i osloboditelj.
Ako se slažemo s tim da bi teza o udruženom zločinačkom pothvatu mogla pasti i, još više, ako se slažemo s tim da je Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji politički sud i da ništa nije slučajno ni ishitreno pa ni najnoviji manevar Žalbenog vijeća, ostaje vidjeti koje su to nove političke okolnosti taj manevar uvjetovale.
Pitanje Žalbenog vijeća upućeno Tužiteljstvu na tragu je stavova skupine vrhunskih američkih stručnjaka od prije koju godinu dana koji su negirali postojanje “prekomjernog granatiranja”, bez čega je neodrživa i teza o zločinačkom pothvatu. Ni njihov apel vjerojatno nije bez političke pozadine, koja je sadržana u vanjskopolitičkim interesima i poziciji SAD-a, koji je u Oluji imao sasvim konkretnu ulogu. I još dalje, koliko bi se optužnica i osuda moglo podignuti protiv američkih i izraelskih generala zbog prekomjernog granatiranja u Iraku, Afganistanu, ili Palestini?
Uhićenje i izručenje Ante Gotovine postavljano je kao uvjet ulaska Hrvatske u EU, čak i kao ucjena i razlog sustavnog otezanja. Sada, s obzirom na to da je ta priča s EU-om pri završetku, optužbe na račun hrvatskih generala i države u cjelini više nemaju nikakvu ulogu.
Izjednačavanje odgovornosti za ratna zbivanja na Balkanu bila su psihološki temelj pomirenja, regionalne suradnje, približavanja i, na kraju, reintegracije. I taj je proces već daleko odmakao i odvija se bez velikih smetnja uz potpunu predanost hrvatskih vlasti, pa uloga Haaškoga suda u tome nije više potrebna.
Bez prevelike galame i protivljenja primale su optužbe za zločinački pothvat, koji dovodi u pitanje i sam legitimitet države, bile su spremne uhititi i transferirati bilo koga i bilo zbog čega čim bi stigao nalog iz Haaga, otvarali su procese u zemlji po istim tim nalozima i uputama, priznavale su nadležnost u progonu branitelja čak i neprijateljske Srbije, abolirali teroriste, krivotvorili dokumente, pretraživali stanove, uhićivali novinare...
Kad jedna Vesna Teršelić, dobitnica visokog odličja predsjednika Ive Josipovića, organizira konferenciju o “regionalnoj suradnji u procesuiranju zločina”, onda se, svjesni odakle vjetar puše, na konferenciji obvezno nacrtaju i Predsjednik države i predsjednik Vrhovnog suda i glavni državni odvjetnik.
Čak i dobronamjerni građani pokazivali su neki osjećaj zadovoljštine kad su se pred Haaškim tribunalom našli Ratko Mladić i Radovan Karadžić. Kao, vidite, ipak ima pravde, ne sude samo našima. Ali tragedija i jest u tome što su u isti kontekst građanskog rata i jednake krivnje stavljeni i krvnik i branitelj i osvajač i osloboditelj.
Ako se slažemo s tim da bi teza o udruženom zločinačkom pothvatu mogla pasti i, još više, ako se slažemo s tim da je Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji politički sud i da ništa nije slučajno ni ishitreno pa ni najnoviji manevar Žalbenog vijeća, ostaje vidjeti koje su to nove političke okolnosti taj manevar uvjetovale.
Pitanje Žalbenog vijeća upućeno Tužiteljstvu na tragu je stavova skupine vrhunskih američkih stručnjaka od prije koju godinu dana koji su negirali postojanje “prekomjernog granatiranja”, bez čega je neodrživa i teza o zločinačkom pothvatu. Ni njihov apel vjerojatno nije bez političke pozadine, koja je sadržana u vanjskopolitičkim interesima i poziciji SAD-a, koji je u Oluji imao sasvim konkretnu ulogu. I još dalje, koliko bi se optužnica i osuda moglo podignuti protiv američkih i izraelskih generala zbog prekomjernog granatiranja u Iraku, Afganistanu, ili Palestini?
Uhićenje i izručenje Ante Gotovine postavljano je kao uvjet ulaska Hrvatske u EU, čak i kao ucjena i razlog sustavnog otezanja. Sada, s obzirom na to da je ta priča s EU-om pri završetku, optužbe na račun hrvatskih generala i države u cjelini više nemaju nikakvu ulogu.
Izjednačavanje odgovornosti za ratna zbivanja na Balkanu bila su psihološki temelj pomirenja, regionalne suradnje, približavanja i, na kraju, reintegracije. I taj je proces već daleko odmakao i odvija se bez velikih smetnja uz potpunu predanost hrvatskih vlasti, pa uloga Haaškoga suda u tome nije više potrebna.
Čeka se i Praljka
Hrvatsku,
osim slučaja Gotovina - Markač, čeka i jedna druga, jednako teška
presuda protiv generala Slobodana Praljka i ostalih hrvatskih
zapovjednika iz Bosne i Hercegovine. Presuda će imati značajne
reperkusije u pogledu tumačenja uloge Hrvatske i ratnih zbivanja u BiH, a
mogla bi imati i aktualnu funkciju kao poruka hrvatskim političkim
zahtjevima u ovoj državi.
Zanimljivo, Praljak je u nekoliko knjiga ispisao najbolju ekspertizu na ovu temu, a Ministarstvo kulture RH je ta izdanja okarakteriziralo kao šund i oporezovalo!
Zanimljivo, Praljak je u nekoliko knjiga ispisao najbolju ekspertizu na ovu temu, a Ministarstvo kulture RH je ta izdanja okarakteriziralo kao šund i oporezovalo!
JOSIP JOVIĆ / Slobodna Dalmacija
Primjedbe