VRIJEME JE DA CRKVA USTANE I STANE UZ NAROD


Vrijeme je da Crkva ustane i stane uz narod. Misleći pritom ne samo na najuži crkveni vrh (biskupe) nego i na najširi kler i svećenstvo. Onako po “socijalističkom modelu”, kada su Crkva i njezini službenici i narod disali kao jedan, a nasuprot njih bila je nenarodna i otuđena, silovita i bahata vlast, koja je preživljavala isključivo tako što je narodu nametnula svoj parazitski model opstojnosti, pa je malobrojna elita podobnih uživala, a većina je trpjela i hranila ih.
S jednom bitnom razlikom od današnjih vremena, a to je socijalna komponenta, jer su ondašnji komunisti bili pametniji, pa su narodu dali makar minimum tzv. socijalnih prava, poput prava na stan, besplatno školovanje i liječenje, kredite bez valutne klauzule itd., što je pridonosilo osjećaju da je život baršunastiji nego što je to doista bio.
Današnja vlast želi Crkvu u svojim prvim mjesecima vladavine omesti (ne)bitnim temama i spinovima, kao što je napad na vjeronauk u školi, fama oko financiranja iz državnog proračuna, nametanje kršćanima neprihvatljiva zakona o umjetnoj oplodnji...
Sve su to teme važne za Crkvu, ali u isto vrijeme i sporedne jer joj se odvlači pažnja od onoga bitnoga, a to je sustavno uništenje hrvatskoga čovjeka koji u ovome trenutku trpi prekomjernije granatiranje nego što ga je trpio u vrijeme Domovinskog rata. Vlastodršci se, štoviše, više i ne libe reći kako su sva poskupljenja i teror kojima su izloženi građani, upravo smišljeni na njihovu štetu, kako bi se spasio netko drugi (navodno, nekakvo gospodarstvo), a ljudi su izgubili sve instrumente i poluge kojima bi na to mogli utjecati iako živimo u tzv. demokratskom društvu.
Međutim, tu “polugu” i taj “instrument” u ovome trenutku ima Crkva, tj. crkveni vrh i crkveni službenici, svećenici, kler, redovnici i redovnice.
Oni nisu bespomoćni kao najširi puk i još uvijek imaju i autoritet i ugled kojim bi mogli javno, jasno i glasno, zahtijevati od vlasti da svoje “reforme” usmjeri prema sebi, a ne da eksperimentira na narodu koji je osiromašen do uništenja.
Premda se Crkva zadovoljava masovnošću skupova (npr. lanjski papin pohod ili Dan mladih ovoga vikenda u Sisku), akademskom analitikom (npr. tribine i rasprave o socijalnom nauku) ili pukom statistikom da većinu društva čine (deklarativni) katolici, očito je da u ovome trenutku sve te “poluge” nisu dovoljne.
Odnosno, da bi ih trebalo sintetizirati u jednu moćnu i učinkovitu, kojom bi Crkva na jasan i nedvojben način stala uz narod, upravo onako kako je to činila u vrijeme socijalizma. Jer Crkva je od naroda i narod je od Crkve. A biskup Košić ovu je vlast definirao kao odnarođenu i nenarodnu.
Prepustiti narod da “glavinja” u ovome odnarođenom kontekstu bilo bi od Crkve ne samo neodgovorno nego i izdajnički u odnosu na sve one presudne primjere u povijesti kada je znala i prepoznala stati uz bok svome narodu.Spašavajući mu dušu pred tiranijom i propasti. Stoga je, preuzvišena i ostala velečasna gospodo, vrijeme zrelo za buđenje.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE