SRPSKA AGRESIJA NA RH i BiH U SJENI MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

Srpska agresija na RH i BiH u sjeni međunarodne zajednice

MJESTO ZLOČINA - SREBRENICA

Srpska agresija na RH i BiH u sjeni međunarodne zajednice

Na odlasku iz Memorijalnog centra u Potočarima, uz tugu i suosjećanje prema žrtvama, te bijes prema zločincima, još jači postao je prezir prema onima koji su događaje iz Srebrenice pokušali i pokušavaju usporediti / izjednačiti s događajima iz Hrvatske tijekom i nakon „Oluje“, a posebice prema onima koji nakon svega pokušavaju izjednačiti generala VRS Ratka Mladića s hrvatskim generalima Antom Gotovinom i Mladenom Markačom.
  • Autor: Ante Nazor|
  • Photo: rnw.nl |
  • Subota, 02.06.2012 15:15
U subotu 26. svibnja 2012., kao sudionik VI. konvoja mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja „Da se nikad ne zaboravi“, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, obišao sam Memorijalni centar i groblje u Potočarima te Srebrenicu. Poziv za odlazak u Potočare i Srebrenicu prihvatio sam prije svega zbog suosjećanja sa žrtvama najvećeg zločina koji je počinjen tijekom velikosrpske agresije na RH i BiH u 1990-im. Zločinački velikosrpski projekt, koji se početkom 1990-ih provodio pod krilaticom „svi Srbi u jednoj državi“, svome krajnjem cilju (zločini srpskih postrojbi na Banovini, u Slavoniji, Dalmaciji i Lici 1991., te od Podrinja 1992. do Srebrenice 1995. pokazuju da je taj cilj podrazumijevao etnički „čistu“ državu) najviše i najkrvavije se približio upravo u Srebrenici, odnosno u istočnom dijelu BiH (nesrpsko stanovništvo, uglavnom muslimani, bili su masovno ubijani i u cjelosti protjerani, a džamije i njihove kuće gotovo sve su zapaljene i srušene). Na licu mjesta, uz prigodni film i predavanje preživjelog svjedoka Hasana Nuhanovića, tada prevoditelja u UN bazi „holandskog bataljuna“, još detaljnije upoznao sam se s događajima iz srpnja 1995. kad su srpske snage ubile više tisuća Bošnjaka - muslimana iz Srebrenice i okolnih naselja. Sve što sam do tada čuo o tom zločinu, zapravo genocidu, na mjestu događaja dobilo je posebnu dimenziju. Tvornička hala u Potočarima (u sklopu baze UN snaga – „holandskog bataljuna“) u koju se, kako se kasnije pokazalo, samo privremeno sklonilo oko pet-šest tisuća izbjeglica iz Srebrenice (preostalih 20-ak tisuća izbjeglica nizozemski časnici i vojnici nisu pustili u svoju bazu, ostavili su ih na nemilost Mladićevim ubojicama, kojima su potom izručene i preostale izbjeglice, sklonjene u spomenutoj tvorničkoj hali), fotografije u njoj, mrak i hladnoća druge hale u kojoj smo odslušali predavanje i pogledali film, te tisuće grobova s bijelim „nišanima“ na memorijalnom groblju u Potočarima, a posebice sadržaj predavanja i filma, kao i sjećanja neutješnih majki i udovica, ne mogu čovijeka ostaviti ravnodušnim. Strašno!
Podaci o genocidu nad muslimanima Srebrenice i istočnog dijela BiH manje-više poznati su i mogu se naći na internet stranicama, no osjećaj tuge, ali i nemoći, koje smo ponijeli s toga mjesta teško je opisati. Teško je i nakon toga ostati miran i suzbiti bijes prema životinjama koje su počinile takav masakr. U predavanju koje nam je prezentirao svjedok po prvi put sam vidio neke dokumente UN-a koji su datirani neposredno nakon zauzimanja Srebrenice 11. srpnja 1995. godine. Zanimljivo je da se u njima, uz druge dužnosnike UN-a, spominje i Karl Bildt, te njihov susret u Beogradu sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, na koji je došao i general krvnik Ratko Mladić. Iako se, kako dokument navodi, vodila „duga diskusija“ pripadnika snaga UN-a s generalom Mladićem, ubijanje zarobljenih muslimana nije zaustavljeno. „Moćna“ međunarodna zajednica ne samo da nije spriječila pokolj, nego se, kako je posvjedočio Hasan Nuhanović (pred čijim su očima nizozemski časnici srpskim snagama izručili izbjeglice, među kojima i njegovu obitelj), predaja izbjeglih muslimana Mladićevim ubojicama odvijala upravo „pod zastavom UN-a“. U trenutku kada su u svojoj talijanskoj bazi zračne snage NATO saveza bile spremne za djelovanje, a srpski vojnici na terenu ubijali zarobljene muslimane, međunarodna zajednica je razgovarala sa srpskim političkim i vojnim dužnosnicima. Razgovor je završen, a ubijanje se nastavilo i nakon toga susreta. NATO snage, odnosno „međunarodna zajednica“ nije odlučno djelovala, niti je činovnik / dužnosnik „međunarodne zajednice“ Karl Bildt učinio nešto više od pisanja jalovih izvještaja. Njegovo (ne)djelovanje i njegove izjave (između ostaloga i o „Oluji“ u RH), razlog su zašto je Karl Bildt postao sinonim za neučinkovitost i licemjerje „međunarodne zajednice“. Upravo zato, nastavak njegova rada u međunarodnim institucijama i njegovo pojavljivanje na komemoracijama žrtvama iz 1990-ih, govori o visokoj razini bestidnosti dijela te iste međunarodne zajednice. Njezina odgovornost za učinjeno, odnosno neučinjeno, tijekom srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu uporno se zaobilazi, a istodobno njezini „autoriteti“ prozivaju i pozivaju na odgovornost, od koje sami bježe.
Na odgovornost međunarodne zajednice posebno podsjeća odluka o uvođenju embarga na uvoz oružja, odnosno odluka Vijeća sigurnosti UN-a „o suspenziji isporuke svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju“, prema kojoj će „sve države, u cilju uspostave mira i stabilnosti u Jugoslaviji, odmah početi provoditi opći i kompletni embargo na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju sve dok Vijeće sigurnosti ne donese drukčiju odluku, nakon konzultacija glavnog tajnika s vladom Jugoslavije“ (Rezolucija UN-a 713 od 25. rujna 1991., kojom je zapravo potvrđena odluka Europske zajednice od 5. srpnja 1991. o uvođenju embarga na uvoz oružja u SFRJ). Uz pitanje „s kojom vladom i kakve to Jugoslavije“ se tada moglo konzultirati, nameće se zaključak da je time, s obzirom na ogromnu nadmoć u naoružanju JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi u odnosu na hrvatske obrambene snage, uvođenjem potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije, agresoru omogućeno lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a poslije i u Bosni i Hercegovini. Činjenica je da je odluka o zabrani uvoza oružja usporila proces ustrojavanja i učinkovitosti obrambenih snaga u RH i BiH koje su se suprotstavile srpskoj agresiji, te da je ona izravno omogućila da, zahvaljujući velikoj prednosti u naoružanju, agresor okupira znatne djelove teritorija RH i BiH. Upravo je taj nesrazmjer u odnosu snaga pridonio i da se velikosrpska spirala zla preko Banovine, Vukovara, Škabrnje i drugih stratišta u Hrvatskoj 1991., 1992. zakotrlja po Bosni i Hercegovini sve do Srebrenice, gdje su u srpnju 1995. srpske snage počinile najveći zločin, zapravo genocid, u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Zato je važno sačuvati sjećanje na žrtve toga genocida, jer – kako je rekao jedan saveznički general na kraju Drugog svjetskog rata – „gadovi bi mogli reći da se ništa nije dogodilo“!
Na odlasku iz Memorijalnog centra u Potočarima, uz tugu i suosjećanje prema žrtvama, te bijes prema zločincima, još jači postao je prezir prema onima koji su događaje iz Srebrenice pokušali i pokušavaju usporediti / izjednačiti s događajima iz Hrvatske tijekom i nakon „Oluje“, a posebice prema onima koji nakon svega pokušavaju izjednačiti generala VRS Ratka Mladića s hrvatskim generalima Antom Gotovinom i Mladenom Markačom. Zaista, nakon spoznaje o tome što se i kako dogodilo u Srebrenici, Potočarima i po okolnim brdima, na putu smrti prema udaljenom slobodnom tuzlanskom teritoriju, samo veliki gad može tvrditi da je „Oluja“ u Hrvatskoj bila „udruženi zločinački pothvat“, a da su hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač zločinci kao i general Mladić.
Ili je zaista, kako neki kažu, Haški sud osnovan upravo zato da bi raspravu o mogućoj odgovornosti „međunarodne zajednice“ skrenuo, a može se reći – i ograničio, samo na pripadnike „zaraćenih strana“ (tužbu Hasana Nuhanovića protiv UN-a koji smatra odgovornim za smrt članova svoje obitelji i izbjeglica iz Srebrenice sud u Haagu je odbacio). Službeno se navodi da je Vijeće sigurnosti UN-a 1993. donijelo odluku o osnivanju Međunarodnoga suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem u Den Haagu (Nizozemska), „radi kažnjavanja ratnih zločina počinjenih u ratovima na prostoru bivše SFRJ u tijeku i nakon njezina raspada“. Njegovo osnivanje podržala je Republika Hrvatska, s nadom da će neutralnim i pravednim sudskim procesima pravdi biti privedeni počinitelji zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Među optuženima i osuđenima na spomenutom sudu najbrojniji su srpski političari te zapovjednici i pripadnici srpskih postrojbi.
Međutim, taj podatak manje je važan od činjenice da se navedeni sud bavi samo posljedicama, a ne i uzrokom rata. Njegova je zadaća, koju treba podržati, procesuirati zločine svih strana u ratu, no to nije dovoljno da bi se nekog budućeg agresora odvratilo od pokretanja novog osvajačkog rata. Kad rat započne, zločini se ne mogu izbjeći, tako da u povijesti zasigurno nije bilo rata u kojem i napadnuta strana nije počinila zločin. U skladu s tim, uz kontroverznu formulaciju o kojoj raspravljaju pravnici da “u obrani nema ratnog zločina”, može se reći i da “nema obrane bez nasilja i zločina”. To podrazumijeva da se u svakoj raspravi (pa i pravnoj) o posljedicama rata ne smije zanemariti uzrok ratu i razlika između napadača i branitelja, odnosno između agresora i žrtve. Dakako, to ne isključuje nužnost kažnjavanja svih počinitelja zločina – i “ratnih zločina” i “zločina u ratu”. No, prije svega, treba učiniti sve što je moguće da se ratovi spriječe, odnosno da se krivci za rat i agresori jednoglasno osude i drastično kazne. Samo tako se može poslati jasna poruka da se osvajačka politika i ratovi više neće tolerirati. Nažalost, Haaški sud nema takav mandat, a s obzirom na svijet u kojem živimo i različite interese “svjetskih sila” i vodećih članica UN-a (odnosno „međunarodne zajednice“), pitanje je postoje li uopće uvjeti za objektivnu osudu i kažnjavanje agresije. I može li nakon svega „međunarodna zajednica“ biti učinkovita i pravedna...
 
 

Primjedbe

Popularni postovi